Kristof Magnusson (Wikipedia)Kristof Magnusson, rođen 1976. godine kao sin njemačko-islandskih roditelja, više godina živio je na Islandu, a danas živi i piše u Berlinu. Autor je kazališnih komada, zbirki priča i romana, od kojih se zadnji, „Das war ich nicht", lani našao na dužem popisu za Njemačku književnu nagradu. Autor je i knjige „Uputstva za upotrebu Islanda" te je jedan od prevoditelja koji su izradili novi prijevod Islandskih saga na njemački, predstavljen na Sajmu knjige.

Sajam se ove godine bavio budućnošću izdavaštva i izazovima novih medija. Islandski je paviljon pak slavio čitanje i tiskanu knjigu. Je li ta slika Islanda točna?

Magnusson: S jedne strane Island se ne razlikuje od drugih modernih zemalja, i tamo ljudi vole gledati Ligu Prvaka ili surfati po Internetu. Ali, ono posebno islandsko je da to oduševljenje novim medijima ne stoji u proturječju s oduševljenjem književnošću, čega se uvijek boje kulturni pesimisti. Ne treba idealizirati, ali na Islandu književnost zaista ima vrlo visok status, knjiga još uvijek igra veliku ulogu. Za to ima mnogo razloga i u islandskoj sadašnjosti i povijesti - i slaba naseljenost otoka, i nedostatak povijesnih spomenika razlog su jake tradicije književne riječi. Kroz stoljeća zbog geografske izolacije jednostavno nije bilo ničega drugoga, pa se zemlja koncentrirala na pisanu riječ.

Njemačka publika voli nordijsku književnost. U čemu je privlačnost Islanda i islandske književnosti za Nijemce?

Magnusson: Sretna je okolnost da je među ljudima koji se zanimaju za sjever i vrlo mnogo ljudi koji vole čitati, tu postoji veliko preklapanje. Što se tiče Njemačke i Islanda, mislim da se tu radi točno o pravoj udaljenosti i pravom omjeru nečeg poznatog i nečeg potpuno stranog.

Može li se suvremena islandska literatura okarakterizirati, postoji li neki zajednički nazivnik?

Magnusson: Prije svega to je jedna posebna vrsta humora. Uz to dolazi ono što se u inozemstvu smatra karakteristikom skandinavske literature, a to su bizarni i neobični likovi. Nadalje, nakon sloma banaka 2008. godine, pisanje se donekle promijenilo, danas se u literaturi osjeća neka nova misaonost. Postavlja se pitanje kakva nacija želimo biti. Mogu reći da je kriza bila dobra za literaturu.

Jedan ste od prevoditelja koji su radili na novom izdanju Islandskih saga na njemačkom. Zašto danas čitati sage?

Magnusson: Sage su za islandsku književnost tako važne jer su one jedino što Islanđane podsjeća na povijest, oni nemaju starih zgrada ili spomenika, starih crkvi ili umjetničkih djela. Pisane su jezikom koji se do danas malo promijenio, pa Islanđani vole reći da govore „latinski sjevera". Ono što je kod Saga uzbudljivo jest da se u njima, za razliku od brojnih drugih srednjovjekovnih tekstova, pojavljuju psihološki višeslojni likovi. To su likovi koji u sebi nose lomove, onakvi kakve poznajemo iz suvremene književnosti. I, sage također obiluju jednim ciničnim humorom.