Flunk – ‘For Sleepyheads Only’ (Guidance)

Anglocentrična postavka europske popularne glazbe, u koju su se uklapali svi veliki trendsetteri od Beatlesa do Chemical Brothersa, teško će preživjeti proces kontinentalnih integracija. Nakon frenetičnog pljeska za prvake francuske elektronike Daft Punk i Air, posjetitelji elitnih londonskih klubova s jednakim entuzijazmom dočekali su početak skandinavske invazije. Najvažnija prethodnica “scando-nove” bila je Bjork, za njom su došli islandski alter-pop bandovi, a sjećanje na fenomen ABBA odvuklo je brojne lovce na talente prema Švedskoj. Međutim, u zadnje dvije godine najviše su pokazali Norvežani. Britanski dance magazini pripisali su većinu zasluga guitar-house tandemu Royksopp, ali hvalospjevi ispisani uz prvo i drugo izdanje albuma “Melody A.M.” barem jednim dijelom proizlaze iz etikete prestižnog londonskog nakladnika “Wall Of Sound”.
Za razliku od razvikanog Royksoppa, ambient-pop trio Flunk nije imao nikakvo uporište u Londonu, pa je informacija o pojavljivanju njegova singla “Blue Monday” na ljetnim play-listama nekoliko utjecajnih engleskih radio DJ-a najprije doprla do odanih sljedbenika New Ordera koji su vjerojatno bili prilično iznenađeni kad su prvi put čuli norvešku verziju svoje neslužbene himne. Producent Ulph Nygaard, gitarist Joe Bakke i pjevačica Anja Oyen Vister pretvorili su New Orderov electro-pop klasik iz 1983. u gotovo savršen primjerak moderne downtempo glazbe. Iako se njihova prethodna iskustva sastoje od samo nekoliko godina staža u mjesnim norveškim pop-bandovima, Anja je odmah zazvučala poput Bjork, a neobičan spoj akustične gitare, ritam-mašine i flaute Ivara Winthera podsjetio je na najinventivnije produkcijske zahvate Williama Orbita. Za detaljniju provjeru trebalo je nabaviti i debitantski album “For Sleepyheads Only”, ali to uopće nije bilo jednostavno jer je Flunk krenuo u svijet preko malog “ambient-electronic” labela “Beatservice” iz Tromsoa na sjeveru Norveške.
Na globalnom diskografskom tržištu album se pojavio tek prije nekoliko tjedana uz posredovanje američke kuće “Guidance”, što bi trebalo značiti da će ga uskoro imati i naši CD-shopovi. Ako ste dosad pažljivo pratili Bjork, Portishead ili Massive Attack, to nikako ne biste smjeli propustiti.
Flunkova verzija “Blue Monday” u međuvremenu je promovirana preko dvije-tri popularne downtempo kompilacije, a isti tretman mogla bi dobiti bilo koja od 12 pjesama s ovog sjajnog albuma. Uvodna “I Love Music” oslanja se na prigušene utjecaje Sergea Gainsbourga i Jimija Hendrixa, “Miss World” gotovo neprimjetno ulazi na teritorij Massive Attacka, gitara u “Sugar Planet” otkriva da je Joe Bakke nekad davno slušao Eaglese ili barem sviruckao “Hotel California”, “Honey’s In Love” podsjeća na najbolje radove Cocteau Twins, a “Magic Potion” ima barem jednog srodnika na predzadnjem albumu Thievery Corporation. Na sigurnoj udaljenosti od sezonskih trendova, Flunk kroz “Your Koolest Smile” dozivaju Neila Younga, sa “See Thru You” vraćaju slušatelja na rani Portishead, a arktički krug zatvaraju s “Distortion” koja zvuči kao neskrivena posveta Bjork. Čak i ako vas sve ovo nimalo ne zanima, krajnje je vrijeme da prestanete gledati Norvežane kroz A-ha.

Rade Šerbedžija & Livio Morosin band feat. Dario Marušić – ‘Orihi Orihi’ (Nika / Dancing Bear)

Proslavljeni hollywoodski glumac dolazi u Istru, slučajno se upoznaje s poznatim mjesnim glazbenicima i iz šestog pokušaja snima svoj prvi pravi album. Naravno, odmah se postavlja pitanje zašto bi Šerbedžija u kombinaciji s Morosinom i Marušićem morao biti bolji od Šerbedžije koji je prije šest godina snimio nezapaženi CD “Zaboravi”, sa Zlatkom Arslanagićem i Sašom Lošićem. Druženje započeto u istarskim oštarijama okončano je prilično ambicioznim studijskim zahvatima, međutim nešto bolji rezultati postignuti su tek u pjesmi “Gumbelijum Roža” i novoj verziji Morosinove antiratne poeme “1914 (mojem didu)”. Ostatak albuma namijenjen je samo najvjernijim Radinim obožavateljima.

Ivana Brkić – ‘Uzmi sve’ (Zorna / Croatia Records)

Šesnaestogodišnja Ivana Brkić možda čak ima dovoljno talenta za suradnju s jakim autorskim timom koji predvode Rundek, Hus, Marijan Ban i Davor Tolja, ali angažman renomiranih skladatelja na njezinu drugom albumu nema baš nikakvog efekta zbog zapanjujuće neinventivne produkcije Enesa Tvrtkovića. U njegovim dance podlogama nećete naći ni M od muzike, no zato neka rješenja neodoljivo podsjećaju na Coloniju.
Dubina provalije može se najpreciznije izmjeriti na katastrofalnoj obradi “Kao pjesma” (Cacadou Look). Poslije Enesove intervencije doista je nemoguće dokazati da je kao predložak poslužila jedna od zanimljivijih domaćih pop pjesama iz 80-ih.

Jinx – ‘Retro’ (Aquarius)

Kompilacija sa 13 pjesama na CD-u i 11 videospotova na DVD-u, među kojima je i dosad neprikazana Ferlinova “Avantura počinje”, doima se kao idealan božićni dar, no “Retro” se nažalost mora registrirati kao posljednje izdanje Jinxa. Gubitak prouzročen raspuštanjem jedinog profiliranog hrvatskog pop-sastava iz 90-ih bit će jako teško nadoknaditi. Gotovo besprijekoran niz većih i manjih hitova, koji se u dobro postavljenom rasporedu proteže od “Smijem se” do “Čuvar močvara i trava”, ne može se proizvesti medijskim manipulacijama, pa traženje zamjene za Jinxe može potrajati sve dok se braća Muratović ponovno ne okušaju u nekom sličnom projektu.

Zvjezdice:
Flunk – 5
Rade Šerbedžija – 2
Ivana Brkić – 1
Jinx – 4