Ivica Račan i Goran GranićNa kraju treće godine mandata vlade premijera Račana, a prije izborne godine, treba odgovoriti na barem tri bitna pitanja. Prvo, kakva je gospodarska i socijalna situacija u Hrvatskoj. Drugo, kakav je međunarodni položaj Hrvatske, a posebno kakvi su odnosi sa susjednim državama. I treće, što je ostalo od predizbornih obećanja vladajuće koalicije.
Na ta tri pitanja pokušat ću odgovoriti pažljivo i na temelju javnih podataka. Analizirat ću na temelju činjenica gospodarsku, socijalnu i unutrašnjopolitičko situaciju u Hrvatskoj te vanjskopolitički položaj Hrvatske s posebnim osvrtom na EU i NATO.

Gospodarska situacija u Hrvatskoj

Vanjski dug Hrvatske porastao je s 9,4 na 13 milijardi USD od početka 2000. godine. Nezaposlenih ima oko 370.000 ili, po starim kriterijima, oko 400.000. Izvoz (oko 4,2 milijarde USD) stagnira, a u zemlje EU pada. Uvoz raste te je gotovo 8 milijardi USD. Očekuje se vanjskotrgovinski deficit od 4 milijarde dolara u ovoj godini. Izravna strana ulaganja, osim kupnje Telekoma i hrvatskih banaka padaju. Poduzetnička klima je loša, kao i poduzetnički optimizam (85 posto uspješnih poduzetnika ne vjeruje u gospodarski program Vlade). Hrvatska je na visokom 89. mjestu po stupnju ekonomskih sloboda. Prividno niska inflacija (2-3 posto) i dobre devizne rezerve (velikim dijelom radi eurizacije), od 9,5 milijardi USD te gospodarski rast od 3-4 posto ne jamče rješavanje gorućih gospodarskih i socijalnih pitanja u državi, a deficit platne bilance je i uz pritisak MMF-a 5 posto.
Dobili smo najveći državni proračun dosad (više od 87 milijardi kuna), kao rezultat nagodbenjačke trgovine između SDP-a i HSS-a (subvencije u poljoprivredi), te SDP-a i HNS-a (graditeljski pothvati HNS-a), ali su zadovoljeni i bitni SDP-ovi apetiti za brojna državna jamstva, uključujući i jamstva privatnim privilegiranim tvrtkama, kao i sanacije privilegiranih sustava kao što je Riječka banka. Ovo nije ni razvojni ni socijalni proračun, te ništa ne jamči da će se za njega prikupiti sredstva.
Vlada nema jasnu gospodarsku viziju, a posebno ne jasnu razvojnu i izvoznu orijentaciju. Vlada žuri s privatizacijom “Ine”, uz punu podršku MMF-a, a da nema jasnu strategiju razvoja te tvrtke. Dodatno, “Ina” nije pripremljena za privatizaciju. Vlada nema jasan koncept kako završiti proces privatizacije. Ta pitanja u posljednje vrijeme postavlja i glavni SDP-ov koalicijski partner HSS.
Što se tiče socijalne slike Hrvatske, nezadovoljni su gotovo svi osim Vlade. Carinici, metalci, vatrogasci, učitelji te javni i državni službenici ne samo da su nezadovoljni nego i najavljuju štrajkove. Brojni policajci i vojnici ostat će bez posla zbog slabo pripremljenih reformi vojske i policije. Reforma pravosuđa još nije ni počela, a Ustavni zakon o zaštiti manjina je nakon godinu dana lutanja Vlade donesen primarno zrelošću oporbe. DC je dao novi prijedlog zakona o HRT-u (Vesna Škare-Ožbolt), po kojem bi se HRT pretvorio u trgovačko društvo, ali ga je vladajuća koalicija odbila, premda je neka njegova rješenja prihvatila. U izbornoj godini Vlada ne želi samo red na televiziji nego i punu i sigurnu kontrolu nad HRT-om. Dogovora o novom izbornom zakonu nema zbog suprotstavljenih prijedloga unutar vladajuće koalicije, a posebno SDP-a i HSS-a.

Vanjskopolitički položaj Hrvatske

Vanjskopolitički položaj Hrvatske je na prijelomnici. U odnosima sa susjedima, osim Kostajnice i Prevlake, sve drugo su neuspjesi, a posebno sa Slovenijom. Vanjska politika Hrvatske prema susjedima je neodlučna, nekoordinirana i nekompetentna, a obilježile su je i brojne afere (naftna i ribarska). Vlada je lutala i u slučaju optužnice protiv generala Janka Bobetka. Brojna veleposlanstva još su bez veleposlanika, a i svi u vladajućoj koaliciji slažu se da je vanjska politika nekoordinirana. Odnosi s EU danas su lošiji nego prije godinu dana, unatoč potpisanom sporazuma o stabilnosti i pridruživanju te ohrabrujućim izjavama Guntera Verheugena i Wolfganga Schussela. Politički preduvjeti tog sporazuma, na žalost, još nisu ispunjeni. DC već mjesecima uporno predlaže konsenzus o europskim pitanjima i donošenje saborske rezolucije o kandidaturi Hrvatske za ulazak u EU, ali i odnosima Hrvatske sa susjedima, te posebno o stavu Hrvatske prema gospodarskim jugoistočnim ili balkanskim asocijacijama. Hrvatska se nakon proširivanja EU za deset novih država mora izboriti za kandidaturu za EU na summitu EU u Solunu (lipanj 2003. ) ili Italiji (prosinac 2003.), zajedno s Bugarskom, Rumunjskom i vrlo vjerojatno Turskom. Ako to Hrvatska ne uspije, zaista nam prijeti balkanska sudbina, barem za idućih 10 godina. Velika je odgovornost Vlade, ali i oporbe, da se to ne dogodi.

Predizborna obećanja

Što je ostalo od predizbornih obećanja vladajuće koalicije? Na žalost, gotovo ništa! Revizija pretvorbe i privatizacije nije obavljena. Pravna država ne funkcionira, 200.000 novih radnih mjesta nije bilo, ali je nezaposlenih oko 80.000 više. U NATO nismo pozvani nego čekamo s velikom neizvjesnošću sljedeći krug proširenja zajedno s Makedonijom i Albanijom, a vrlo vjerojatno i sa Srbijom i Crnom Gorom te Bosnom i Hercegovinom. Građani se osjećaju sve siromašnijima prema svim ispitivanjima javnom mnijenja, čak i više od 80 posto. Većina građana Hrvatska smatra da je Vlada potrošena. To sve više shvaća i međunarodna zajednica. HSS se na svom izbornom saboru jasno odlučio za samostalni izlazak na izbore te za politiku konzervativnog centra. Sve to skupa ukazuje na to da je Hrvatska ne samo ušla u izbornu godinu nego i da malo tko više vjeruje ovoj vladi i vladajućoj koaliciji.