Objavljeno u Nacionalu br. 370, 2002-12-18

Autor: Zoran Ferić

OTPUSNO PISMO - Zoran Ferić

Čovjeku koji gubi posao cesta Zagreb - Split pomoći će samo da se lakše baci pod kamion

Iz perspektive čovjeka budućnosti, dakle prosječnog pubertetlije koji se tek treba aktivno uključiti u društvo i igru privređivanja, današnji su starci nepojmljivo naivni. Uostalom, za današnje pubeke svi smo mi luzeri. Što god radili. Ako ne vozimo barem Dodge Viper

U Engleskoj su u jeku industrijske revolucije ovce pojele ljude. Nas će pojesti autocesta Zagreb – Split. Novi sporazum s MMF-om natjerao je Vladu na izmjene Zakona o radu i niz nepopularnih mjera koje će po svoj prilici ugroziti krhki socijalni mir. Smanjivanje radničkih prava uz lakšu otkaznu proceduru, smiješan rast plaća i smanjivanje zapošljavanja na neodređeno vrijeme proizvest će u Hrvatskoj još snažniju socijalnu nesigurnost i znatan rast socijalnih frustracija velikoga broja građana. Frustracije su ionako već poprilične. Ako se takav trend nastavi, u ovoj zemlji življenje će stvarno biti sve gorče. A spomenuti aranžman s MMF-om zapravo je podrška autocesti kao nekoj vrsti zadužbine Račanove vlade, njenoga kapitalnog projekta zbog kojeg je, izgleda, spremna i na faraonske metode. Samo da se postigne cilj. Kao da je ta asfaltna traka, koja iz zraka nalikuje na ogromnog udava, otkupljenje svih naših muka i put u budućnost punu vedrine. No moglo bi se dogoditi da to, umjesto velike političke, ekonomske i građevinske pobjede odjednom postane i golema grobnica. Ili barem, kao u starom Egiptu, uzrok naše neslobode. Čitam u novinama da je Vlada spremna žrtvovati socijalni mir upravo zbog tog projekta. Običan čovjek koji gubi posao, ili treba preživjeti od otpremnine, uistinu se pita je li cesta stvarno toliko važna. I hoće li mu ona pomoći samo na jedan jedini način? Da se lakše baci pod kamion. Međutim, moramo priznati da je taj magistralni pravac za državu iznimno važan i da će upravo na temelju te očitosti Vlada moći sve nas zajedno zamoliti za konsenzus i socijalni mir, te da se malo strpimo kako bi nam budućnost bila bolja. I da brže dođe.

No problem mnogih u ovoj zemlji upravo je ta budućnost. Jer im se i od samoga spomena na nju diže kosa na glavi i ježi koža na rukama. Makroekonomska stabilnost je, navodno, postignuta i sada bi, eto, trebalo doći i to poboljšanje naših života. No ono nikako da dođe. Premijer sklapa restriktivni sporazum s Monetarnim fondom, a istovremeno obećava više rada i veće plaće. Međutim, stvar je u tome što razdoblje odricanja još uvijek traje, a svi ćemo se morati oboružati strpljivošću. I zato nam se budućnost nerijetko ukazuje kao neprijatelj, kao neka fluidna Meduza za koju neprestano žrtvujemo svoje sadašnjosti. I kad god se neka budućnost pretvori u sadašnjost, nađe se netko tko će nam reći da se još malo strpimo. Što se mene tiče, strpljiv sam već trideset godina, otprilike otkako sam postao svjestan te utopijske priče u kojoj je mrkva uvijek neki neodređeni period ispred nas, a batina tik iznad naših leđa. Problem je pomalo i u tome što smo u ovoj zemlji tradicionalno navikli na strpljenje toga tipa. Još od pionirskih priredbi sve nas je usmjeravalo na tu budućnost, koja je uvijek tako efikasno i s puno erosa opravdavala svinjarije koje su se činile u sadašnjosti. Ta nam projekcija futura, iznikla u društvu koje je bilo posve okrenuto budućem, polagano jede živote i sprečava nas da živimo upravo u sadašnjosti na koju imamo pravo.

