Nakon što je oduševio kritiku i publiku na festivalima u Torontu i Pragu, dokumentarni film “Marijine” koji priziva sjećanja na pokojnu Mariju Violić, baku glumice Nine Violić i redateljice filma Željke Sukove, biti će premijerno prikazan na Zagrebačkom Filmskom Festivalu u utorak 18. listopada u kinu Tuškanac. Tim smo povodom razgovarali s Ninom Violić, 39-godišnjom glumicom i članicom ansambla ZKM-a koja je jedna od protagonistica filma zajedno sa sestričnom Željkom Sukovom i glumicom Milom Čuljak koja u filmu igra “treću sestru” Daniru Violić, a koja se u ovome filmu prvi put okušala kao kostimografkinja.

EXTRA: Film “Marijine” prvi je film vaše sestrične Željke i zahvaljujući svom neobičnom konceptu osvojio nagradu filmskih kritičara FEDORA na festivalu Karlovy Vary. Kako je došlo do ideje o toj neobičnoj strukturi?

- Baka je umrla sad već prije sedam godina, i mi smo cijelo vrijeme razmišljali što bi mogli staviti kao spomenik na njen grob. Željka i Aleš su se u međuvremenu preselili iz Praga u Rijeku gdje su i odlučili snimat filmove i živjeti što se meni činilo kao potpuna nemoguća misija. Nakon prvog filma, Alešovog projekta Kamov kojeg smo snimali par mjeseci prije, Željka se odlučila napraviti filmić o baki sa bakinim unukama u glavnim ulogama. Pošto mi nismo bile sposobne osmislit ukras za bakin grob adekvatno bakinim željama, jer bi svaka naša ideja izgledala pretjerano konceptualno, odlučila je susjedima iz zgrade s kojima je baka cijeli život živjela povjeriti tu zadaću. Smislili smo natječaj u kojemu će najbolji radi biti nagrađen s 500 kuna, a natječaj se sastojao u tome da su oni trebali osmisliti njen nadgrobni ukras. Iz razloga što su poznavali baku, živjeli s njom bili su odličan izbor za taj zadatak.

EXTRA: Radi se, dakle, o svojevrsnom mini reality showu?

- Da, snimljen je kao reality show, sve u filmu je one take. Druženje je počelo u 9 ujutro, a cijelu seansu tog posthumnog partija prate Midi Lidi, češki elektro bend koji se instalirao na konjima za peglanje u dnevnom boravku. Cijela soba je bila uređena baš onako kakva je bila kad je baka bila živa. Ona i Aleš su mjesecima gulili te zidove da se dobije atmosfera, duh tog vremena. Poslužilo nas je vrijeme, poslužila nas je ludost, duhovitost i otvorenost tih naših susjeda uz koje smo odrasli i zaista smo nakon toga dana shvatili da imamo genijalan materijal. Film je sastavljen od tog centralnog dijela i drugog nadrealnog dijela u kojemu smo se mi, tri unuke, na svoj intimni način s bakom oprostile, a sazdan je on materijala koje je naš dida snimao tijekom života. Inspiraciju je Željka sigurno pronašla u tom velikom broju materijala koji je dida snimao. Snimao je velike događaje za obitelj, rođendane, svadbe i odlaske u prirodu kad smo lijepo odjeveni. Ali uvijek je snimao na svoj neki način. Imao je, recimo, duge krasne kadrove samo cipela, pa samo kolača... Jako teško nam je bilo izbaciti gomilu njegovih materijala koji jednostavno nisu zbog ritma filma mogli ući unutra.

EXTRA: Film je, kako kažete, bio način da se oprostite s bakom. Jeste li u tome uspjeli?

- Mislim da film, između ostalog, govori o tome da imamo pravo u životu oprostiti se sa svojim bližnjima kako mi to želimo, na način na koji mi mislimo da je onaj pravi. I kad smo bili na HotDoxu u Kanadi i kad smo bili u Karlovy Varima, najčešće pitanje novinara bilo je jesu li to neki hrvatski tradicionalni običaji. Bile smo oduševljene da netko Hrvatsku može uopće doživjeti na taj način, a ovdje tko godi je pogledao film je rekao “Zar ste vi to snimali u Meksiku?”. Uspjeli smo približno slijediti tu boju starih didinih snimaka sa super osmice tako da je smo dobili jednu lijepu toplu žutu boju slike.

EXTRA: Jeli se i vaša osmogodišnja kći priključila na snimanju filma? Je li ona imala priliku upoznati baku?

- Roza je jedina od praunučadi koja je upoznala baku, ali nažalost je se ne sjeća jer je bila jako malena, imala je dvije godine. Ali baka se sjeća! Ne pojavljuje se u filmu, ali sudjelovala je na neki način i jako je uzbuđena i jedva čeka premijeru.

EXTRA: Kako je teklo snimanje filma? Jeste li se na setu uspjele dobrosestrinski posvađati?

- Set je trajao vrlo kratko i bilo je toliko alkohola da se nismo stigli svađati. Moj osnovni zadatak je bio voditi show program, taj “karmine party”, da pokušam na neki način animirati susjede da izađu iz njih neke stvari koje su potrebne za film. I onda sam smišljala razne strategije, ali ništa od toga nije bilo potrebno. Bili su toliko prirodni i otvoreni, iznad svih naših očekivanja. Imali smo jako puno sreće što smo otkrili susjede kao potencijalne zvijezde filma. Oni su glave uloge. Lako su pristali, nije im bio nikakav problem
.

EXTRA: Na filmu potpisujete i kostimografiju.

- Radila sam kostime, tj. budimo iskreni, donijela sam ih iz svog fundusa krpa iz ormara. Željka je tražila da nešto donesem, pa sam donijela tri nošnje. Nisam imala neki poseban koncept, ali to se tako nekako poklopilo da je sve lijepo sjelo na svoje mjesto, u konceptualnom likovnom i sadržajnom smilsu. Željku sam obukla u japansku djevojčicu iz crtića, Daniru, tj. Milu koja ju igra, sam obukla u haljunu za djeveruše iz Bogote, a sebe u Španjolsku narodnu nošnju za još neudate žene. A susjede su se obukle kako su htjele, jer ne postoji kostimograf koji ih može obući bolje nego one same kad se srede.
 Poklopilo se da je ta neka naša estetika u filmu jako vidljiva, ali nije samodopadna. No sve je to bilo jako spontano. Mislim da sve tri vjerujemo kako nam je baka u životu dala neku divljačku slobodu da budemo ono što jesmo.

Cijeli intervju objavljen je u tiskanom izdanju magazina Extra od 11. listopada.