U svom djelu nije mi bila nakana sotonizirati neprijatelja, nisam prosuđivao povijest nego sam kao profesor s darom crtanja imao potrebu to pribilježiti'Više od deset godina slikar Mersad Berber radio je na svojoj golemoj, pet kilograma teškoj monografiji "Srebrenica", monumentalnu i bogato opremljenu djelu u čast žrtvama organizirana smaknuća tisuća ljudi u pet srpanjskih dana 1995. godine u istočnoj Bosni. Berber je 2009. za izložbu opusa o Srebrenici dobio Nagradu grada Krakova na Međunarodnom bijenalu grafičke umjetnosti. Monografiju je tiskao u vlastitoj nakladi, a promovirana je nedavno, u prostorijama Matice hrvatske.

Predgovor je napisao poznati britanski povjesničar umjetnosti Edward Lucie-Smith koji već godinama prati slikarov rad i mnogo ga je puta predstavljao u svijetu, nedavno i na velikoj izložbi u Barceloni. Berber se u pet desetljeća umjetničkog rada bavio slikarstvom, scenografijom, plakatima, a napravio je i crtani film "Tempo secondo". Član je Ruske akademije.

Rođen je 1940. u Bosanskom Petrovcu u zapadnoj Bosni, gdje je važno naselje bilo već u rimsko doba, a potom i u srednjem vijeku i pod Turcima. Tu se prelamala povijest europske civilizacije i velike tradicije islamske umjetnosti. U Berberovu umjetnost ugrađen je svijet koji je od djetinjstva gledao oko sebe, ali njegovi su umjetnički uzori europski, Velásquez, renesansno slikarstvo, Rembrandt. Njegova supruga Ada često je kao model heroina na njegovim grafikama. Nedavno je dobio unuku May, kojoj je, prema običaju, stavio zlatnik pod jastuk kao doprinos za njezin budući miraz.

Kakvu ste likovnu koncepciju imali na umu dok ste radili na monografiji o Srebrenici?

- Moja nakana nije bila sotonizirati neprijatelja, ni jednom riječju ili primjerom ne govorim o agresoru. Nisam htio prosuđivati povijest ili se određivati prema njoj, nego sam kao profesor crtanja, s ono dara što mi ga je Bog dao, imao potrebu to pribilježiti. Osnova cijelog tog mog rada je umna i važna knjiga Erica Stovera "Grobnice: Srebrenica i Vukovar". Stover je pratio forenzička iskopavanja i rad na identifikaciji žrtava, što ga je obavljao veliki antropolog William Haglund koji je iz te bosanske zemlje vadio žrtve i držao ih kao što majka drži čedo. Iskopavao je kosti tih nedužnih ljudi koji nisu imali pravo na smrt, kao što nisu imali pravo ni na život. Bio sam šokiran fotografijama iz te knjige i Stover kaže da je, kao i u slučaju Auschwitza, od tih patnji koje smo doživjeli gori samo zaborav. Kad sam tražio metaforu koja bi mogla označiti moje bavljenje temom pokolja u Srebrenici, koja je herojska, uzvišena i patetična, našao sam je kod njemačkog filozofa i književnog kritičara Waltera Benjamina koji je rekao da je ubijanje ruševina svega ljudskoga.

Picasso je svoju reakciju na ratna stradanja pretočio u sliku "Guernica" koju je nacrtao u navali inspiracije. Vi, očito, imate dugo emotivno pamćenje. Deset je godina trajao vaš strpljiv rad oko ove monografije.

- To je bio zaista opsežan posao koji sam radio na skenerima u Beču. I to je likovna monografija koja je rađena prema malim dnevničkim isječcima. Začetak toga bio je kad sam prije dosta godina prezentirao dio tog materijala na izložbi u dubrovačkoj galeriji "Stradun." Tada je u svom uvodnom eseju Igor Zidić odredio koordinate, napisavši da je u tih pet dana, od pada Srebrenice, svake minute ubijen jedan čovjek. Početkom jeseni na promociji knjige rekao sam da se tada dogodila jedna od najvećih medijskih nesreća. Jednostavno, ono što je rekao veliki francuski filozof Jean Baudrillard, nastupilo je doba civilizacije simulakruma. Virtualna materija novih medija zamijenila je autentičan život. U toj civilizaciji simulakruma, te nove laži, jedino je smrt autentična. Taj veliki rat koji se vodio u Bosni bio je opsežno medijski popraćen i postao je ideologijski oblikovana vijest. Baudrillard je tada u Libérationu napisao: "Prezirem Europu nakon višegodišnje opsade Sarajeva. Mi iz Europe ponudili smo Sarajevu tone stare riže kako bismo oprali svoju savjest."

Kako ste prikupljali dokumentarni materijal koji vam je pomogao pri izradi crteža?

- Tekovina nove, vrlo opasne civilizacije novih medija jest da čitavu Srebrenicu možete imati na malom čipu. Tu stravičnu, autentičnu smrt, uništenje jednoga naroda pratile su kamere. Nekoliko dana nakon Srebrenice uslijedila je hajka i pokolj ljudi u žitnom polju smrti na malom imanju u mjestu 40-ak km od Srebrenice, Pilice. Ondje je bilo zatočeno 1600 Bošnjaka. Te nesretnike koji su postali kadrirana smrt snimio je špijunski američki satelit. Tako su nastale prve grafike: istinska smrt bila je interpretirana na velikim otiscima, u novim grafičkim tehnikama, a postavljeni su u uredima Ujedinjenih naroda. Prošao sam kroz opsežan materijal. Razni reporteri ostavljali su fotografije za mene. Bosnom je kolao niz videokazeta. Na sajmovima, među kazetama s pevaljkama i radodajkama, nađete one s prizorima ubijanja, snimljenima kao igranje sa smrću. Došao sam do videosnimke na kojoj se vide mladići polegnuti na travi u zbjegu u zloglasnoj Bijeloj šumi prema Tuzli. Te sam snimke likovno interpretirao. Vidio sam da ta snimka frapantno sliči oniričkoj fantaziji o Heladi "Noć" velikog slikara Ferdinanda Hodlera, čiju sam reprodukciju godinama držao u svom ateljeu.

Vaš je materijal slojevit. Zbilja se miješa s fikcijom i stvara izvjesnu distancu prema stvarnosti.

- Čitajući engleskoga pjesnika Stephena Spendera naišao sam na njegov sonet u pohvalu antičkih junaka Ikara i Dedala. Tu sam priču, da ih je, dok su letjeli, pobjegavši s Krete od tiranina Minosa, vjetar udario negdje iznad Sirakuze, preoblikovao tako da su bačeni na istočnu Bosnu upravo u listopadu 1996. kad je počela sipiti kiša. U mojoj legendi Ikar je dobro crtao još u gimnaziji pa je nacrtao i alegoriju o Srebrenici. Kad je Ikar pao kod Farosa, našli su te njegove bilježnice s crtežima iz Bosne. Poznato je da se Dedal vratio u Atenu. S Bjelašnice, najviše bosanske planine, kod jedne nekropole mi smo ih "ispratili" prema Ateni starom sevdalinkom "Grana od bora pala kraj dvora", koju je gore otpjevao Safet Isović. To je zapravo bila naša igra pred golim nasiljem. Bezbroj sam se puta pitao zašto? Nažalost, mnogo mojih kolega, profesora s Akademije, tog se dana kad je počela opsada Sarajeva, okrenulo na suprotnu stranu. Oni su, naravno, taj nož oštrili mnogo prije i "ispod stola". Mnogo se mojih kolega, prijatelja s Akademije, svrstalo na stranu Karadžića, a osnovali su čak "akademiju" blizu Dubrovnika, u Trebinju. Nije im bila dovoljna Bosna kojoj smo svi mi, kako kažu franjevci – tri puta do istoga Boga pripadali, nego su na prostoru Bosne napravili etnarhiju.

U čemu je tragičan apsurd Bosne?

- Trijada ekumene i kulture je i prednost i tragedija Bosne. Nakon pada ideologije komunizma, koja nije uspjela nadomjestiti vjeru, uzeli su vjeru kao najmoćnije sredstvo obračuna naroda. Tragičan apsurd završio je Daytonom, luđačkom košuljom koja je navučena kao diplomatski, mirovni projekt. To je prvi put u povijesti da je rušitelj doniran državom. Duboko sam ojađen zbog pat-pozicije. U labirintu nesporazuma dolazi do atrofije tkiva onoga što se naziva državom. U projektu agresora bila je potpuna aneksija. Republika Srpska ušla je u tkivo Bosne kao integralne panslavenske vizije. A to je plaćeno tisućama života. Kad su bili pokolji u zatvorima u Foči, nisam vjerovao da će se ponoviti recidiv iz 1941. godine. No ovo sada bilo je još okrutnije. Ne samo da se dogodio homicid, nego je to bio i kulturološki urbicid. Međutim, Europa u svom kasnom, mlakom reagiranju nikad nije identificirala fašističku reviziju povijesti. Ovoga puta nije bilo, kao u 15. stoljeću, "Bosna šaptom pade".

Bosna je danas zapravo podijeljena.

- U svom sam životu prevrnuo dosta knjiga iz klasičnog islama. U čitavoj toj Visokoj porti, visokoj školi diplomacije toga moćnog carstva, postojao je zakon koji se zvao Protokol o ljudskoj snošljivosti. Taj je protokol bio jedan od temeljnih principa tamo gdje je turska carevina dijelila prostor s nekoliko etnosa ili više religijskih skupina. U svojim grafikama izradio sam veliki hommage židovskoj kulturi na prostorima Bosne, svojim ciklusom grafika "U počast sarajevskoj Hagadi" koji sam izlagao na manifestaciji Bejahada na Hvaru.

Znamo da je prije ovoga rata Sarajevo bilo takvo.

- Sarajevo leži na terenu na kojem se kroz povijest dogodilo sve što je bilo relevantno. Od 'Vrlo sam tradicionalan i nikada nisam bio buntovnik. Možda je to danas mana'butmirske kulture, epohalnih otkrića iz neolita, pa do pucnja Gavrila Principa 1914. Pisac Dževad Karahasan, govoreći o turbulentnoj povijesti Sarajeva, to je vrlo slikovito rekao: "U Sarajevu, na trista metara međusobne udaljenosti, počelo je i završilo dvadeseto stoljeće." Pucnjem na Latinskoj ćupriji, gdje je ubijen princ Ferdinand, počeo je Prvi svjetski rat u kojemu su izginuli milijuni ljudi, konstituirane su nove države i nastala je nova politička karta Europe. Tri stotine metara nizvodno, na mostu Vrbanja, 5. travnja 1992. iz srpskog snajpera ubijena je Suada Dilberović, mlada studentica medicine iz Dubrovnika. Tristo metara, dvije ćuprije i između njih cijela jedna povijest. Otkrio sam da je veliki engleski pisac, tvorac "Aleksandrijskog kvarteta" Lawrennce Durrell, svojedobno boravio u Beogradu kao britanski konzul. On je napisao predivnu elegiju o Sarajevu.

Vaše prijateljstvo i suradnja s Emirom Kusturicom raspali su se zbog rata.