Međutim, iz iskustva već znamo da sutra obično nije ni bolje ni lošije, nego drugačije i da su sve naše projekcije budućnosti, ma kako utemeljene i realne izgledale, zapravo utopijske. Budućnost nam se ne otvara u tim jednostavnim kategorijama koje se u jednom vremenu očitavaju kao dobro ili loše. Ona je kao jedan kompleksan književni lik: provocira neobične odnose i začuđujuće motivacije. Tako su i ove naše minule devedesete bile dobro vrijeme za jednu implicitnu polemiku koja se javljala kao podtekst mnogim javnim i privatnim govorima o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. To je polemika koja obično počinje banalnim pitanjem: je li nam prije bilo bolje? Jer, ako pozitivno odgovorimo na to pitanje, znači da ova teorija s boljom budućnošću i sa strpljenjem naprosto ne šljaka. I da živimo u jednoj konstantnoj regresiji boljitka. A to u našim životima proizvodi snažne potrese. Za neke je, dakako, i samo postavljanje takvoga pitanja heretički čin usmjeren protiv temelja hrvatske države. No, mimo ideologija i političkih prepucavanja, mnogi si građani ove zemlje postavljaju upravo to pitanje. Pri tome se obično spominju dvije osnovne stvari: stan i zaposlenje. Razina socijalne zaštite omogućavala je prije relativno miran život. Danas je pak život opterećen brojnim nesigurnostima i znatnim socijalnim nemirom. Osim toga, oni koji imaju zaposlenje danas puno više rade. Žrtvovali smo mir, a sve smo više spremni žrtvovati i neke druge ostatke prošlih vremena: staloženost, dobru volju, druženje, spremnost za pomoć. Usred te socijalne nesigurnosti dresiramo se za borbu, zaoštrene uvjete življenja i za to da jedni u drugima vidimo neprijatelje. Socijalna neosjetljivost sve je veća. A sve dobrim dijelom na ime toga strpljenja i trapljenja za budućnost. Digneš kredit za auto i pet godina čekaš onaj dan kad ćeš ga otplatiti. Međutim, kad ga konačno otplatiš, još ti ostaje kredit za stan. I živiš za onaj dan kad nećeš imati kredita i kad nećeš biti u dužničkom ropstvu. Međutim, taj dan nikako ne dolazi.

Nedavno sam u jednoj emisiji skrivene kamere glumio smetlara. Bio sam pomalo neobičan radnik Gradske čistoće koji se zaglavio u kanti za smeće na svojoj trokolici. I molio sam ljude za pomoć, da me odvedu u bolnicu. Jer mi je, kao, pozlilo. Međutim, bili su spremni pomoći većinom stariji ljudi. Oni iz prošlosti koji su, nekako, navikli na humanije odnose. Jesu li oni naivniji? Možda. Iz perspektive čovjeka budućnosti, dakle prosječnog pubertetlije koji se tek treba aktivno uključiti u društvo i tu igru privređivanja, ovi su starci nepojmljivo naivni. Konačno, za današnje pubeke svi smo mi luzeri. Što god radili. Ako ne vozimo barem Dodge Viper.

Tako nas Vladina asfaltirana zadužbina postojano vodi u budućnost, oduzimajući nam sadašnjost. Građevina je to znatne simboličke snage koja je u stanju premostiti i naše vjekovne razlike. Kad jednom bude gotova, Goran Ivanišević više neće govoriti da najviše mrzi kaj. Domovina će nam biti povezana i prometno i duhovno, spojit će se Sjever i Jug, ČA i KAJ. Valjda u ČAJ. Kamilicu koja smiruje živce i otvara crijeva. Da se svi skupa olakšamo. Uz to, moći ćemo brže doći iz točke A u točku B, da bismo obavili neki posao i da bismo se što brže vratili. I nastavili rad. A u radu je valjda spas. Možda i sloboda. Kao u Aushwitzu.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika