Tko je to rekao da SDP i HDZ potajno pripremaju “crveno-crnu” koaliciju koja će na godinu u tandemu preuzeti upravljanje državom? Onima koji u budućoj podjeli vlasti zaboravljaju na HSS, ignorancija bi se mogla obiti o glavu. U Hrvatskoj se folklor postojano tretira kao dio visoke politike, tako da u dvadeset prvome stoljeću na zapaženi udio u vlasti s pravom računa i stranka ideološki zasnovana na “socijalnome nauku braće Radić”, “vjeri u Boga i seljačkoj slozi”, ezoteričnim “tradicijskim vrijednostima” i Mačekovome lajbeku. I to je hrvatska istina, reći će stoici. Na konvenciji Hrvatske seljačke stranke – koja ga je treći put zaredom, kao jedinoga kandidata, gotovo plebiscitarno promovirala u predsjednika s novim četverogodišnjim mandatom – Zlatko Tomčić tuđmanovskom je autoritativnošću najavio samostalan izlazak HSS-a na izbore, kao da će na njima osvojiti barem pedeset posto glasova.

Doživotni predsjednik pseudoseljačkoga pokreta

Kad je o Tomčiću riječ, zanimljivo je da se za vođu hrvatskoga seljačkoga ili pseudoseljačkoga pokreta suvereno nametnula osoba koja sa selom ima veze koliko i konj s ovcama. Još je Franjo Tuđman, sjećamo se – metaforički uspoređujući samoga sebe s tadašnjom oporbom – udario duhovni temelj hrvatskoj demokratskoj preobrazbi obznanom stava kako “jedan rasni konj vrijedi neusporedivo više od stotine ovaca”. Za Tomčića koji je u HSS-u također nešto poput doživotnoga predsjednika, demokracija je evidentno važna koliko i za Tuđmana. Milijunaš koji je to postao zahvaljujući čvrstim ekonomskim vezama sa svim režimima, bio s njima u prividnome savezu ili prividnome antagonizmu, svoju financijsku moć i apsolutističku kontrolu nad strankom danas želi pretvoriti u autonomnu političku snagu. Dosta je bilo neprincipijelnoga paktiranja. Mladi smo kao rosa u podne, jaki smo kao država, poletni kao proleterska brigada, bogati poput reformiranih hadezeovaca, zalažemo se za čist zrak i hrvatsku bukoliku i sami ćemo odlučivati s kim ćemo nakon izbora u savez. Sa Sanaderom-Šeksom? S Račanom? I sa Sanaderom-Šeksom i s Račanom? Narod će reći konačnu. Svi će se oni, kad pročitaju izborne rezultate, HSS-u početi umiljavati kao mačići.

Velike ideje za mali narod

Budući da je već oratorski raspoložen poput Fidela Castra, optimistički orijentiran poput Stipe Mesića i scenski agresivan poput Tuđmana, Tomčić svakako zaslužuje da se njegove misli podvrgnu novinskome proučavanju. Dakle: sa SDP-om je istodobno u koaliciji i u konfrontaciji, dajući time istaknuti doprinos hrvatskome političkome apsurdu. Na konvenciji je, neprestano aludirajući na SDP, zagrmio kako “HSS-ov partner neće biti onaj tko zagovara neoliberalističku koncepciju privatizacije”, zatim “onaj tko ne želi da Fond za privatizaciju i upravlja državnim bogatstvom a ne samo da ga rasprodaje bilo kome i po bilo koju cijenu”, potom “onaj tko zagovara isključivo tržišne interese a ne i državno planiranje i državni intervencionizam”. Odlučnoga Tomčića, ponavljamo, ništa pritom nije spriječilo da i dalje ostane partner upravo s onim kojeg ne želi za partnera. Ivica Račan i on danas još uvijek čine stožer režima. Zaključak: Tomčić pokušava osigurati status u budućnosti, izvlačeći u isto vrijeme maksimalan profit iz sadašnjosti.
Njegova je pragmatička ideja da do krajnosti iskoristi položaj predsjednika Sabora za jačanje utjecaja vlastite stranke, za njezino materijalno situiranje i ekspanziju u državne resore, da stranci osigura novac i publicitet i na sljedećim izborima postane faktor veći od Račana. Tomčićeve ideje su velike, posebno za jedan mali narod. Njegova reafirmacija planske privrede i državne intervencije u ekonomiju vjerojatno djeluje atraktivno u uvjetima kvaziliberalističkoga kaosa. Država je preplavljena štrajkovima, teška industrija – bivši ponos nacije – daje se na bubanj, sve što u zemlji vrijedi preuzimaju pod razmjerno misterioznim uvjetima inozemni lovci na brzu zaradu. Privatizacija je do sada pokazala prije svega svoju nakaradnu stranu. Tu lančanu reakciju rasprodaje koja uništava maloga čovjeka treba staviti pod državnu kontrolu, kaže predsjednik HSS-a.