- U trenutku prije raspada Jugoslavije Kusturica je na nekoj izložbi u književnom klubu sve nas nazvao ustašama. To je netolerancija u politički zaoštrenim situacijama. On je bio moj mlađi prijatelj. Bio sam u nekoliko komisija i pomogao mu koliko sam mogao. Za njegov sam film "Sjećaš li se Dolly Bell?" radio plakat. Bio je veliki obožavatelj Tarkovskog, pogotovu njegova "Rubljova". Kako je Emir početkom rata postao adorant ideologije jednog dijela beogradskog kruga i počeo pisati za Nin, sve se više udaljavao od svojih dotadašnjih prijatelja iz Sarajeva. Talent mu je bio imanentan dok je surađivao sa Sidranom. Bila je to kemija između Kusturice, Bosne i Sidrana. Već u kasnijim filmovima, gdje su se pojavili beogradski scenaristi i gdje nije bilo sidranovske poetike, nestao je njegov genius loci, iako su njegovi filmovi izvrsno režirani. U doba surove opsade Sarajeva dao sam intervju Slobodnoj Dalmaciji i spomenuo ga u vezi s time što ga je pohvalio general Kukanjac. U svom intervjuu u francuskom tisku on je tada napao mene i naše je prijateljstvo prestalo. Volio sam taj njegov genij sineasta. On je napravio konverziju, mnogi ljudi su ga prebrisali. Sentimentalan sam, naravno, i kod mene je ostala duboka nostalgija, jer bio sam dobar i s njegovim ocem Muratom.

Ne družite se više ni s Ivom Pogorelićem, za kojeg ste pričali da vam je u ratno vrijeme pomogao izići iz Sarajeva, dignuvši cijelu Englesku na noge.

- Ivu sam upoznao dok je živio sa svojom suprugom Alizom Kezeradze, velikom pijanističkom pedagoginjom, koja je bila njegov anđeo čuvar. Njegov život s Alizom i nakon nje, to su, nažalost, dva života. Nakon njezine smrti, on se udaljio od mnogih dotadašnjih prijatelja i meni je zbog toga žao. Bio sam ovog ljeta na njegovu dubrovačkom koncertu i kad smo ga htjeli pozdraviti, nije nas prepoznao.

Znači li to da je Aliza birala njegove prijatelje?

- Osim odnosa prema glazbi, ona je presuđivala o mnogočemu u njegovu životu. Puno mu je vremena trebalo da nakon njezine smrti ponovno dođe k sebi. U međuvremenu se razočarao Hrvatskom, s prijateljima je izbrisao sve veze. Nikad o tome nije govorio.

Tematika i simboli islama oduvijek su u vašoj umjetnosti. Zbog čega je s bosanskim mentalitetom povezana poetika nostalgije, tuge, boli?

- U bosanskoj poetici osjeća se sevdalinski ton, izvjesna profinjena mekoća. Franjevci smatraju da je za njih Bosna zemlja mrke ljepote, što znači da ta zemlja u sebi ima i taj tragičan patos. Zapravo je ta zaokupljenost islamskim naslijeđem, i kod Abdulaha Sidrana i kod mene, nastala kad sam ja došao u Sarajevo, odnosno kad se počelo govoriti o fenomenu duhovnoga naslijeđa Bosne, ali koje je geografski povezano s islamom, s izvjesnom komponentom koja je potpuno drukčije odredila dio naroda u Bosni. Sedamdesetih godina islamska je duhovnost na neki način bila uklonjena. Primjerice, djela u arhitekturi, poput onih Zlatka Ugljana, zatim roman svjetskih razmjera "Derviš i smrt" Meše Selimovića, pa "Modra rijeka" i poetika stare Bosne kod Maka Dizdara, temati su koji svojim konceptom nisu odgovarali velikom jugoslavenstvu beogradskog intelektualnog kruga. Sjećam se, dok sam u mladosti radio ciklus koji je, na neki način, ocrtavao duhovnu raskoš koju sam osjetio između orijentalne i bizantske iluminacije, dakle, dok sam upotrebljavao zlatnu boju kao metafizičku komponentu, moje je slikarstvo u Beogradu bilo odobravano. No čim sam napravio prve grafike mape "Kronike o Sarajevu", gdje sam prikazao svoje duhovno naslijeđe, poput prusačkog uleme, duhovnika itd., dospio sam na led.

Iako ste se izražavali u svim segmentima likovne umjetnosti, ipak vam je najdraža grafika?

- U pedeset mojih radnih godina mnogo je bilo slikarskih ciklusa. Moja osnova, fundament od kojeg sam uvijek počinjao bila je grafika i ona je, na neki način, kao i crtež, uvijek bila moja trajna opsesija. To, vjerojatno, vuče podrijetlo iz fenomena kaligrafije koji je prisutan u radu moje majke koja je bila vrsna vezilja tzv. klečanog ćilimarstva. Diplomirao sam na temi "Fantastično u europskoj grafici", a magistrirao sam u Ljubljani kod profesora Rika Debenjaka. Tek petnaest godina kasnije počeo sam se ozbiljnije baviti slikanjem. Grafika zahtijeva veoma kompliciran proces i ona je prava alkemija. To je vrlo stroga disciplina i povijesni fundament svjetske grafike su tri bakropisa Albrechta Dürera "Đavo i smrt", "Melankolija" i "Sveti Jerolim u pustinji".

U kakvim ste vrijednostima odrastali i kakvo je bilo vaše djetinjstvo?

- U mojoj biografiji nema ništa dramatično. Odrastao sam u sretnoj zanatlijskoj obitelji, u pravoj renesansnoj manufakturi. Moja je majka bila jedna od najvećih vezilja 20. stoljeća u Bosni i Hercegovini, a otac je imao veliki frizerski salon u najljepšem dijelu Banjaluke i svirao je violinu. Nažalost, moji su roditelji 1993. godine izgnani iz Banjaluke i preko porušenog mosta kod Bosanske Gradiške došli su u Zagreb. To je bilo drugo seljenje naše obitelji. Četnici su 1941. godine počinili veliki pokolj u Bosanskom Petrovcu i moji su roditelji uspjeli pobjeći preko vrleti i šuma do Drvara te su uskotračnom željeznicom došli u Banjaluku. Moje čitavo djetinjstvo, odrastanje, gimnazija bili su vezani uz taj grad koji je imao tradiciju elegije, balade i sevdalinke, kao i brdskih utrka. One nemaju sjaj engleskih derbija, ali sačuvale su mitsku osobinu. Konj je u tome ostao kao herojska metafora i od moga djetinstva on je čest motiv na mojim slikama. Kad sam još bio u gimnaziji, uhapsili su me s nekolicinom kolega, smatrajući da pripadamo tajnom kružoku trockista. Prevrnuli su cijelu našu kuću, na užas moje majke. Profesor hrvatskoga denuncirao je policiji naše pismene zadaće. Omladinski komitet me kaznio izgonom iz gimnazije na godinu dana pa sam privatno polagao posljednji razred i veliku maturu. Banjaluka je grad velike kulturološke tradicije, imao sam izvrsnu plejadu profesora na realki. Profesor latinskoga i filozofije bio mi je Abdulah Šarčević, najveći bosanski filozof. Moji su roditelji bili veoma religiozni i oduvijek sam nosio eros te tradicije i danas sam, kao Irac, sačuvao, kao svoju najveću svetinju, svoju zelenu dolinu.

Zbog čega ste odlučili živjeti u Zagrebu i zašto ste Ljubljanu odabrali za mjesto svoga studiranja?

- U Ljubljani sam studirao sasvim slučajno, kad sam pobijedio na natječaju kao najbolji mladi crtač slovenskoga časopisa Mlade poti. Te su crteže vidjeli Stupica i Jakac, koji su bili profesori na Akademiji, pa sam lako položio prijamni ispit. Već sam kao student prve godine debitirao izlažući u jugoslavenskoj selekciji na Svjetskom bijenalu u Ljubljani. U Zagrebu živim već dvadeset godina i dobro se osjećam u toj "akademskoj" atomsferi. Tu sam već kao student bio fasciniran velikim izložbama i slikarima. Divio sam se Račiću, Kraljeviću i Beciću te čitavu mitosu na liniji Krleže, Ljube Babića itd. Osim toga, uvijek sam se divio majstorima zagrebačke škole crtanoga filma, pa sam kasnije, kao zreo slikar, napravio svoj crtani film u produkciji Zagreb filma – "Tempo Secondo". Ako je riječ o mojoj likovnoj edukaciji, Zagreb je u njoj imao veliku ulogu. Moji su profesori bili đaci hrvatskih velikana. Učio sam od Stupice, a Stupica od Babića itd. Od Sarajeva do Krakova osjećao sam se dijelom te civilizacije, baštine i velikoga naslijeđa koje pripada tradiciji Europe. Naravno, tu je i ona moja tradicija, jer rođen sam u sredini gdje su dva velika brda ekumene - islama i kršćanstva.

Kako se rat i prelazak u Zagreb odrazio na vaše sinove Ensara i Azera te kako ste ih odgajali?

'Europa u svom kasnom, mlakom reagiranju nikada nije prepoznala da se u Bosni dogodila fašistička revizija prošlosti'- Oni su djeca Sarajeva koja danas žive u Zagrebu i normalni su ljudi, nimalo narcisoidni. Uvijek smo se prelijevali prema hrvatskom kulturološkom krugu i to je bilo jasno, iako moja supruga Ada i ja držimo do svih tradicijskih i vjerskih vrijednosti koje su i komponente naše etike, a nikako amblema. Imate temeljne filozofe u islamu poput Averoesa koji su preuzeli naslijeđe Aristotela i Platona. Nema velikih razlika u nečemu kao što je ideja, vjera, istina. Velika odjeka kod mene ostavila je europska idealistička filozofija. Ako pogledate ono što radim sve ove silne godine, vidjet ćete da je to dio linearna povijesnog kontinuiteta i tradicije métiera (zanata). Participirao sam u umjetnosti vlastitim dijelom povijesti. Priklanjao sam se imanentnoj vrijednosti slobode.

Kako danas, s distance i s pozicije apatrida, vidite Sarajevo?

- U mojoj je privatnoj biografiji najvažnije da smo u tim kaotičnim godinama iz prosperitetna života u Sarajevu i hedonističke idile uspjeli sačuvati obitelj na okupu. Pripadao sam građanskom krugu i nisam se dao nasrtaju ruralnoga. U ratu se mnogo vrijednosti raspalo i izgubilo se povjerenje u mnoge slikare, pisce koji su bili moji prijtelji, jer su postali dio Karadžićeve mašine. Sarajevo je imalo oko 40 posto mješovitih brakova. Zamislite tu transverzalu vjere koja je prešla preko kreveta. Mnogo je prijatelja iz mojega telefonskog imenika na grobljima. Došli su novi "mladoturci", nova "janjičarska" ideologija i mislim da više tome ne pripadam. Svoje uspomene, svoj nekadašnji život, ja sam u svom koferu danskim transporterom ponio sa sobom, odlazeći iz Sarajeva. Mi smo uspjeli nastaviti život u Zagrebu. Tada sam našao toplo utočište u radionicama HNK, jer mi je Georgij Paro ponudio da radim scenografiju za predstavu "Osman", a HNK mi je izdao monografiju.

U prostoru gdje živite nema slika na zidu, nema zastora. U ateljeu vlada vaš privatni kaos, ali čini se da kod vas kaosa u životu nema.

- Nismo osjetili potrebu da stavljamo slike na zid. Atelje je konglomerat. Mislim da se preko ateljea, preko predmeta očisti biografija i nervoza slikara. Prostor otkriva čovjeka. Ada je mojoj baroknoj razbarušenosti bila protuteža. Svoju kartuzijansku "strogoću" integrirala je u visoki esteticizam prostora i u kulturu življenja. Ona je samozatajna i distancirana. Završila je ekonomiju i posvetila se umjetnosti. Volio sam ono što je Bosna imala, a to je taj srednjoeuropski štih. Veoma sam tradicionalan i nikada nisam bio buntovnik. Možda je to danas mana. Ima ljudi koji imaju kaotične živote. Gustav Klimt je rekao da u njegovu životu nema ništa dramatično. Mislim da je iz harmonizirana života mnogo lakše biti kreativan.