Objavljeno u Nacionalu br. 369, 2002-12-11

Autor: Denis Latin

ELEMENTA LATINA - Denis Latin

Račanova vlast oteže s približavanjem EU da bi izbjegla njene političke standarde

Aktualne političke nomenklature ne žele Hrvatsku vezati uz europeizam

U predvečerje izbora europska frazeologija ponovno postaje kurentnom političkom robom prima kvalitete. Posttrećesiječanjsko vrludanje i bauljanje vrletima balkanske pretpolitike traži da se posttuđmanovska gvožđurija, kako ju je ispravno nazvao jedan novinski analitičar sklon obrani račanizma, pod maksimom kako boljih još nema na vidiku i kako hadezeovsko-esdepeovska klackalica mora biti vremenski podjednako impregnirana u stoljetnom kalendaru, jednostavno vapi za novim inačicama političke pretvorbe kraja 90-ih.

I dok se SDP-ovska ponuda na skorom trženju političkih ideja i programa troši na Linićevo odlučno “ne” socijalizmu i Tomčevo rigidno “da” reaktualizaciji podjele BiH, u kojoj su tako slasno uživali stari poludiktator i balkanski krvnik s trajnim boravkom u Haagu, a sada na pozicijama nacionalne centrale s prežvakanim ostacima ratne lešine svoj novoizborni placet pokušavaju zadržati u vlast ušančeni postkomunisti, prilike za prodor svježijih i naprednijih političkih vjetrova pronalaze se sve češće.

Europa je bila tek fraza, shvatili su ovih dana mnogi. Takva orijentacija nove vlasti bila je tek prigodničarska i nazdravičarska. Ona se posve izgubila na razmeđu između proklamiranih načela i izvedene prakse. Račan je tri godine trošio tek za konsolidaciju novovladajućih na razvalinama još prijetećeg tuđmanizma. Između snažnog prema europskim uzancama i standardima koji su, izvan svake sumnje, prvorazredni hrvatski nacionalni interes, a čija je provedba šokantna i riskantna, kancelar se odlučio za svojevrsni sporazum o stabilizaciji na razvalinama Tuđmanove europski nekompatibilne Hrvatske. Bolje je imati vrapca u ruci nego goluba na grani, mislio je cijelo vrijeme Račanov staff, koji navodno, čine tek on i Slavko Linić, svesrdno se trudeći da stvari ostaju lošije nego što bi objektivno mogle biti. Svojom skupom, staromodnom i neučinkovitom administracijom, lošim zakonima i arbitražnim tokovima razvoja, rasta i pravosudne regulacije, oni su Hrvatsku trasirali tek uz izmaštanu autocestu u čijoj bi se dalekoj perspektivi trebali pronaći zakopani temelji toliko iščekivana nacionalnog prosperiteta i blagostanja. Račanovci tri godine drže ključeve razvoja u vlastitim rukama, ne dopuštajući nikom da im pokaže kako se vrata koja su nekoliko puta zaključana otključavaju.

Kancelarijat se svim silama opirao udovoljavanju nekim temeljnim europskim načelima poput povratka izbjeglica, suradnje s Haaškim tribunalom i u tuđmanizmu omraženim susjedstvom, iza čega se zapravo krila politika dogovora oko lošeg i zla, izgradnje neovisnog sudstva, stvaranja javne televizije, reforme javne uprave i donošenje proeuropskog zakona o nacionalnim manjinama. S druge strane, aktualni se staff stubokom opirao intenzivnijem približavanju europskom zakonodavstvu, koje bi zemlju učinilo konkurentnom i u prilikama koje privredu promišljaju tek kao intenzivno provođenje stečajeva kroz koje se, kažu mnogi, samo dovršava proces uništenja i obezvređenja nekadašnjeg društvenog vlasništva u koje je velik dio građana uložio najbolje godine svoga života. Umjesto da poštenom revizijom udahne život posrnulom, posttuđmanovskom, upropaštenom, nacionalnom imanju davanjem prave vrijednosti i imena otetom, kancelarijat je krivcima oprostio, ukradeno potvrdio i vodeći balkansku politiku stalnog pretakanja iz šupljeg u prazno, štiteći prije svega leđa svoje i bivše vlasti, zatvorio vrata kapitalu koji bi izmučenoj zemlji dao polet kakav je svojedobno doživjela hiperrazvijena i europski jaka Španjolska.

Aktualne političke nomenklature jednostavno ne žele Hrvatsku istinski vezati uz europeizam jer su za njih politički pragmatizam i neokomunistička ili starohadezeovska arbitrarnost apsolutno nepovezivi s europskom idejom konkurencije, napretka, poštovanja pravila i temeljnih ljudskih prava. U uvjetima standardiziranja osnovnih političkih i ekonomskih počela kasta, koja i postoji zato da bi dala onome kome želi dati i oduzela onome kome želi oduzeti, gubi smisao postojanja. Hrvatsko hitro ukrcavanje na europsku kompoziciju zato se i toliko oteže, a da se nikoga ništa ne pita, ali i izmišljaju mithauzenovski teoremi o zapadnom Balkanu koji nam je, možete misliti, prestrašna omča oko vrata. Sintagma o pojmu koji istodobno znači svašta i ništa nije ništa drugo nego spasonosna formula po kojoj se uljuđivanje hrvatskog društva i države u svakom trenutku lijepo da opravdati nečim čime uistinu nema opravdanja. Suodnosi s jugoslavenskim pokušajima eurointegriranja su besmislica iz vrlo logična razloga: i Hrvatska i Jugoslavija jednog dana bit će sastavni dijelovi EU. Hrvatski interes je da se europsko normiranje dogodi što prije, pa bi se moglo očekivati da bi hrvatski staff od toga mogao načiniti prvorazredne strateške interese. Kako se to ne događa već godinama i kako se hrvatsko europeiziranje do mazohističkih i krajnje politikantskih granica dovodi u stalnu vezu s pozicioniranjem i pariranjem jugoslavenskom eurostatusu, onda su zaključci o antieuropejstvu kao o osnovnoj biti sadašnje političke menažerije najbolji indikator hrvatskog zaostajanja i gubljenja u vremenima tuđmanovskog izolacionizma i restrikcionizma prema svakom globalizmu koje ugrožava aktualni državni vrh.

U tom smislu najzanimljivijima se čine iskoraci što ih kao jedinih mogućih pravaca razvoja hrvatske politike i budućnosti ovih dana kroz svoje izjave i postupke čine dva na prvi pogled suprotstavljena stranačka prvaka.

Vesna Pusić još je jednom izdeklamirala svoju političku platformu aktivirajući u stranci niz uspješnih pojedinaca koji na izvrstan način, kroz karijere i prepoznatljiva politička stajališta, trasiraju koncept razvoja zemlje za koji se ozbiljno zanima respektabilni dio hrvatskog kapitala. Lijevi HNS, tako je, boreći se za jačanje svoje izborne baze, uskočio na prostor gdje je SDP, koji se svim silama želi pozicionirati u centru – najtanji, a to je njegov problem niskokapacitiranih stručnih i politički relevantnih pojedinaca.

Takvim se može ocijeniti i potez Ive Sanadera koji se prepuštajući Račanu razvaline tuđmanizma repozicionirao pozivajući na postizanje sveopćega nacionalnog konsenzusa oko trasiranja europskog puta Hrvatske. Kad se ovih dana konsenzualno počeo dogovarati s predstavnicima manjina o problemima njihova temeljnog zakona, Sanader je snažno odgurnuo hrpu desno samooznačenih stranaka koje su se već počele osjećati sigurno i udobno na tom dijelu političkog spektra. Kad bi pronašao ljude koji će takav politički zaokret pronijeti pred biračima, teza o posttrećesiječanjskoj gvožđuriji, na koju smo navodno osuđeni barem još ovo desetljeće, bila bi već pospremljena u prepunjenu ladicu s hrpom tipično račanovskih floskula.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika