Objavljeno u Nacionalu br. 372, 2002-12-29

Autor: Srećko Jurdana

Surova politika - Srećko Jurdana

Hrvatski "profili hrabrosti" 2002.

Stupac godine: Hrvatski događaj godine

Srećko JurdanaSrećko JurdanaJedan od likova koji su na hrvatskoj javnoj sceni tijekom protekle godine odigrali istaknutu ulogu, svakako je splitski sudac Slavko Lozina koji je cinično oslobodio optužene za ratne zločine u Lori. Po ponašanju u prometu, sklonosti opuštanju na javnim proustaškim terevenkama tipa Thompsonovih “koncerata” i manifestiranju solidarnosti s pripadnicima šovinističkoga uličarskoga pokreta, Lozina bi se prije mogao svrstati u huliganski negoli pravosudno-akademski milje. Takav kakav već jest, on se ipak potvrdio kao dostojan reprezentant skupine sudaca ili nazovisudaca koji služe desničarskim interesima, koji su slizani s lokalnim moćnicima, koji Hrvate optužene za ratne zločine oslobađaju po automatizmu, koji respektiraju teroriste i bandite a sprdaju se s njihovim žrtvama, koji makarskoga divljaka koji je automobilom ubio dvije djevojke osuđuju na dvije godine udobnoga prometnoga zatvora, i koji su hrvatsko sudstvo – generalno govoreći – uspjeli pretvoriti u farsu. Godina 2002. dala je toj farsi finalni pečat.

Ministrica pravosuđa Ingrid Antičević-Marinović – razmjerno astralno biće – pokazala je prošle godine prema toj činjenici potpunu nezainteresiranost. Njezina funkcija u hrvatskome pravosuđu prilično je spekulativna; čime se ta žena zapravo bavi, nije lako reći. Na položaju državnoga odvjetnika Mladen Bajić je zamijenio kompromitiranoga kolaboranta Sliškove mafije Radovana Ortynskog, diskretno najavljujući kako je – kao fahom determinirani poštenjak – spreman izvesti malu pravosudnu revoluciju i pokrenuti važne procese protiv protagonista hadezeovskoga kriminala. Nije pokrenuo ništa. Pokazao se kao benigni izdanak ili offshoot* mlakoga Račanovog kabineta, jednako kao i besmislena agencija USKOK koja egzistira u njegovoj sjeni.
Sudjelovanjem u pederskome mimohodu ministar policije Šime Lučin dokazao je hvalevrijednu zainteresiranost MUP-a za prava homoseksualaca. U isto vrijeme, Lučinov MUP – vjerojatno zbog “političkih razloga” – nije bio u stanju spriječiti militantnoga hadezeovskoga delegata Ljubu Ćesića zvanog Rojs da se vozi u neregistriranome automobilu. U zemlji opterećenoj nasiljem i banditizmom koja traži odlučnost državnoga aparata u zaštiti zakona i pravde, Lučin je djelovao kao “policajac s dušom”, a ujedno i eksponent politike nezamjeranja koji ni iz samoga policijskoga sustava nije pokušao eliminirati jezgre organiziranoga kriminala tradicionalno povezane s nekim antiterorističkim jedinicama.

I predsjednik države Stipe Mesić razvio je tijekom 2002. svoju narodsku dušu do zapaženih visina. Na vanjskome planu uspio je zadovoljiti svoje snažne sklonosti političkome turizmu, posjećujući razne egzotične krajeve zemaljske kugle, a na unutarnjem potvrditi se kao narodni tješitelj. Njegove tople riječi, kombinirane s opreznim ukorima koje je u Bozanićevome stilu povremeno upućivao Račanovoj vlasti, dolazile su kao melem na duševne rane ojađenih hrvatskih građana. Pored toga, svjedočio je protiv Miloševića rekavši o njemu ono što znaju svi, i usput provocirao bijes hrvatske desnice blagim umakanjem Tuđmana u bosanski vjersko-secesionistički rat. Mesić se isprva postavio principijelno prema problemu izručenja Janka Bobetka Haagu, i javno branio stav da Vlada mora bezuvjetno surađivati sa Sudom bez obzira na reperkusije. Kasnije je tu principijelnost reducirao na izjave kako Bobetko mora što prije u bolnicu, priklanjajući se eskapizmu Vlade koja je Bobetkovu staračku malaksalost odlučila iskoristiti kao izgovor za neprihvaćanje optužnice. Premda prononsirani antidesničar i antituđmanovac, nastupio je – nimalo ne poštujući svoj rang – u desničarskoj diskusionoj emisiji OTV-a (lokalne televizijske postaje u suvlasništvu Ivića Pašalića), i potvrdio da je kontradiktorna utilitarnost ostala jedna od njegovih karakternih značajki.

Vodstvo Hrvatske narodne stranke u kojoj je Mesić svojedobno pronašao azil, pokušalo se tijekom 2002. afirmirati kao racionalna građanska alternativa desnopopulističkome HDZ-u, centropopulističkome HSS-u i agresivno adaptabilnome SDP-u. Namjere nisu bile loše, ali ukupna karizmatičnost HNS-a i dalje je ostala problematična. Vesni Pusić, do određene mjere opterećenoj intelektualnim manirizmom i prevelikim razmišljanjem o javnim ili nejavnim efektima svojih poteza, nedostaju energija, sposobnost brze retoričke sublimacije problema i motivacijski elan jedne Savke Dabčević-Kučar. Radimir Čačić – alter ego Vesne Pusić i obratno – na javnoj sceni i dalje djeluje uglavnom nezgrapno, ostavljajući ponekad dojam lažnoga borca s vjetrenjačama koji u svojoj agresivnoj obrani općega dobra ima neke skrivene interese.

Ako je 2002. godina donijela bilo kakav pomak na hrvatskoj političkoj sceni, makar i unatrag, onda je to možda skidanje građansko-socijaldemokratske krinke s Račanovog SDP-a. Glavni cilj dominantne stranke u vladajućoj koaliciji postala je izgradnja komplementarnosti s HDZ-om, dominantnom strankom u vladajućoj opoziciji. U 2002. godini građanska ideja u Hrvatskoj iznova je subordinirana tuđmanovsko-nacionalističkoj, što je uključilo potpunu amnestiju tajkuna, legalizaciju pretvorbe, opće podilaženje desnici, reviziju pristupa Bosni, odstup od Europe i sukob s Haagom. Ova kolumna bavila se navedenim fenomenima u dovoljnoj mjeri. Svoju antieuropsku unutarnju politiku Ivica Račan je pokušao potkraj godine mimikrirati snažnom proeuropskom kampanjom, koju međutim nije pratio niti jedan konkretan potez koji bi njegovim dobrim namjerama dao nijansu uvjerljivosti.
Pojedini Tuđmanovi tajkuni promovirani su čak u uvažene ekonomske sugovornike Vlade: Luka Rajić i Ivica Todorić bit će, kako je javljeno, pozvani na sastanak sa Slavkom Linićem da raspravljaju ne o porijeklu novca kojim su otkupili svoje poslovne imperije, već o problemima hrvatskoga gospodarskoga razvoja. U 2003. može se očekivati da Vlada na konzultativni razgovor pozove i Miroslava Kutlu kao priznatoga stručnjaka za prvobitnu akumulaciju kapitala i brzu transformaciju tvrtki iz profitabilnih u propale. Politička scena, kako vidimo, ne oskudijeva duhovitostima i to je svakako podatak na kojem Ivici Račanu i društvu treba odati priznanje. U dobro im nesumnjivo treba upisati i izgradnju autoceste Zagreb – Split; premda se financira na neke ezoterične načine, to je vjerojatno jedini strateški potez po kojem će Račanova epoha ući u povijest. Sve drugo je bilo splet trulih kompromisa, histerične prilagodbe okolnostima i paničnoga mirenja raznorodnih struja u svrhu zajedničkoga opstanka na vlasti.

Na marginu hrvatske političke arene uspjeli su se u 2002. godini vlastitim zalaganjem svrstati i neki još jučer nezaobilazni likovi, u prvome redu Dražen Budiša i Ivić Pašalić. Tjerajući nekakav iracionalni inat, Budiša je istupio iz vladajuće koalicije zato da bi postao ništa. Pašalić je napustio HDZ, ne toliko svojom voljom koliko zalaganjem reformiranih tuđmanovaca Ive Sanadera, Vladimira Šeksa i Branimira Glavaša. Osnovao je privatnu desničarsku zajednicu i vjeruje da će mu glavu iznad vode održati bjesomučna nacionalistička retorika, ali pripitomljeni nacionalisti poput njegovih bivših stranačkih drugova, i novoformirani krotki i staloženi nacionalisti poput Račana ili Zdravka Tomca, predstavljaju mu nepremostivu prepreku.

STUPAC GODINE: HRVATSKI DOGAĐAJ GODINE

Ivan Starčević, televizijski kritičar Nacionala, objavio je u svojoj zadnjoj satiričkoj kolumni da je hrvatski događaj godine za njega “buljenje Radimira Čačića u golu sisu novinarke Josipe Pavičić”, koja je dotičnoga intervjuirala za televiziju. Potpisnik ovih redaka mogao bi se složiti sa Starčevićevim zaključkom. Metaforički promatrano, taj događaj godine izvrsno odražava hrvatski teatar apsurda u kojem se vlast pažljivo brine da se nikada ništa značajno ne dogodi.

Iz opisanoga rakursa promatrano, u događaje godine mogli bismo eventualno ubrojiti i žalbu Vlade na Bobetkovu optužnicu, potom diplomatska uvjeravanja Tonina Picule i Zdravka Tomca da Hrvatska ozbiljno surađuje s Haagom, otvaranje istrage protiv Nevenke Tuđman, ili Račanovo traženje “consensusa” za ulazak u Europsku uniju. Svi ti medijski vrlo istaknuti fenomeni bili su značajni za naciju koliko i Čačićevo televizijsko opserviranje sugovornice.

Vezane vijesti

'Nakon pravomoćne presude moći ćemo razgovarati o Čačiću'

'Nakon pravomoćne presude moći ćemo razgovarati o Čačiću'

Pravomoćna presuda u postupku koji se pred mađarskim sudom vodi protiv prvog potpredsjednika vlade Radimira Čačića bit će konačna točka orijentacije… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika