Rusi su detoniranjem bombi stvorili tzv. nuklearna jezera, a jedno se zove Atomsko jezeroIako su Hirošima, Nagasaki i Černobil ostali upisani u pamćenju svjetske javnosti kao simboli što vojnih što civilnih nuklearnih katastrofa, najveće svjetsko atomsko stratište nalazi se u Kazahstanu. Nacionalov novinar jedan je od rijetkih koji je posjetio nuklearni poligon smješten na 18 tisuća četvornih kilometara stepe istočnog Kazahstana, nedaleko od grada Semeya. Od 1949. do 1991. tamo je izvršeno više od 450 nuklearnih testova, a kako su neki bili grupni, računa se da je u 40 godina u toj regiji detonirano više od 600 nuklearnih bombi.

Posljedice na ljude i okoliš bile su tragične, no kako je Semipalatinsk - tadašnji naziv za Semey - desetljećima bio jedno od najtajnijih mjesta na svijetu, potpune posljedice nuklearnih testova tek se sagledavaju. Poligon je otvoren 1949. prema izravnoj naredbi i uputama Laurentija Berije, šefa sovjetske tajne policije NKVD-a i političkog voditelja projekta gradnje prve sovjetske atomske bombe. Iako je Berija tvrdio da je područje nenastanjeno, to nije bilo točno, a lokalnom stanovništvu uopće nije bilo rečeno što će se u njihovoj blizini raditi niti koje su opasnosti od radijacije. Dapače, kad je 1949. prvi test izveden, stanovnici obližnjih sela uopće nisu evakuirani, pa je nastala panika.

MNOGI DANAS VJERUJU da se to radilo namjerno, odnosno da su sovjetske vlasti koristile Postavljanje sustava na globalnoj razini koji senzorima bilježi nuklearne pokuse na Zemljistanovnike Kazahstana za eksperimente i na temelju njih istraživali utjecaj radijacije na ljudsko zdravlje. Postoji više dokaza koji upućuju na to. Primjerice, nakon što je 1961. SSSR u Semipalatinsku testirao svoju prvu hidrogensku bombu, vlasti su na poligonu organizirale dvije velike kolektivne farme na kojima je radilo i živjelo više stotina ljudi. Tek godinu dana kasnije, farme su rasformirane, jer je tek dvadesetak njihovih žitelja bilo živo, zdravo i sposobno za rad. Odnos sovjetskih vlasti prema lokalnom stanovništvu bio je vrlo neodgovoran. Kako je za Nacional ispričao jedan od preživjelih, edukacija i medicinska skrb tada gotovo da nisu postojali: “Bio sam dijete kad su počela testiranja. Sjećam se da sam s ostalom djecom iz sela vodio stoku na ispašu na sjeverne obronke planine Dagelen. Proveli bismo cijeli dan gledajući golemu gljivu prašine koja bi nastala nakon eksplozije – nitko nam nije rekao da je to štetno. Kad bih navečer došao kući, lice, trepavice i obrve bili su mi puni radioaktivne prašine. Uskoro su moji prijatelji počeli obolijevati, no nitko nije znao zašto.” Razlog tome uvelike je bila i tajnost sovjetskog nuklearnog programa. Naime, u Semipalatinsku prije tridesetak godina otvoren je zloglasni tajni dispanzer br. 4 – medicinska institucija namijenjena praćenju i analizi utjecaja radijacije na ljudsko zdravlje. Ipak, sve što se radilo u dispanzeru bilo je veoma tajno, javnost tome uopće nije imala pristup, a čak je i lokalni sekretar partije – nominalno najmoćnija osoba u gradu i regiji – u dispanzer mogao ući jedino uz pisanu dozvolu iz Moskve. Ipak, nakon osamostaljenja Kazahstana i odluke predsjednika Nursultana Nazarbayeva da se poligon zatvori, a dispanzer pretvori u civilni institut za bolesti radijacije, 90 posto dokumentacije u dispanzeru uništili su pripadnici KGB-a.

ZBOG TOGA SE puni razmjeri posljedica testova ni danas ne znaju, no poznato je da je 1991. registrirano oko 120.000 ljudi izravno izloženih radijaciji između 200 i 250 milisieverta (mSv), još 356.000 riziku od radijacije, od čega 70 posto u drugoj generaciji. Ipak, smatra se da je izloženih vjerojatno i više, s obzirom na to da se inače uzima oštriji sigurnosni princip pa je dopušteno tek 1 mSv godišnje i 50 mSv u cijelom životu. Učestalost raka u regiji i danas je 30 posto veća od nacionalnog prosjeka, a najviše je zabilježeno raka pluća, dojke i želuca. Također, veoma je zabrinjavajuća činjenica da neke studije pokazuju vrlo visok postotak samoubojstava mladih u regiji. Te brojke pokazuju da je borba za sanaciju problema koje izaziva radijacija dugotrajna i teška iako je Kazahstan u posljednjih 20 godina u pomoć izloženima utrošio više od 1,8 milijardi dolara. Upravo zbog toga Semipalatinsk ostaje trajni simbol strahota nuklearnog oružja i jak argument svima onima koji traže bezuvjetno odustajanje od nuklearnih testiranja i razvoja novih tehnologija atomskoga naoružanja.