Ne volim biti zloslutni prorok. Puno mi je draže kad nekom domaćem filmu najavim uspjeh na međunarodnoj sceni (kao u slučaju filma “Maršal”) ili kad naslutim da će tek otvorena kina Broadway po prometu vrlo brzo ugroziti puno brojniji lanac dvorana “Kinematografa”. U slučaju potonjeg poduzeća bio sam vrlo zloslutan prorok – i sva moja predviđanja bez iznimke su se ostvarila. U ljeto 1999. pisao sam kako su kaslići “Kinematografa”, reklamne škrinjice diljem Zagreba u kojima to poduzeće oglašava dnevni kinoraspored, postali nakaradna pojava, jer su pravljeni u razdoblju kad je u hrvatskoj metropoli radilo dvadesetak kina. Televizija i video tijekom desetljeća su desetkovali kinopubliku, pa je u kaslićima bilo sve više praznina i natpisa “zatvoreno”, “ne radi” “zatvoreno preko ljeta” i slično. Prošlo je tri i pol godine od te moje kolumne, a kaslići izgledaju još gore: kina koja prikazuju filmove sabila su se oko sredine ionako prevelikog reklamnog prostora, a sudeći po najnovijim vijestima – trebat će im i manje mjesta.

Povlašteni teatar Najveća korist od prepucavanja intendanta HNK Mladena Tarbuka i Snježane Banović je u tome što smo doznali kako taj kazališni mastodont zapravo funkcionira: dotacije su goleme, a u teatru mnogi ne rade ništa U travnju 2000. komentirao sam činjenicu da je “Regent Fund Management Limited” (danas Charlemagne Capital Limited) kupio od Poštanske banke zagrebačke “Kinematografe” (deal je navodno iznosio nešto više od pet milijuna tadašnjih DEM). Po mom sudu, ta trgovina nije obećavala nikakav procvat zagrebačkih kina. “Regent” je slovio kao međunarodni koncern koji ulaže u ekonomije istočnoeuropskih zemalja koje bi se za izvjestan broj godina mogle priključiti Europskoj uniji, međutim, njegov interes nigdje nije bio u poticanju kinobiznisa koliko u uključivanju u mjesni bankarski sustav. Danas “Regent”, odnosno “Charlemagne”, kontrolira Istarsku, Dalmatinsku, Sisačku i Dubrovačku banku, a “Kinematografima” baš ne ide blistavo. Posjet je u kinima sve manji, nedavno je zatvoren i “Studio” u Vlaškoj (po popunjenosti dvorane nekad najisplativije kino u bivšoj Jugoslaviji – prikazivalo je samo seksiće i horore – sredinom osamdesetih je nakon renoviranja doživjelo novi procvat te dulje od tri mjeseca prikazivalo gangsterski ep Sergia Leonea “Bilo jednom u Americi”), a u središnjem kinu “Zagreb” već godinama nikako da se nabavi nova leća za projektor, zbog koje je slika neprimjereno mračna. Spomenuo sam tada da bi “Regent”, ako mu se prohtije, svoja nova kina mogao pretvoriti u kasina ili kojekakve zabavne centre, što mu mnogi Zagrepčani ne bi zamjerili.

U studenome iste godine objavio sam “nekrolog” upravo otpuštenom direktoru “Kinematografa” Davoru Kovačeviću, kojeg se “Regent” riješio nakon nekoliko nedopustivih gafova. Desetogodišnja Kovačevićeva vladavina, krcata iracionalnim poslovnim strategijama, zapravo je bila najefikasniji grobar klasičnim kinima sa samo jednim ekranom. Dok su u svijetu posvuda nicali minipleksi i multipleksi, puno isplativija zdanja s više ekrana, tadašnji je direktor tvrdio da su njegova kina ono što je Zagrebu i više nego dovoljno. Pritom nije napravio ništa što klasična kina kako-tako održava na životu: nije im profilirao repertoar, forsirao je u njima filmove iz svoje distribucije, pa čak i kad su bili potpuno nekomercijalni, te poboljšavao sliku i zvuk samo u okvirima nužnosti. Kad su proradila kina Broadway, tek tada su Zagrepčani vidjeli što su moderni uvjeti gledanja filmova.

Nakon Kovačevića teško je bilo naći novu perspektivu poduzeću, a to nije mogla ni nova direktorica Ina Čavlina. Marketinške akcije u predstavljanju kina i filmova postale su puno atraktivnije, ali poduzeće nije uspjelo zaustaviti svoju silaznu putanju. “Kinematografi” su nekad imali što u (katkad problematičnom) vlasništvu, što u najmu, 16-17 kina od kojih danas radi samo osam. Zahvaljujući “Regentu”, ta je imovina racionalizirana: “Kalnik” s Črnomerca, “Patria” (prije “Triglav”) s Trešnjevke, “Romanija” s Trnja i “Bratstvo” iz Dubrave prodani su kao nekretnine, a uskoro će, čini se, takva sudbina zadesiti i “Uraniju” (bivši “Partizan”) s Kvatrića, dok je “Mosor” s Medveščaka rezerviran za bivše vlasnike. Nije da “Kinematografi” u potpunosti odustaju od djelatnosti zbog koje su i osnovani: svojedobno se govorkalo da bi kino “Lika” na početku Ilice moglo biti prepravljeno u minipleks, zatim se spominjala nova lokacija u Ilici 45 (gdje je danas parkiralište), a u zadnje je vrijeme aktualan plan da se iz kina “Zagreb” napravi prostor s više dvorana. Kakve šanse ima taj projekt u zgradi čiji je vlasnik Srpska pravoslavna crkva i gdje je Josip Radeljak, suprug pokojne Ene Begović, izazvao pravi skandal kad je bespravno preuređivao balkon, prosudite sami!

Bilo kako bilo, “Kinematografi” su odlučili još više smanjiti svoj fond kina koja slabo rade, pa je nedavno u novinama osvanuo oglas kojim se nude na prodaju “Lika”, “Apolo” (bivša “Kozara”) i odavno zatvoreno “Sesvete”. Koliko čujem, pronađen je i kupac, uprava grada Zagreba, a u deal je uključeno i kino “Tuškanac” (bivša “Sloboda”). Nad tim potezom ne treba zdvajati, budući da veliki biznis ima neumitnu logiku: ako nešto ne donosi novac, najbolje je toga se što prije riješiti. Uzmite primjer kina u Ljubljani. Kad su “Ljubljanski kinematografi” izgradili “Kolosej”, multipleks sa 13 dvorana, bar pola sata hoda udaljen od gradskog središta, prva im je pomisao bila da zatvore sve svoje dvorane u centru i tako natjeraju publiku da pohrli u novi kino raj. Naposljetku ipak nisu bili tako radikalni, međutim, ubrzo su zatvoreni ili prodani “Union”, ”Šiška”, “Bežigrad” i “Domžale”, a u središtu grada ostali su samo “Komuna”, “Vič” i malo kino “Kompas”. “Kolosej” pritom posluje izvrsno i jedino strahuje od toga što je i u Celju otvoren multipleks s osam dvorana, pa je ostao bez gledatelja koji su mu gravitirali iz tog dijela Slovenije. To je, ponavljam, logika biznisa. Slovenci, pritom, nisu zaboravili filmsku kulturu. U Ljubljani je odlično posjećena Kinoteka u Miklošičevoj ulici, koja je ne tako davno počela i s distribucijom art filmova (njome se već dugo bavi i Cankarjev dom). U tu će svrhu preurediti nekadašnji kino “Dvor” kraj željezničke postaje u art kino sa 250 mjesta, a Kinoteka će prikazivati samo domaću i stranu filmsku baštinu. Pritom se slovenska država i grad Ljubljana brinu svojim dotacijama da takav sustav kulturnog prosvjećivanja filmom zavidno funkcionira.

A kako je kod nas? Filmski biznis trenutačno je gadno posrnuo daljnjom rasprodajom i zatvaranjem zagrebačkih kina, pa je za normalno funkcioniranje hrvatske kinomreže, u kojoj je sada tek devedesetak djelatnih dvorana, potrebno sve manje filmova. Velike hollywoodske kompanije reduciraju broj naslova koje daju hrvatskom tržištu, ne želeći proizvodnju gubitaka, a “nezavisnjaci” se sve teže probijaju jer više nemaju tako atraktivne naslove kao prije nekoliko godina (“Moje grčko vjenčanje” časna je iznimka). Ipak, sve nije tako crno, jer bi se iduće jeseni napokon mogao otvoriti shopping centar u Branimirovoj ulici s prvim velikim multipleksom u Zagrebu (13 dvorana). I u centru Tkalča najavljuju još dvije dvorane uz postojeće tri, međutim, izgradnja kasni zbog administrativnih otezanja. Dobije li Hrvatska u sljedeće dvije-tri godine još poneki multipleks i minipleks (za što postoje prilično realni planovi), nad sadašnjom situacijom filmskog biznisa ne isplati se jadikovati.

Ali je zato filmska kultura u očajnom stanju. Pitao sam Matu Kukuljicu, direktora Kinoteke Hrvatske, koja sad već ima prilično bogat fundus, je li mu tko iz gradske uprave navijestio da bi neka od kina – u procesu otkupljivanja od “Kinematografa” – mogla poslužiti kao njegova dvorana. To vjerojatno ne znate, no Zagreb nema svoju Kinoteku. Dvorana u Kordunskoj koja se tako zove formalno pripada “Zagreb filmu”, ali je zapravo vlasništvo crkve i svakog bi joj trena mogla opet zatrebati. Kao i svuda u svijetu, Kinoteka Hrvatske smije prikazivati svoj fundus u vlastitoj dvorani, i to u nekomercijalne svrhe (potonjeg se malo tko drži – tek da se plate režijski troškovi), za što u Zagrebu nema uvjeta. Osim toga, s djelatnošću je počeo i vrlo agilni Filmski centar (pokrenut s ambicijom da koncentrira cjelokupno kinematografsko poslovanje u jednoj instituciji) koji s programima gostuje u Kordunskoj, no tamo se gura s filmovima u redovitoj distribuciji. Ni taj nema vlastitu dvoranu, ali mu je obećavaju ako se Studentski centar povelikom investicijom preobrazi u novi Kulturni centar.

U što li grad namjerava pretvoriti kina pred otkupom? Za “Sesvete” je najmanje interesa, pa će najvjerojatnije završiti kod mjesne uprave. “Tuškanac” također nije osobito upotrebljiv, jer je bivši direktor Kovačević prepolovio kino i izgradio u njemu nikad otvoreni restoran, koji je tek nedavno profunkcionirao kao noćni klub “Hemingway”: budući da njegovi vlasnici imaju višegodišnji ugovor za korištenje tog prostora, o povratku u nekadašnje stanje nema govora. Najveće zanimanje je za kina “Lika” i “Apolo” i oba bi mogla završiti u rukama kazalištaraca: HNK nema prateću scenu i smatra da bi “Apolo” odlično poslužio toj svrsi, a “Lika” bi možda mogla udomiti “Histrione” Zlatka Viteza, koji već dugo od gradske uprave traže primjeren prostor, ne želeći funkcionirati samo po ljetnim pozornicama. Baš fino, no što je s filmskim kulturnjaštvom koje je doslovno na cesti?! Uzeo sam vodič kroz Zagreb u dnevnim novinama i ustanovio da su kazališta doslovno preplavila grad: pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća, kad sam se počeo zanimati za film, bilo je pravilo da svaka općina imao po bar jedno kino i doista ih je bilo posvuda. Danas to vrijedi za kazališta, a mnoga od njih zauzela su prostor u nekadašnjim kinima. Nije, dakako, stvar u tome da je riječ o nekakvom isplativijem biznisu, nego u tome što ih država više privilegira i potiče. Najveća korist od prepucavanja intendanta HNK Mladena Tarbuka i Snježane Banović je u činjenici što smo stekli uvid u to kako taj kazališni mastodont funkcionira: dobiva goleme dotacije, a polovica njegovih zaposlenika ništa ne radi i prima plaću. Ni domaći filmovi baš nisu jeftini, pogotovo kad još znamo i da ih nitko ne gleda, međutim, ponajveća je pogreška Ministarstva kulture, odnosno njegova šefa Antuna Vujića, što je novac koji se mogao uložiti u spašavanje i poboljšavanje kinodvorana za klasični i art program te osmišljavanje zanimljivih festivala i svakojakih drugih filmskih inicijativa bacio u nemali broj besmislenih ostvarenja i tako napunio džepove njihovih realizatora. Ako ništa drugo, na primjerima kina “Apolo” i “Lika” posve je izvjesno da je kazališni lobi danas u Hrvatskoj utjecajniji od filmskog. Nisam, međutim, siguran mora li tu nadmoć baš uvijek blagosloviti i država!