Ivan StarčevićTIŠINA, MOLIM!
Nedjelja, HRT 1, 21.15
Vijenac
Nema više velikog Jovana Ličine (Verige iz «Kuda idu divlje svinje»), pa je u kazališnom dijelu «Tišine molim» (filmski je, dragom Bogeku fala, crkao zauvijek) evo još istog tjedna objavljen pregled njegovih kazališnih, filmskih i televizijskih velikih uloga i puno lijepih riječi, gotovo da čovjek ne vjeruje brzini kojom je to učinjeno. Glumčina Jovan zaslužio je i puno više nego što je kompletni HRT-ov kulturnjački pogon ovaj put učinio (vijest u Dnevniku i in memoriam u Tišini), ali pustimo mi sad zasluge i Hamletov govor glumcima, neka nama žive Rvacke televizije i zdravog joj novinarstva.

GLAMOUR CAFFE
Nedjelja, HRT 1, 22.19
Vijenac
Josipa Pavičić ovaj put se nije prikazala ministru Radimiru Čačiću, nego njegovu puno mlađem kolegi, Ivici Pančiću. Krivo je izabrala, trebala je opet naći nekog od starih slinavaca kojih je puna svaka vlada na svijetu pa i Račanova. Pančić je pred smiono sklopljenom Pavičićkom odgovarao toliko sabrano i ležerno da je ona mogla na razgovor doći i potpuno gola, njega to ne bi smelo, takvi su vam ti današnji mladi. Kakvi su ti mladi nekada bili, to je mogao dočarati jedino Čačić kojemu se pogled stalno razlijevao po sisama Josipe Pavičić, pa nije znao odgovoriti ni na pitanje koliko je dugo u braku. Njegov odgovor koji je glasio «sad ste me malo zatekli s tim pitanjem» ući će u novogodišnju emisiju «The best of…» koja se upravo montira u dverima HRT-a i bit će emitirana na Sveto Nigdarjevo, jer HRT je puna duhovitih urednika koji jedva čekaju pružiti šansu isto takvim svojim vjernim suradnicima.
Ono što nije trebalo čak ni ovoj emisiji je intervju s Coelhom, piscem onog smeća koje se kliče «Alkemičar». Sjajno je da je novinarka Aleksandra Žarak putovala u Francusku (Tarbes pokraj Lourdesa), ali stvarno nije bilo potrebe trošiti kameru na intervju s piscem koji je u Hrvatskoj već ušao i u usmenu predaju kao omiljeno štivo manekenki. U tom svojstvu spomenuo ga je Tarik Filipović sada u «Milijunašu», dakle, dvojbi više nema. A kad se već i radilo razgovor sa zimskim rezidentom iz Tarbesa, trebalo ga je usmeno opremiti Miljenkom Jergovićem koji (u davnom Feralu, u predivnom tekstu u povodu izlaska knjige u Hrvatskoj), dok traje ludilo oko Coelha, u svoju crnu tekicu osvetnički pomno i nemoćno bilježi sve one koji se hvale da upravo čitaju «Alkemičara».

LATINICA: SAMCI
Ponedjeljak, HRT 1, 20.41
Vijenac
Predrag Raos je u Latinici, tj. najčuveniji hrvatski samac u daleko najvažnijoj i najboljoj hrvatskoj tv emisiji, lijepo rekao da su samci invalidi i da se on ne želi s takvima družiti. Bio je to njegov komentar reportaže o organiziranim okupljanjima samaca, a sve što jedan samac kaže o sebi ne može pobiti čak ni drugi samac, pogotovo ne netko uparen. Raosova opservacija sebi sličnih nije se podudarila sa rezultatom glasovanja o pitanju «mislite li da su samci ljudi koji nisu uspjeli u životu». Ne, ne mislimo, glasilo je 76 posto odgovora, ali tako je to s publikom, sve sami snobovi koji sami sebi lažu da bi ispali bolji u očima drugih. Neki dan je ta ista masa, ali malo drugačije oblikovana (u studiju kviza «Milijunaš»), sva listom odgovorila da je slikarica Nives Kavurić Kurtović naša svjetski čuvena tapiseristica, a lijepo im je pisalo da je to Jagoda Buić, ali ne. Toliko o pouzdanosti publike. Na njenu iskrenost možete računati samo u četiri oka, kad treba koriti ili ismijavati nekog nesparenog rođaka ili (još slađe) rođakinju, ali čim se traži javno izjašnjavanje, svi smo odjednom jako fini. Zato svaka čast Predragu Raosu, jednom od dvije osobe (druga je Vedrana Rudan) koje su jedini ozbiljni kandidati za moralne uzore naciji, kategorija: javni istupi – muškarac i javni istupi – žena.

DNEVNIK
Utorak, HRT 1, 19.30
Vijenac
Dobra je bila priča o čudnom otvorenju pučke kuhinje bez pučana. HRT-u nekako nije promaklo da su jeli samo članovi splitskog gradskog poglavarstva i razni drugi uzvanici, predvođeni gradonačelnikom Berošem, a za pučane će otvorenje biti koji mjesec kasnije. Vijest koja je trebala biti samo protokolarna zvizdarija o novom uspjehu gradskih vlasti, diskretnom je obradom proširena u humoresku kojom se nije nikoga napadalo, niti je itko bio izložen poruzi. Dovoljno je bilo samo posnimiti dvije izjave i opće baratanje žlicama, jer stvarnost je i ovom prilikom bila jača od svega što može smisliti nejaki ljudski um. Priznajte i sami: otvorenje kuhinje za sirotinju u kojoj se prvo najedu političari ideja je visokog ranga (ko to more platit) i svaka čast HRT-u koji je dio svoje dragocjene minutaže darovao splitskoj sirotinji.

PAPINA BOŽIĆNA PORUKA
Srijeda, HRT 1, 11.55
Vijenac
Neka tog izravnog prijenosa, ali samo njega. U nadi da će on biti jedino božićno uveseljavanje, a ne da nas osam dana od jutra do mraka pile raznim «duhovnim» sadržajima, bilježimo se sa štovanjem. Stavite na svoj logo na ekranu (npr. HRT 1) malo snijega na borovoj grančici i poštedite nas svega ostalog, od «Anđela» u ponedjeljak do «Korijena» u subotu. U potpisu: gledatelji «Ben Hura» i «Quo Vadisa», n-ti put.
Post scriptum: I nemojte u istom američkom filmu (o bijelom sv. Nikoli i crnom Peteu) prevoditi nesretnog «Santa Clausea» čas kao svetog Nikolu, čas kao Djeda Božičnjaka.

MERIDIJAN 16
Petak, HRT 1, 22.30
Četiri kaktusa
Mirjana Lovrić, koja inače javno čita emisije vijesti koje potpisuje kao urednica, ovaj put se proslavila kao novinarka, a Hrvoje Hrengek kao urednik. Iza Hrvoja Hrengeka pisalo je «o štetnosti pušenja», pa smo očekivali da će biti nešto o cigaretama HRT-ova omiljenog giganta koji se zove Tvornica duhana Rovinj, ili nekog drugog svjetskog giganta, a kad tamo nešto sasvim suprotno: izgadiše gđa Lovrić i g. Hrengek ne cigaretu, nego sirotu pušilicu koju od ljekovitog bilja proizvodi mali koprivnički privatnik Herbaleta d.o.o. Dva mjeseca, koliko se kutije Herbalete prodaju u trafikama, nisu bila dovoljna najbržoj od svih televizija da smisli nešto suvislo. Niz ničim i ni od koga potkrijepljenih alarmantnih tvrdnji novinarke Lovrić zaključen je njenom zlokobno intoniranom poantom: «A pušilica se i dalje prodaje». Poruka te zadnje rečenice kristalno je jasna: dragi pušači pozdrava iz Rovinja i drugih lijepih mjesta, vratite se vi dobrim starim cigaretama i njinom katranu i nikotinu, jer tu će Herbaletu tako i tako zabraniti zato što to ja, Mirjana Lovrić i oni koji su to od mene tražili, tako želim i zahtijevam.
U dobra stara komunistička vremena, kada su se pisali politički pamfleti protiv «negativnih pojava», to se na našoj tv radilo brzo, nepotpisano i formalno logički koliko-toliko čisto. U radu Mirjane Lovrić i Hrvoja Hrengeka bilježimo demokratski doprinos žanru: nakon dva mjeseca truda potpisali su se pod nedomišljen uradak čije proizvoljnosti na kilometre bazde ili po korumpiranosti ili po uredničkoj i novinarskoj profesionalnoj nesposobnosti. Svakom onom tko je imao tu rijetku čast da ga vidi ostat će zauvijek nepoznato čime se to jedan novi «proizvod za opću uporabu» kvalificirao za tako tešku paljbu, kao da je neprijatelj socijalizma ili, još gore, nekog duhanskog lobija koji je čvrsto zgrabio našu nedužnu Hrvatsku televiziju i njenu glavnu urednicu Jasnu Ulagu Valić i direktora Mirka Galića, otprije poznatog kao Duvanovića.

VELESLALOM: SEMMERING
Subota, HRT 3, 12.35
Kaktus
Bilo je to natjecanje u kojem je Janica Kostelić bila druga, a Hrvatska televizija je prvi put ove zime uhvatila neki skijaški prijenos, što je na tren raspametilo Boris Mutića. Usred utrke on u tenisicama usrljava na stazu, maše rukama, otima lopatu, ruši kolce i dere zastavice, na djelu je hrvatski manijak koji traži da se natjecanje završi, jer nitko ne će nadmašiti vrijeme Finkinje Tanje Poutiainen. Stižu bolničari, navlače mu bijelu košuljicu izrazito dugih rukava i, li-ru, li-ru, odvoze ga. Utrka se nastavlja i skijašica Poutiainen na kraju je bila deveta, a Borisa Mutića su nakon nekoliko kilometara izbacili iz vozila na pustom dijelu ceste, usred semerinške šume, kojom on i danas pješači i noću plaši nedužne putnike.
Drage čitateljice i čitatelji, bila je ovo slobodna interpretacija jednog u nizu tradicionalnih skandala koje su u stanju prirediti nam sportski reporteri, ti najgori od najgorih novinara, zapravo toliko loši da nisu čak ni novinari, no koga to briga što su oni i tko su. Ukratko, Mutić je prognozirao da će skijašica Poutiainen ostati prva, a kad su je počele pretjecati prve od ukupno osam skijašica koje su na kraju bile bolje od nje, isti Mutić mukom mučaše. Čulo ga se samo jednom, kad je odmah poslije njegove smjele prognoze jedna skijašica imala slabije vrijeme od Finkinje. Tada je naš Hrvat, sportaš, ski instruktor i komentator skromno dometnuo: «Sad ćete reći da se pravim važan». Istog časa, prema svetom zakonu koji prati svaku prognozu svakog sportskog tv blebetala, gđicu Poutianen počeli su prati redom svi koji su stali na skije i došli do cilja, čak i brojni izletnici koji su se s ruksakom na leđima i demižonom u ruci spuštali ležeći u koritašcu izdubljenom iz jednog komada drveta, takozvanim naćvama.
Grdno bi pogriješio onaj tko bi pomislio da je Mutić tada izgubio svaku vezu sa stvarnošću, a ne, oglasio se on. Dok se jedna od after poutiainen gospođica spuštala niz padinu i imala dobro prolazno vrijeme, Mutić joj je žarko poželio da takvo vrijeme ima i na cilju i dodao: «Nitko normalan, naravno, ne može ništa predvidjeti». Bila je to šifrirana poruka jednog Borisa Mutića drugom Borisu Mutiću kojom se htjelo reći da Boris Mutić nije normalan. Pa kad već sam kaže da nije normalan, sasvim je normalno da takav komentator utrči na stazu i završi u vrletima Semmeringa.