Na godišnjicu Tuđmanove smrti, desničarski politički izdanak pod imenom HIP što ga vodi njegov sin organizirao je – uz asistenciju instituta za povijest – jednu od uobičajenih seansi na temu Tuđmanovih svemirskih zasluga za stvaranje hrvatske države. HIP-ovo zazivanje poglavarova duha u Hrvatskoj je postalo redovni paradržavni ritual. Pojavila se tu standardna galerija Tuđmanovih klonova i klaunova: bivši Tuđmanovi privatni povjesničari, lažni akademici, medijski propagandisti, pripadnici njegove intelektualističke eskorte zaduženi svojedobno za afirmiranje njegovih historijskih somnambulija, koji danas iz ezoteričnih razloga još uvijek izigravaju odane nositelje Tuđmanove vatre. Nastupio je među inima i aktualni sudac Ustavnoga suda Milan Vuković, jedno od najopskurnijih imena u suvremenoj povijesti hrvatskoga pravosuđa, Tuđmanov partijski kadrovik u sudstvu i autor teorije da “Hrvat ne može počiniti ratni zločin”, koji je Tuđmana nadahnuto izjednačio s državom kao takvom.

Idolatrijska seansa

Prikaz navedene idolatrijske seanse poslužio je televiziji kao prigodni supstitut za nekakvu vlastitu emisiju na zadanu temu. Razumljivo; ako se Tuđmanova godišnjica na televiziji već mora registrirati, bolje je citirati i ovejane* hadezeovce koji su u Hrvatskoj dio javnoga dekora, negoli izmišljati nešto originalno i politički diskutabilno. Spomenutome HIP-ovom “simpoziju” dozu specijalne zanimljivosti ulio je, međutim, nastup aktivista Zdravka Tomca – potpredsjednika SDP-a i predsjednika parlamentarnoga Odbora za vanjsku politiku – koji je (ni više ni manje nego) Tuđmana historijski amnestirao na pitanju Bosne. “U ocjenama o BiH pravo je imao Tuđman, a ne ja”, samokritički je zagudio Tomac, drastično revidirajući svoju nekadašnju pozu “konzistentnoga” protivnika Tuđmanove dogme o podjeli BiH.
Na političkoj sceni Tomčevo “korigiranje stava” o Tuđmanovim bosanskim idejama izazvalo je malu svjetonazornu konsternaciju. Damir Kajin iz IDS-a hrvatsku psihološku situaciju formulirao je razmjerno precizno: “Umjesto da se izdignemo iznad politike Franje Tuđmana u BiH, mazohistički želimo da svijet ima jednako mišljenje o Hrvatskoj kakvo je imao i prije.” Energično gurati nos u bosanska pitanja i Hrvatsku tretirati kao taoca hercegovačkoga secesionističkoga pokreta – to je neuništiva konstanta hrvatske tajne diplomacije. Kad je o Zdravku Tomcu riječ, on je – zajedno s nekim svojim partijskim ortacima – oduvijek zapravo djelovao kao hadezeovac u esdepeovskim redovima. Danas se otvoreno hvali kako je – kao prividni opozicionar – u stvarnosti bio “jedan od najbližih suradnika predsjednika Tuđmana”, razotkrivajući time nakaradno naličje hrvatske demokratizacije devedesetih. Većina stranaka, tribuna, udruga i pokreta koji su na sceni glumili demokratsku raznolikost, bili su zapravo sitni Tuđmanovi sateliti.

Kalkulantska distanca

Tomac je Tuđmana servisirao na razne načine. Kao član marionetske Vlade demokratskog jedinstva zaštitio ga je od tadašnjih hadezeovskih radikala i dao legitimitet njegovim nagodbama s Miloševićem. Ta pseudovlada poslužila je kao demokratski paravan za uspostavu Tuđmanove oligarhijske diktature. Sve njezine pripadnike, folklorno rečeno, “bolio je đon” za ratne zločince u redovima HV-a koji su danas glavna prepreka inkorporaciji Hrvatske u civilizirani svijet. Kad je Tuđman konsolidirao vlast, kad su mu njegovi partijski radikali došli na novo poklonjenje, i kad mu je ta “demokratska” družba s Gregurićem, Tomcem, Budišom itd. postala nepotrebna, Tomac je počeo nešto mucati protiv politike razbijanja BiH, uvijek pažljivo izbjegavajući da Tuđmana i njegovu hercegbosansku kabalu otvoreno nazove agresorima koji su tisuće mladih Hrvata cinično poslali u Bosnu da tamo ginu za njihove secesionističke fikcije.
Utoliko se kod Tomca danas doista može govoriti o nekoj vrsti kontinuiteta. Od 1990. nadalje bio je državotvorni režimlija. Mlako je oponirao Tuđmanu oko ideje podjele Bosne, i budno pazio da se ta njegova kalkulantska distanca od generalne linije ne protumači kao “napad na Hrvatsku”. Za Tuđmana je lobirao u Vijeću Europe i kad je – na valu antihadezeovskoga raspoloženja građana – povijesnom ironijom postao predsjednik zagrebačke Gradske skupštine. Podatak da se taj slabo mimikrirani tuđmanovac postavio danas za nominalnoga kontrolora hrvatske vanjske politike, djeluje kao loš vic.
Pravo je pitanje, međutim, zašto je Tomac odlučio radikalno eksponirati svoju tuđmanofiliju. Za njega se znalo da se programatski ulaguje desnici, da je ridikula Antu Kovačevića uveo u Sabor, da je u SDP-u specijalno zadužen za afirmaciju državotvorno-nacionalističke niti i otvaranje kanala prema militantima. Njegova je teza, uostalom, da pobjedom na izborima SDP “nije dobio mandat za revidiranje nacionalne politike kakvu je provodio HDZ”. Sve se to znalo. Ipak, Tomcu je zbog nečega danas zatrebalo i dodatno naglašavanje povezanosti s Tuđmanovim idejama. Poglavar je bio u pravu i kad je riječ o Bosni ili Herceg-Bosni, toj Valhalli hrvatstva. Tri godine nakon Tuđmanove smrti nacija je stigla do točke ujedinjenja kad nema više ni jednoga jedinoga političkoga detalja u kojem bi se pokojnik i Tomac razlikovali. Gdje su uzroci te euforije? Prelazi li Tomac možda u HDZ?

Historijski amalgam SDP-a i HDZ-a

Tomac kao takav možda ne, ali njegova partija možda da. Po osobnome uvjerenju autora ove kolumne, Tomac jedva da nešto radi bez dogovora s Ivicom Račanom. Na sceni se ponekad predstavljaju kao antagonisti, ali zapravo su monolit. Tomac se izgovara da je na HIP-ovom “simpoziju” nastupio “u svoje osobno ime”, a ne kao službeno lice, zatim da su “mediji falsificirali ono što je govorio”. To su uglavnom besmislice. Političar Tomčeva kalibra nikada ne nastupa kao privatna osoba, a izjavu “Tuđman je bio u pravu oko Bosne” ne može se krivotvoriti ili preformulirati. Ona je decidirana. Osim toga, ona je u savršenome skladu s politikom SDP-a.
Račanova i Tomčeva partija ubrzano gubi svoj socijaldemokratski identitet. Politbiro SDP-a konformira se s desnicom. Vlada kojoj SDP daje intonaciju, pokušava po svaku cijenu, čak i na juridički groteskne načine, zaustaviti izručivanje osumnjičenika Haagu. Toleriraju se fašistički ispadi u parlamentu i javnosti, kao da smo u Srbiji. Tomčeva linija tuđmanističkoga kontinuiteta, koja je kod neupućenih i dobronamjernih ostavljala dojam frakcije, postala je generalna linija stranke. Korak dalje na tom putu jest i Tomčevo ulagivanje tuđmaniziranome dijelu bosanskohercegovačkoga korpusa koji će imati određeni utjecaj na ishod budućih izbora u Hrvatskoj.
Tomčeva izjava o Tuđmanu i Bosni značajan je doprinos ukidanju hrvatske socijaldemokracije, koja je ionako više građanski eksperiment negoli većinsko nacionalno opredjeljenje. Ta izjava možda je i posredna potvrda da se doista stvara historijski amalgam SDP-a i HDZ-a. HDZ će postupno eliminirati svoje lopove i nacionalističke lunatike, a SDP će se postupno približiti Tuđmanovim vizijama do točke kad će ideološke granice između dviju stranaka postati neprepoznatljive. Svoje misli o Tuđmanu Tomac naknadno pokušava prikazati kao uzgrednu retoričku epizodu. Ti blefovi, međutim, ne prolaze. Izjava je suviše usklađena s Račanovom politikom, da bi bila slučajnost.

STUPAC TJEDNA: POVRŠNA EUROPSKA EUFORIJA; IZBORI U SRBIJI

Izjave europskoga povjerenika Guenthera Verheugena da bi Hrvatskoj trebalo omogućiti približavanje Europskoj uniji, Vlada se uhvatila kao utopljenik slamke ili pijan plota. Verheugenovo mišljenje dočekano je kao spasonosni kontrapunkt odluci da se Hrvatska svrsta uz Albaniju i Makedoniju. Vrag nije crn kao što izgleda; ne surađujemo s Haagom i pravosuđe nam je u kolapsu, ali Europa nas ipak želi, što je dokaz da mudra vlast zna što radi.
Možda; politika se, uostalom, često zasniva na paradoksima. Dosezanje određenoga civilizacijskoga standarda za državu je, međutim, neusporedivo važnije od bilo kakvoga formalnoga približavanja Europi. Zemlja koja zbog vlastitih kulturoloških hendikepa nije u stanju poštovati kriterije ponašanja razvijenoga svijeta, od ulaska u asocijacije nema nikakve koristi. Ali to nije problem kojim se pragmatični režim opterećuje.

* * *
Predsjednički izbori u Srbiji pokazali su, među ostalim, da se više od milijun birača opredijelilo za ubojicu, ratnoga zločinca i fašista Vojislava Šešelja. Podatak je indikativan. Dobro je znati kakvi su mentaliteti utjecajni u neposrednome hrvatskome susjedstvu.