photo: Robert Anić/PIXSELL U subotu su studenti zagrebačkog Filozofskog fakulteta na Jelačićev trg donijeli veliki transparent "Hoćemo direktnu demokraciju". Na središnjem političkom mjestu zemlje okupilo se nekoliko tisuća mladih i demonstriralo. U općoj gunguli pred prijelomne izbore - Hadeze nakon dva desetljeća vođenja hrvatskih masa silazi sa scene - taj događaj je ispao tako reći marginalan. Jer za političku kastu studenti, a ni sindikati koji su se pojavili na trgu, nisu relevantne društvene grupe. Za razliku od pripadnika Hvidre. Kad se njih parsto ili tisuću pojavi tamo, ustrči se Vlada, interventna policija zablindira prilaze Gornjem gradu, televizijske stanice intervjuiraju veterane na najčudesnije teme kao što je da su branitelji progonjeni (2011. u Hrvatskoj!).

Ili kad homoseksualci i homoseksualke prirede svoju godišnju feštu, tad kao da je nacionalna kriza: političari izjavljuju, tramvaji ne voze, policija stiže u vagonima, desnica bleči zube. Jednih se kasta boji (kalašnjikov pod krevetom), a druge podržavaju jer u brošurama koje im je podijelio OESS piše da se spolne manjine ne smije dirati. Osim toga, zalaganje za te manjine je besplatno, dobro izgleda, "europsko" je i odlično prikriva naše prave mržnje, na primjer na srpsku manjinu. Kad su njihove novine pred godinu dana pisnule, dignuli su se generalštab, nacionalno osviješten Helsinški odbor i dežurni "uzrujani građani", pa je glavni urednik Rade Dragojević morao za uredništvo zatražiti policijsku zaštitu.

Hrvatska je i preglupa da bi shvatila vlastite studente. Pet tisuća mladih okupilo se oko transparenta na kojem piše da su protiv parlamentarne demokracije te da su za nešto drugo. Za što, to su prešutjeli, no odgovori su jednostavni. To mogu biti sovjeti, koji neposredno biraju po tvornicama, vojarnama i na seoskim skupovima, ili švicarski model plebiscitarne demokracije. Tamo uz parlament postoji neposredno, lokalno odlučivanje - o svim pitanjima koja neka općina ili kanton smatraju bitnim.

No na transparentu nije važan pridjev, porazna je imenica. Prva generacija rođena u slobodi traži - demokraciju. Naša djeca traže minimum. Uostalom, već prolaze prvu školu kako izgleda demokracija u Hrvatskoj. Ako hoćeš studirati, plati. Stekli su i uvid u temeljne društvene odnose: da ovdje nisu svi jednaki. Djeca imućnijih mogu studirati bez problema, ona druga ne. Kako im je s državom, objasnio im je dekan Filozofskog fakulteta Damir Boras: Ako oni ne plate, gase se svjetla jer vlada uskraćuje novac potreban za nastavu. Smješteni su odmah u društveni sloj koji se izrabljuje i vara. Roditelji im plaćaju porez, ali novac ide ne zna se kamo, tako da ih prošle subote nije dobio ni nitko od seljaka iz Đakovštine. I oni su se utaborili čekajući da se pojavi njihov novac.

Tako je bilo i 1971. godine, kada su također problemi sa studentskim domovima i menzama, "studentski standard", bili važno pogonsko gorivo demonstracija o kojima se danas govori kao o nacionalističkima. Razlika prema danas je da se mladi hrvatski intelektualci kreću u zrakopraznom prostoru. Politička kasta i ne zna pročitati što piše na njihovu transparentu. Bakarić je barem znao čitati, pa je poslao pendreke. Ovoj kasti je direktna demokracija kad odeš u općinu i preko političke veze ishodiš građevinsku dozvolu, a globalizacija riječ koja ih podsjeća na nogometnu loptu. Predsjednik Sabora neuvijeno kaže da nema pojma što nas čeka u EU, a ministar vanjskih poslova slovka kad ga pitaju o čemu pregovaramo s Bruxellesom.

Tako se ni jedan od političara nije obratio masi od 5 tisuća birača, a na Trgu bili su im kao na dlanu. Briga njih, ekipa je odlasku. Mjera te generacije političara bila je dvjesto kvadrata u centru, funkcionarska penzija i crni audi sa šoferom - dok traje. Kako veli gospodin Gregorić, dali smo svoje najbolje, sad smo stari i više nismo zainteresirani. U jednom društvu koje je iskazalo takvu nesolidarnost nije čudo što su mladi ljudi svoje sugovornike našli u svijetu, od Tokyja do New Yorka, što su nestali u dubinama facebooka - a prije nego što nestanu i sami odu kad diplomiraju. Jer bilo bi stvarno cinično da ovdje još dirinče cijeli život da otplate penzije tim barbama od sto dvadeset kila, koji su, kažu, već pripremili sjenovite terase za odmor. A dugovječni su, nema te janjetine ni tog infarkta koji bi ih mogao oboriti s nogu. U infarktu je država.