Kad bi se pisala povijest boja u hrvatskom političkom diskursu, poglavlju o crvenoj pripalo bi najistaknutije i vjerojatno najuzbudljivije mjesto. Nešto od toga zaslugom njenih širokih, ambivalentih i univerzalno dramatičnih značenja. Ponajprije zbog njezine povezanosti s krvlju (zbog toga je crvena toliko česta u zastavama nacionalnih država što se legitimiraju krvlju vlastitih heroja); ona se, ne samo u našoj kulturi, povezuje s opasnošću, nasiljem i revolucijom. Odatle je - prevalivši dug put od Francuske revolucije, otkad se povezuje s lijevim pokretima, preko revolucija 1848. kada postaje komunistički simbol, Pariške komune, pa sve do zastava niza komunističkih država i njihovih partija - crvena boja pristigla u recentnu hrvatsku predizbornu kampanju.

Sukus tog hrvatskog crvenog temata zvuči otprilike ovako: Hrvatskoj prijeti crvena opasnost, puzeći projekt crvene Hrvatske kakvu je hrvatski narod okusio u doba komunizma, a sada se pojavljuje kroz SDP koji, s britvom u ruci, što je neviđeno u povijesti demokracije, prijeti državnom odvjetništvu i Uskoku. Uz to, SDP kao glavni akter projekta crvene Hrvatske želi ukinuti HDZ, a njegove članove protjerati na Goli otok. Sve se to događa jer je HDZ, završetkom pregovora s EU, glavnim političkim oponentima razbio san o Jugoslaviji. Kako se ne bi ostvario projekt crvene Hrvatske, potrebna je opća mobilizacija sada kada nije lako biti član HDZ-a. Sve to, međutim, neće proći jer je doba komunizma prošlo i jer je HDZ stranka čestitih i časnih ljudi koju vodi domoljublje i ljubav prema Hrvatskoj. Na ovo HDZ-ovo tumačenje SDP odgovara da je jedina crvena opasnost crvena stavka na računima građana, koji nemaju od čega živjeti, te da bi se trebala crvenjeti Jadranka Kosor koja je do prije dvije godine stajala uz optuženog ratnog profitera. Istovremeno iz HSP-a upozoravaju na nekadašnje partijsko članstvo Jadranke Kosor tvrdeći "Crveno je crveno", dok Laburisti konstatiraju da sve djeluje kao natjecanje soboslikara i da je dosta "farbanja Hrvatske".

Ovaj je narativ u osnovi star dva desetljeća. Definitivno urušavanje društvenog sistema na samom početku devedesetih sa sobom je povuklo i simbole, pa tako i crvenu, boju partije, socijalizma i revolucije, koja otada, umjesto legitimirajućeg simboličkog resursa, uglavnom služi kao diskurzivno strašilo kojim, po potrebi, već dvadeset godina mašu HDZ, marginalne desne stranke i Crkva. Od crvene se te 1990. pobjeglo onako kako su elite pobjegle od vlastitih, pravovjernih života. Dizajner Boris Ljubičić, najglasniji pobornik banalnog nacionalizma u Hrvatskoj, radio je u to vrijeme na svojoj verziji nacionalne zastave. Naumio je sašiti jednu "jako veliku zastavu" koju bi razvio s Cibonina tornja, ali je projekt zapeo na samom početku.

Domoljubni dizajner - kojega dvadeset godina kasnije zatičemo kako pregalački galami protiv plakata koji prikazuje poljubac dva mladića odjevena u dresove hrvatske nogometne reprezentacije - s lakoćom je našao bijelu i plavu tkaninu, ali crvene, najlukrativnije u prethodnim desetljećima, jednostavno nije bilo. Odij prema onome što je ona značila početkom 1990-ih bio je toliki da su ponegdje prikrivane crvene zvijezde s plakata za popularno strano pivo, što je neodoljivo podsjećalo na akciju osječkog SUBNOR-a koji je, desetljeće ranije, na kutijama šibica što su prvotno bile namijenjene belgijskom naručitelju prepoznao znak U, pa zatražio zabranu njihove distribucije. Promijeniti simbole lakše je nego promijeniti kolektivne mentalitete.

Demonopolizirane pozicije na političkom tržištu, Račanov SKH-SDP znao je da će u općem konsenzusu o "komunističkom mraku" izgubiti svaku konkurentnost ako se ne prilagodi zahtjevima političkog tržišta, pa je crvena boja u njihovu logotipu sklonjena na pričuvnu poziciju: uz crna slova na bijeloj podlozi, kočit će se godinama tri kocke - zelena, plava i crvena. Tek kasnije, kada je nacionalistička utopija polako počela poprimati obrise antiutopije, a socijalističko razdoblje dijelom podvrgnuto nostalgičnoj preradi, crvena će postati manje ozloglašena, toliko da će joj se SDP ponovno vratiti 2005. godine u posljednjem redizajnu vizualnog identiteta. Crvena je, paradoksalno, postala temeljna boja ove stranke nakon što je europska "nova ljevica" platformom "trećeg puta" kapitulirala pred modelom neoliberalnog kapitalizma.

Na drugoj strani, HDZ je od početka eksploatirao crvenu boju kao sredstvo diskvalifikacije, iako se, opet paradoksalno, upravo ova stranka nizom elemenata može prispodobiti Savezu komunista. Koristeći činjenicu da staje na čelo nacionalnog pokreta na samom početku 1990-ih, HDZ će zauzeti poziciju sličnu onoj koju je ranijih desetljeća imala Partija, što je pregnantno naznačeno u glasovitoj Tuđmanovoj rečenici da su svi protivnici HDZ-a protivnici hrvatske države. Takvo prevođenje Partije u autentični glas nacije na praktičnoj je razini predstavljalo društveni resurs koji će dio HDZ-ovih elita materijalno iskoristiti bolje nego što je to bio slučaj s komunističkim elitama. Do danas je unutarstranačko ustrojstvo HDZ-a po nizu formalnih i neformalnih elemenata bliže nekadašnjem Savezu komunista nego što je to slučaj s demokratskije ustrojenim SDP-om. Proces mitologizacije Tuđmanova lika u devedesetima uvelike je bilo nalik procesu koji je prethodno bio namijenjen Titu. Taj se odnos, teško zamisliv u diskursu većeg dijela oporbe, nastavio u javnom udvorništvu prema vođama, bilo da je riječ o Ivi Sanaderu ili Jadranki Kosor, jedinoj aktualnoj predsjednici neke stranke izabranoj aklamacijom. Tuđmanovo proizvođenje unutarnjih i vanjskih neprijatelja, svi oni crveni, crni i žuti vragovi, ili posljednja paranoidna opservacija Jadranke Kosor kojoj fotografija Ranka Ostojića s brijaćom britvom služi kao okidač fantazije o britvi kao oružju namijenjenu članovima HDZ-a, češće se nalazi u represivnim sustavima poput onoga čijoj je avangardi pripadala četvrtina predsjedništa ove stranke, između ostalih, i aktualna premijerka, predsjednik te potpredsjednici Sabora.
Da nije deplasirana, kao što je to sam početak HDZ-ove kampanje, aktivirana sintagma "crvena opasnost" mogla bi, u drugačijim uvjetima, biti potencijalno snažna, budući da crvenu boju već nalazimo kao boju upozorenja, opasnosti i zabrane: ona je oznaka za toplu vodu i provodne električne žice, znak zaustavljanja na semaforu i oznaka duga u računovodstvenim knjigama. U tom smislu plava ili zelena opasnost teško mogu zvučati uvjerljivije od crvene opasnosti. Osnovni, međutim, problem ove HDZ-ove predizborne taktike, jest to što je diskurs o crvenoj opasnosti već višestruko dekonstruiran: ona se dominantno vidi kao diskurzivno sredstvo preusmjeravanja političke rasprave s bitnih tema, nepovoljnih po HDZ. Aktiviravši jednu od glasovitijih hladnoratovskih sintagmi, HDZ se otkriva kao takmac s manjkom sadržaja nesposoban da izgradi vlastiti smisao izvan konstruiranja epskih neprijatelja, ranije Srba i međunarodne zajednice, sada crvene prijetnje. Takva taktika teško može privući glasače s desna (pod uvjetom da ih se nije već izgubilo eurofilskom orijentacijom), a da istovremeno ne odbije potencijalne glasače bliže centru. Postoji, ipak, jedno recentno političko slaganje oko upotrebe crvene boje. Možda i kao eho u nas dominantnog značenja crvene boje, nitko od političkih aktera na verbalnoj razini ne koristi njezina pozitivna značenja. Ona označava (crvenu) opasnost, implicira (crvenu) krv u fantaziji o britvi Ranka Ostojića, ona je (crveni) minus na tekućem računu hrvatskih građana ili (crveni) znak srama zbog stanja hrvatskog gospodarstva ili zbog suradnje s prvim optuženikom za ratno profiterstvo. Jedino je jedna studentica u nedavnoj anketi jednog internetskog portala izjavila da je crvena Hrvatska podsjeća na ljubav.

A potencijalno pozitivnih značenja ima još i neka bi mogla biti iskoristiva u recentnom diskursu o crvenoj boji. Ona je temeljni simbol prauzroka života. Svi jezici poznaju barem bijelo i crno (tamno i svijetlo), ali u slučajevima kada jezik sadrži tri termina, taj treći označava upravo crvenu. Ona potiče na djelovanje, zanosi, ohrabruje, izaziva, boja je strasti, impulzivne i širokogrudne snage, mladosti, ratništva. Pored toga, crvena je i fiziološki snažna: ona pojačava disanje i ubrzava rad srca. Crveno se svjetlo manje raspršuje od drugih (pa ga i zbog toga nalazimo na zrakoplovnim pistama), šarenica oka s godinama u manjoj mjeri gubi sposobnost percepcije crvene i žute od drugih boja. Uostalom, stožerni simboli globalnog kapitalizma, Coca-Cola i McDonald's, koriste upravo crvenu kao temeljnu boju njihova vizualnog identiteta. Svemu tome bi se, od predstojećih izbora, mogla pridružiti crvena kao simbol jedne promašene kampanje.