Objavljeno u Nacionalu br. 365, 2002-11-13

Autor: Arijana Čulina

GOGE BJONDINA O OVIM I ONIM STVARIMA - Arijana Čulina

Slava je naporna za popizdit

Čovik, da bi bija sritan, mora imat cili život snove, a za snove bi bilo najbolje da se u biti nikad ne ostvare jer vrijednost snova je upravo u tome da čovik misli da postoji nešto bolje od njegovog posranog života

Gledala sam vam prošli tjedan snimku dodjele MTV-jevih nagrada. Pogledam tako koji put i dodjelu Oskara, a šta ćeš, mi mali svit volimo tako s vrimena na vrime bacit oko odnosno pogled na tako neki grandiozni spektakl, ono čisto da vidimo koji su to glamurozni sritnici koje je mater rodila pod sritnom zvizdom, na pravom mistu, u pravo vrime. I tako šćućureni u svojim foteljicama grickamo krumpiriće ili štapiće lijući suze žalosnice, uglavnom prezirući sudbinu koja nas je bacila na krivi kraj svita, u krivo vrime i krivo misto. Činimo se sami sebi nekako beznačajnim, neuspjelim, nerealiziranim maštajući o tom dalekom šašavom glamurozno bogatom svitu usput izgovarajući negdi u sebi onu ’Šta bi dao da sam na tvom mjestu’. A blago tim zvizdama i zvizdicama, svi im se dive, plješću, klanjaju, maze ih, paze, imaju love do krova, haljina svih dezena i marki ludih poznatih imena, vozače koji im pridržavaju vrata limuzina. Aparati bljeskaju, obožavatelji ničice prid kolina padaju, tu su i intervjui, slikavanja, jednom riči čista ludnica. I tako bude mi žaj šta i ja ne mogu napravit koji đir tamo među njima, zagazit na onaj crveni tapetić, a onda opet, u drugu ruku, mislin se, a šta to mora bit naporno za popizdit.