Licemjerna briga za narod

U svojoj brizi za narod Tomčić je, međutim, hipokrit. On šuti o činjenici da je najveća pljačka u Hrvatskoj izvedena za vrijeme Tuđmana pod izravnom paskom državnih struktura. Ono što se nazivalo liberalizacijom ekonomije i privatizacijom, bilo je zapravo vulgarni intervencionizam korumpiranoga režima. Todorićevo carstvo, Rajićevo carstvo, Gucićevo carstvo, Lukšićevo carstvo, Kutlino carstvo, Pašalićevo carstvo itd. nastali su isključivo zato jer su tako odlučili partija i njezine državne ekstenzije. Namjerava li Tomčić u kontekstu svojih vizija nešto poduzeti na planu revizije i sankcioniranja te tuđmanovske nakarade nazvane pretvorbom? Jedva. U sukobe s poviješću HSS ne ulazi, jer dio Tuđmanovih glasača danas pripada njemu. Svoje poene Tomčić će radije materijalizirati na Slavku Liniću i SDP-u, implicirajući da su hrvatski aktualni ekonomski problemi prije svega proizvod njihovih neoliberalističkih, adamsmithovskih* poriva kojima će konzervativni HSS stati na kraj.
Novi, “zdraviji” državni intervencionizam zamijenit će esdepeovsku liberalističku stihiju i ujedno za sva vremena prešutno zabetonirati posljedice prethodnog bolesnog intervencionizma. Tomčićeva reducirana ekonomistička retorika apsolutno je bliska modernome HDZ-u. Svoje buduće političke trijumfe politbiro HDZ-a također namjerava utemeljiti na forsiranju općega zaborava kataklizme koju je proizveo tuđmanizam, i na hipokritskoj kritici SDP-a zbog “rasprodaje nacionalnoga bogatstva” (pretvarajući se da tu rasprodaju nisu prije SDP-a temeljito proveli oni). Utoliko je i realna ideja budućega postizbornoga saveza HDZ-a i HSS-a, s kojom u javnosti koketiraju Sanader i Šeks. Obje strane ujedinjuju se u ekonomističkoj hipokriziji, ni jedna ne dovodi u pitanje naslijeđe Tuđmanove epohe.
Činjenica da se HSS odmiče od SDP-a ujedno je i znak slabosti Račanove partije. Glumeći žrtvu okolnosti, Račan polako putuje prema margini arene. Njegova gravitacija gubi na snazi. U ekonomskoj kritici račanizma Tomčić je demagoški nepotpun, ali dijelom pogađa problem: Hrvatska doista nema razloga da srlja u privatizaciju svega i svačega. Država mora nadzirati kritične ekonomske sfere. Kao vodeća stranka koalicije, SDP nije ni inicirao a još manje proveo društvene reforme kakve su se od posttuđmanovske vlade očekivale. Umjesto u jačanju vlastite uvjerljivosti, taj SDP svoj politički modus vivendi danas traži u ideološkome paktiranju s HDZ-om, što je zorno potvrdila izjava Zdravka Tomca o Tuđmanu i Bosni. Na jednoj strani, dakle, približavaju se HSS i HDZ, na drugoj HDZ i SDP, da bi na kraju – po svemu sudeći – formirali melasu tuđmanizma, sanaderizma, račanizma i tomčićevštine, začinjenu diskretnom nijansom građanskoga inata Vesne Pusić.

STUPAC TJEDNA: TOMAC, OSTAVKA, RAČAN

Slučaj Tomac – nastup visokog funkcionara SDP-a na desničarskom skupu gdje je branio Tuđmanovu politiku u Bosni – razotkrio je među ostalim i simbiotsku povezanost Ivice Račana sa svojim filistarskim parteigenosseom*. Račan je “izrazio neslaganje” s Tomčevom izjavom, i u isto vrijeme odlučno odbacio mogućnost da Tomac zbog nje podnese bilo kakve konzekvence. Skupina zastupnika zatražila je da se Tomac ukloni s položaja šefa parlamentarnoga odbora za vanjsku politiku, čemu se Račan energično suprotstavio. Ne, ne; dovoljna je kazna spoznaja da partija iza Tomčevih riječi ne stoji. Čemu smjenjivanje? Budimo ljudi. Funkcije su za Zdravka Tomca kruh, a čovjeka ostavljati bez kruha, to nije lijepo.
Ključnu vanjskopolitičku poziciju u parlamentu zadržat će, dakle, konceptualni tuđmanovac mimikriran u socijaldemokrata, čije stavove navodno ne vole ni u SDP-u ni u HDZ-u, ali nitko ga – unatoč tome – ne želi maknuti. Ima u Tomcu nešto nezamjenjivo, nekakva crveno-crna nit egzistencijalističke mudrosti koja ga čini jačim od života. Što god rekao, što god napravio, ide mu u prilog. Gdje je tajna te ekstrasensne sposobnosti? U Ivici Račanu, prije svih. Misli o Tuđmanu i Bosni proizvod su dogovora Zdravka Tomca sa šefom SDP-a. Tomac je u SDP-u Račanova sonda za komunikaciju s desničarima. Nastupajući prividno kao nekakav disident od generalne linije, on po zadatku zapravo tu liniju proširuje do točke neprepoznatljivosti. Tuđman je svojedobno u HDZ nastojao utrpati i desnicu, i ljevicu, i srednjicu, a identičnu formulu vlasti preko Tomca danas pokušava primijeniti Račan.
Formirana je na taj način situacija u kojoj se dio hrvatskoga vanjskopolitičkoga establishmenta posredno solidarizirao s idejom hrvatsko-muslimanskoga rata, sa slanjem hrvatskih regruta u Bosnu, s formiranjem konclogora u Mostaru i okolici, sa zločinima i razbojstvima u Prozoru, s bestijalnim razaranjem istočnoga Mostara, s naoružanim bandama koje su u zapadnoj Hercegovini glumile oslobodioce. Sve je to implicirano u Tuđmanovoj viziji Bosne prema kojoj Zdravko Tomac – u tajnome dogovoru s Ivicom Račanom – danas izražava divljenje. Doista, želi li Hrvatska u civiliziranu Europu, nema dostojnijih ljudi od Tomca i suradnika da je na tom putu reprezentiraju. Sve tekovine nacionalističkoga fanatizma preko njih će dobiti demokratski celofan.