Janko BobetkoPredsjednik Mesić razvio je naviku da iz tjedna u tjedan na zagrebačkim ulicama prilaže stotinjak kuna u dobrotvorne svrhe; zadnju takvu akciju izveo je u korist oboljelih od AIDS-a, prije toga je uz televizijsku pažnju kupovao nekakve kvaziantikvitete. Mesić je pomalo euforičan u svome samaritanstvu. Nastavi li se razbacivati s novcem, završiti će na državnoj skrbi. Sto kuna ili trinaestak eura – u zadnjem slučaju čak sto pedeset kuna – nesumnjivo je respektabilna svota za predvodnika države koja nema izgleda da se priključi zemljama u kojima je euro službena valuta. Mesićeva širokogrudnost vjerojatno konsternira i pojedine njegove idolopoklonike sa zagrebačke “špice”, čuvene po običaju da drže zmiju u džepu. To je, međutim, cijena imagea*. Tko želi da ga se zapamti kao predsjednika iz naroda i za narod, taj stotinjak kuna povremeno izvući mora, pa makar posljedice geste osjećao mjesecima.

STUPAC TJEDNA: USTAŠTVO U PARLAMENTU; TELEVIZIJSKO 'DOGA–ANJE NARODA' Nakon dugoga oklijevanja Vlada je napokon najavila zakon o zabrani fašističkih insignija i fašističkoga istupanja, i time provocirala dio parlamentarne garniture da pokaže svoju ustašku ili filoustašku prirodu. Parlamentarni desni orkestar na zakon je reagirao tezom da su zločinci bili prije svih partizani i komunisti, a ustaše su humanizmom prožeti borci za nacionalnu stvar. Zakon se eventualno može prihvatiti jedino pod uvjetom da se u isto vrijeme izglasa i zakon o osudi komunizma. Verbalne filofašističke eskapade kakve su se zadnjih dana mogle registrirati u Saboru, u modernoj Europi krajnje su endemska pojava. One su nepatvoreno nacionalno ruglo, i još jedan dokaz hrvatske elementarne neprilagođenosti modernoj zapadnoj civilizaciji. Prešućujući u velikoj mjeri tu kulturološku bruku, mediji su državi učinili medvjeđu uslugu. * * * Skupina urednika na HTV-u podnijela je neobrazložene ostavke na svoje položaje, s namjerom da u konzekvenci na ostavku prisile glavnu urednicu Jasnu Ulagu-Valić, s kojom se “ne mogu sporazumjeti”. Nakon ostavki uslijedile su teze kako je na televiziji “zavladao kaos”, koji se nesumnjivo može sanirati jedino metodom čvrste ruke, tj. prenošenjem svih upravljačkih ovlasti na direktora HRT-a. Izazivanje kaosa provjerena je metoda neproceduralnoga nametanja alternativnoga koncepta upravljanja. Jasna Ulaga-Valić je egzemplar: ona je prva glavna urednica u povijesti hrvatske televizije koja je na položaj izabrana putem javnoga natječaja, bez bilo kakve intervencije komiteta i politbiroa. U aktualnoj aferi, njezine profesionalne sposobnosti sporedno su pitanje. Glavni problem je njezin nezavisan status, s kojim se politički servis na HTV-u ne može pomiriti. Rasipanje novca na bespredmetnu žalbu

Na planu redovnih dužnosti Mesić je aktivan koliko i na humanitarnome, i u tom kontekstu dao je još jednu u nizu zapaženih izjava na temu fenomena Bobetko, zaključujući kako je “odluka Žalbenoga vijeća Haaškoga suda očekivana”. Mesićev energičan pravorijek djeluje upravo terapeutski. Utješno je da nas iz Haaga ništa nije iznenadilo. Stotine tisuća kuna iz proračuna – koje je između ostaloga mogla uložiti u borbu protiv AIDS-a – Vlada je, znajući da je stvar apsurdna, ležerno investirala u odvjetnički egzibicionizam i pisanje jedne bespredmetne žalbe čiji je isključivi smisao bilo kupovanje vremena potrebnog da se umišljenoga oficira nagovori na odlazak u bolnicu. Na kraju su advokati pojeli novce a vuk je pojeo magare, ali barem je zato više nego zadovoljen hrvatski osjećaj za pravnu proceduru.

I Goran Mikuličić, advokat koji je na “ulasku Republike Hrvatske u pravni spor s Haagom” financijski i propagandno najviše profitirao, aludirajući na besmislenost žalbe danas – post festum – cinično izjavljuje u novinama kako je njegova uloga u cijelom slučaju bila isključivo “akademska”, i kako se pravnička struka s razlogom od spora “na neki način distancirala”. Mikuličić uvijeno sugerira da je hrvatska žalba od početka bila uzaludno trošenje energije, s čime su načistu bili mnogi koji se nešto razumiju u pravo, a i mnogi koji se ne razumiju. Mikuličićevi obziri prema državi i dignitetu vlastitoga poziva doista zadivljuju; nije ih pokazao doduše kad je preuzimao jedan skupi i besmisleni angažman, ali zato ih u intelektualnome celofanu pokazuje u trenutku kad je taj angažman doživio predvidljivu propast.

Da je više takvih dosljednika* kao Mikuličić, gdje bi ovoj zemlji bio kraj… Advokat se nije samo hrabro ogradio od nelogičnosti žalbe na kojoj je digao honorar, nego je dao i doprinos razumijevanju psihološko-političke pozadine fenomena. Želeći da se stvar što prije zaboravi jer bi mogla naštetiti njegovome odvjetničkome statusu u Haagu, zaključio je kako je “Hrvatska umorna od slučaja Janka Bobetka”, što god to značilo. Od svega je, međutim, bilo i neke koristi. Mikuličić smatra da će “haaška pravosudna tijela prema Hrvatskoj od sada postupati obzirnije, jer će slučaj Bobetko bitno utjecati na razumijevanje političkih odnosa koji vladaju u Hrvatskoj”. Nesumnjivo.

Perverzija u administrativnom aspektu pravde

Razumijevanjem političkih odnosa koji vladaju u Hrvatskoj, Haag je upravo opsjednut.
Samo bi se neki profesionalni gagman* mogao natjecati s gomilom floskula koje su u stanju izmisliti privilegirani serviseri birokratskoga aparata poput spomenutoga Mikuličića. Hrvatska je zbog Bobetka u trenutku suspendirana kao kandidat za Europsku uniju i NATO; svrstali su je u civilizacijski rang s Makedonijom i Albanijom; poslali su joj kuvertirane optužnice protiv nove trojice penzioniranih generala; najavljuju da će, zbog pristranosti domaćega pravosuđa, od nje preuzeti neke lokalne procese; čak i Otto von Habsburg dolazi u Sabor da Hrvatsku upozori kako mora poraditi na svom imageu ako želi u Uniju 2007. godine. Sve je to za Mikuličića samo dokaz “obzirnosti” koju inozemstvo u svjetlu žalbe na Bobetkovu optužnicu pokazuje prema hrvatskoj internoj političkoj situaciji. Tko može na sudu izgubiti, ako ga brane takvi logički veleumovi.

U administrativnome aspektu pravde postoji nijansa perverzije. Masakrirani su deseci, pa i stotine ljudi; strijeljani su, mučeni, bačeni u septičke jame, likvidirani na žrtvenicima velikih državnih projekata, da bi se njihove duše danas pretvorile u subjekte juridičkoga akademizma na kojima preplaćeni advokati demonstriraju svoju retoričku ekvilibristiku braneći njihove krvnike. Tako valjda mora biti. Mikuličić nije jedini koji u hrvatskome aktualnome političkome statusu pronalazi pozitivne elemente; uz njega pozitivistički djeluje i Stipe Mesić. Po Mesićevoj zadnjoj izjavi praćenoj milodarom, Hrvatska je “u dijelu standarda koje je trebala prihvatiti postigla mnogo više nego neke zemlje koje su sada bliže Europskoj uniji, ali na drugoj strani imamo nekoliko točaka koje nismo ispunili i tu moramo biti efikasniji i onda neće biti problema s kandidaturom”. Samo još nekoliko točaka? Utješno, nema zbora. Mesić se naciji obraća birajući fraze poput dobroga razrednika koji prije odlaska u penziju đacima daje posljednje upute za život.

Serija impozantnih koraka unatrag

Koji su to “dijelovi standarda” u kojima je “Hrvatska postigla mnogo više od zemalja koje su sad bliže Europskoj uniji”? Gdje su ti veličanstveni hrvatski iskoraci? U kolapsu pravosuđa? Tisućama žrtava u prometu? Ekološkome uništenju obale? Ekspanziji najtežih vrsta kriminala? Amnestiji i zaštiti ratnih zločinaca? Legalizaciji pljačke počinjene za vrijeme tuđmanizma? Upravo trećesvjetskome povećanju jaza između bogatih i siromašnih? Činjenici da se fašizam tretira kao legitimna ideologija? Kad govori o hrvatskim trijumfima, dobronamjerni predsjednik mogao bi biti određeniji; u protivnom, njegove ohrabrujuće riječi publika će doživjeti kao demagoški trip*.

Mesić možda misli drukčije, ali za vrijeme njega i koalicije Hrvatska je na putu prema Europi učinila seriju impozantnih koraka unatrag. Režim je dopustio da ga ucjenjuje militaristička falanga koja živi na apanažama. Čak je i HDZ prema ratnim zločincima postupao konzekventnije od Račana. Pravosuđe je ili nekompetentno, ili djeluje u dosluhu s kriminalcima. Zemlja je dovedena u funkcionalnu zavisnost od Bobetkova zdravlja. Lokalni doktori tvrde da je starac nesposoban za primanje optužnice, no ustvrde li haaški suprotno, eto ti belaja*. Hrvatska društvena situacija tijesno je povezana sa stanjem cirkulatornoga aparata jednoga osamdesetčetverogodišnjaka, i to je – komediografski promatrano – najveći uspjeh koji jedna ambiciozna Vlada može postići.