Kasabian je grupa koju organizatori ovdašnjih ljetnih festivala moraju uvrstiti u svoj programPojavljivanje albuma „Velociraptor!" (Sony / Menart) na samom vrhu britanske top liste bilo je manje-više očekivano pošto je kvintet Kasabian već izveo jedan takav pothvat s preklanjskim albumom „West Ryder Pauper Lunatic Asylum", čime je zaslužio nominaciju za prestižnu diskografsku nagradu Mercury i Q Award za najbolji album u 2009. godini. Prošle godine Kasabian je u ne baš prejakoj konkurenciji osvojio Brit Award za najbolju grupu, a magazin Q otišao je još dalje i proglasio ga trenutno najboljim bandom na svijetu.

To je, dakako, zvučalo kao sasvim neumjereno pretjerivanje, osobito onima koji su dobro zapamtili njegov osrednji koncertni nastup iz ljeta 2007. na Green Festu u vojvođanskoj Inđiji, gdje se momčad iz Leicestera naprosto pogubila na stageu između moćnih Red Hot Chili Peppersa i fenomenalno raspoloženog Kirila Džajkovskog. No, Kasabian je u međuvremenu jako puno napredovao i priredio jedno od najugodnijih iznenađenja u ovogodišnjoj rock produkciji. Tom Meighan (vokal), Sergio Pizzorno (gitara, klavijature), Chris Edwards (bas), Ian Matthews (bubnjevi), njihov novi gitarist Jay Mehler i prekaljeni američki producent Dan „The Automator" Nakamura (Gorillaz, Corneshop, DJ Shadow) napravili su pravo remek-djelo suvremenog psihodeličnog rocka, podjednako okrenuto utjecajima daleke prošlosti i pasioniranom istraživanju novog zvuka. Na albumu „Velociraptor!" Kasabian je maestralno povezao naslijeđe iz prve četiri dekade britanske rock glazbe, od najranijeg Syd Barrettovog Pink Floyda i mističnih Led Zeppelina iz „Physical Graffiti" epohe preko The Stone Rosesa iz kasnih 1980-ih do Primal Screama i Death In Vegasa iz 1990-ih, ali nigdje nije upao u retro zamku, što mu se nerijetko događalo na početku karijere.

Kako se radi o tipičnom Brit fenomenu, koji tek u posljednje vrijeme izvrsno prolazi u Irskoj i Australiji, solidno u Italiji i zemljama Beneluxa, a baš nikako u Americi, priču o Kasabianu treba nakratko vratiti na sami početak. Band je osnovan 1999., a neobično ime predložio je prvi gitarist Christopher Karloff koji je čitajući biografiju zloglasnog Charlesa Mansona otkrio njegovu bivšu sljedbenici Lindu Kasabian. Pokajnica i svjedokinja optužbe u famoznom sudskom procesu Mansonu i njegovoj „obitelji" za niz ritualnih ubojstava 1969. u Hollywoodu, posljednji put je viđena u javnosti pretprošlog ljeta kao gošća Larrya Kinga na CNN-ovoj obljetnici krvavog Helter Skeltera.

Engleski indie-rokeri koji su se prozvali Kasabian jer su zaključili da će to ime dobro zvučati na sceni i među bolje upućenima potaknuti asocijacije na psihodelične kultove iz 1960-ih tek su kasnije ustanovili da je u korijenu Lindinog armenskog prezimena arapska riječ kasab (kasapin). Na istoimenom debitantskom albumu iz 2004. zazvučali su poput neprežaljenih The Stone Rosesa pa su sljedeće godine dobili pozivnicu za premijerni nastup na festivalu Glastonbury. Poslije nekoliko promjena u postavi drugi album „Empire" (2006.) bio je osjetno slabiji, ali sve je sjelo na svoje mjesto do snimanja albuma „West Ryder Pauper Lunatic Asylum" koji je označio početak plodne suradnje Kasabiana i Dana Automatora. „Velociraptor!" je vrhunac njihove karijere i jedan od rijetkih recentnih britanskih rock albuma bez slabog momenta. Uvodna „Let's Roll Just Like We Just To" počinje kao veličanstven hommage Sydu Barrettu, ali se Kasabian do kraja pjesme vješto izvlače iz psihodelične povijesti i uspostavljaju izravnu komunikaciju s mladim simpatizerima koji su odrasli uz electro-rock fuzije, a imaju samo maglovitu predožbu o tome kako se sviralo prije pedesetak godina.

Aktualni singl „Days Are Forgotten" je možba ponajbolja pjesma koju ovih dana možete čuti na radiju. Početak baca na Led Zeppelinov „Kashmir", no pjesma je na koncu bliža najboljim radovima Primal Sreama nakon albuma „Screamadelica". Sljedeća „Goodbye Kiss" još jedanput podsjeća kako je sve krenulo od kolektivne fascinacije s The Stone Roses, „La Fee Verte" bi se mogla najviše dopasti ljubiteljima Oasisa, nabrijana naslovna pjesma sigurno će biti koncertni favorit, a nakon nje dolazi na red monumentalna šestominutna „Acid Turkish Bath (Shelter From The Storm)" koja je možda preduga za singl, ali zato ozbiljno kandidira za rock pjesmu godine. Vjerojatno su nešto slično htjeli postići U2 kad su se zaputili u Maroko na snimanje albuma „No Line On The Horizon", ali u njima više nije bilo svježine kakvu ima Kasabian.

Druga polovica albuma „Velociraptor!" jednako je impresivna zahvaljujući poletnom dance-rocku „Re-Wired" , himničnoj polulaganici „Man Of Simple Pleasures" u kojoj se miješaju Coldplay i stari Stonesi, te najavnom singlu „Switchblade Smiles" koji psihodeliju promatra iz kuta Chemical Brothersa. Može li Kasabian s takvim adutima napokon osvojiti Ameriku? To će se razjasniti tek sljedeće godine, kad se rasporede snage za najveće američke open-air festivale poput Coachelle. Na europskim pozornicama sigurno će ostaviti duboki trag, a najbolje što mogu napraviti organizatori ovdašnjih ljetnih festivala je odmah dogovoriti gostovanje ovog briljantnog banda koji više nema nikakve veze s onim što je viđeno u Inđiji.