Mala iz provincije radi slave mora trpit smrdljive glupe muške menedžere i druge tlačitelje Sritni smo mi šta živimo od obećanja, a da se ostvare, ka zvizde bi se od izobilja poubijaliKo zna bi li ja to sve izdržala, tu tlaku i presing jer kako svaka batina ima dva kraja, svaka medalja dvi strane, mislin se, pa ne bi ja bila ja da malo ne zamislin i tu drugu stranu. Koja to mora bit tlaka i napor da bi tamo najprije među toliko tih zvizda ti ka postala najsjajnija, a onda opet, kad na zvjezdanom nebu zabljesneš najsjajnijim sjajem, kolko triba napora da ti sjaj ne potamni ili, bože sačuvaj, da se zvizda skroz ne ugasi. Pa to mora da su stvarno patnje jer kad ti čitaš, najviše je opet baš tog slavnog svita nesritno. To nama iz ove perspektive nekako čudno zvuči. Sve ima a nesritan, a kako to, a šta bi mi onda rekli? I razmišljajući o tom fenomenu došla sam eto do sljedećeg zaključka. Čovik da bi bija sritan mora imat cili život snove, a za snove bi bilo najbolje da se u biti nikad ne ostvare jer vrijednost snova je upravo u tome da se sanja, mašta i da čovik misli da postoji nešto bolje od tvog posranog života a te zvizde su nesritne upravo zbog toga šta više nemaju snova. Jer gledajte, ova naša kugla zemaljska je mala za popizdit a tehnika je toliko uznapredovala da čovik recimo, da prostite, prdne u Hrvatskoj a ono pukne u Americi, je ozbiljno. I sad recimo tako neka mala iz neke provincije mašta o slavi blještavilu i svemu tome i kad to postigne vidi da je to u biti pizdarija. Mora proć sito i rešeto, trpit svakakve smrdljive muške glupe menadžere, savjetnike, dosadne fotografe, stiliste, krestore, vizažiste, modne piste, tuđe bjesne gliste. Cila ta ekipa zna utlačit čovika za popizdit zato šta svaki od njih oće bit šta veća faca. A ko je veći tlačitelj, veća je faca jer kad neko nije kompliciran, odma mu je manja tržišna cijena tipa onog zašto bi nešto bilo jednostavno kad može komplicirano, a po meni su samo veliki ljudi jednostavni, ali nisam to počela pričat. Dakle tako neka mala kad ostvari svoj san postane nesritna jer ostane bez snova a znamo da je bez njih, mašte i nade najteže živit. Pa i u Pandorinoj kutiji nada je ostala ka zadnja šansa za mogućnost preživljavanja. Pa vidite onu Witni Hjuston. Eto čovik bi se pita ma šta je njoj tribala ta droga, Bože moj, sve je imala, glas, stas, novce, ljubav i tako. Onda onaj muž od one Kurtni Lav ili tako nekako se zove, inače roker, ubija se jer, kaže, nema više inspiracije za život. I zato ja mislin da je bolje nama, stvarno. Održava nas ta nada u bolji život, a nada je kod nas već zapisana u genima. Ustvari mi moramo bit sritni šta imamo ovaku vladu i ovake stranke koje nam vječno obećavaju biće bolje, biće bolje, a mi puni nade čekamo kad će to bolje sutra jer šta da su nam sve odma dali, i mi bi se kolektivno od izobilja poubijali. Zato mi njima tribamo bit zahvalni šta nas održavaju na životu. Jedna Veronika Lejk je rekla: “Da sam ostala u Holivudu, završila bi ka Alan Lad koji se ubija i Gail Rasel koja je umrla od alkoholizma. Njih je ubila ta utrka štakora i srića da san ja otišla i spasila se.” Pa pogle ti šta te jadne zvizde moraju radit da bi ostale na tom zvizdanom nebu. Pumpaju usta, sise, tetoviraju se, onda opet nakon par godina vade te silikone, skidaju tetovaže. Ja lipo kad san u nekoj ekipi, ako mi nije smišno, ne moran se smijat, a oni tamo se cerekaju bez veze ko da ih neko sili. Neki tamo voditelj ispriča neki glupi vic i svi se cerekaju bez veze da ih slučajno ne bi uvatija čiji objektiv nenasmješene jer ono šta je njima najvažnije, zajedničko i šta ih sve povezuje to su neprirodan red gornjih i donjih zubiju za koje ti se uvik čini da ih imaju šezdeset četri umisto trideset dva. Bijele se ka WC pločice koje su nam stavljali u one dodjeljivane stanove u doba socijalizma. Kad vidim neku tako glumicu sa tim pločicama u ustima, dođe mi da ih pređem malo s nekim dezinfekcijskim sredstvom, ne znam zašto ali te filmske američke zube prije bi stavila u kupatilo nego u nečija usta.

Pa jeste nedavno vidili onog modnog kreatora Renata Baldinija? Lice zatega a cili izgleda ka da su od njegovog lica pravili masku koju će stavit kad budu pljačkali banku. Izgleda ka neka dobro zategnuta čarapa sa staračkim pjegama i obišenim vratom, a oni jadni Majkl Džekson pobilija da više nije ni bjelac nego neki kreč bijelac koji je jedna rasa isprid bile rase a on je jedini predstavnik te rase. Znači umisto bantu crnca on je posta kreč bijelac. I tako, da vam više ne pričan. Samo još ovo ne mogu a da ne kažem. A šta mogu kad sam lajava. Jeste vidili kako se oblače? I to je ka neka visoka moda. Muški nose gaće pet brojeva veće a ženske majce pet brojeva manje. Muškima se gaće vuku po podu a žene jedva da mogu pokrit ono malo sisica. A jadnog svita, nikako im dosta materijala. A biće od kada su ukinuli robovlasnički sistem nema više ko brat pamuk pa fali materijala. Pa kad ono pozdravljaju mamu, tatu, didu, babu, seku i sve rođake, nećake, višaju se jedan drugom oko vrata, plaču, ciče od radosti stiskajući onaj kipić koji predstavlja ostvarenje svih snova. I da više ne tračam, ustvari kad malo bolje razmotrim tu drugu stranu medalje, nije ni meni loše. Grickam svoj čipi čips, pijuckam, toplo mi je. Ne moram se plastično operirat, mučit skakat, nemam naglih skokova pa neću valjda imat ni naglih padova, mislim ono da se ubijem zbog nedostatka inspiracije. Zubi mi nisu sjajni tipa WC pločic, al su bar moji i, šta je najvažnije, nisam izgubila snove. O Holivudu ću samo i dalje sanjat.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika