Nedavna izjava Brigitte Bouisselier, znanstvene ditektorice tvrtke Clonaid što su je osnovali raelijanci, pripadnici kanadske sekte koja tvrdi da je čovječanstvo nastalo kao genetski eksperiment izvanzemaljaca, da je u četvrtak, 26. prosinca, rođena prva beba klon po imenu Eva, više ne ostavlja mjesta sumnji: živimo u Dosjeima X. Svijet je doista napučen ludim znanstvenicima koji u svojim laboratorijima koncentriraju nepojmljivu moć i čini se da poslije 26. prosinca više ništa nije nemoguće. Naime, ako je izjava raelijanaca o uspješnom kloniranju ženske bebe istinita, moguće je da nam Scully i Mulder počnu vršljati po susjedstvu tražeći tragove opće urote izvanzemaljaca. A spomenuti datum ostat će upamćen kao specifični simbolički trenutak kad je granica između onoga što smo smatrali realnim i mogućim i onoga što doživljavamo već desetljećima kao znanstvenu fantastiku, definitivno pukla. Zaplovili smo širokim mentalnim i cyber prostorima u kojima je sve moguće, pucaju granice uvjerljivog i neuvjerljivog, stvarnog i zamišljenog, znanstvenog i paraznanstvenog, istinitog i lažnog. Podsjeća me to na maestralnu scenu iz Bergmanova filma “Fanny i Alexander”, kad u do tada realističnom filmu stara majka odjednom vidi svog mrtvog sina i kaže mu nešto kao: “Otkad si umro, pukla je stvarnost.“ Svijet kao da su napučile shizofrene prikaze.

Istina je, doduše, da se o kloniranju već dugo govori. I to, govori se na različitim razinama, od onih visokoznanstvenih do popularnih. Kloniranjem se bave u jednakoj mjeri i biotehnolozi, genetičari, ali i filozofi, teolozi, umjetnici. To je zato što stvaranje umjetnog ljudskog bića postavlja pred čovječanstvo niz socijalnih, etičkih, pravnih pa i estetičkih pitanja i zato što smo, na pragu epohalnih otkrića, uvijek i ponovo zbunjeni i kao pojedinci i kao rasa. A osnovno pitanje koje se postavlja u trenutku bilo kakvog velikog otkrića jest koliko će to čovječanstvu koristiti. I naravno, u kojoj mjeri sve skupa može biti zloupotrijebljeno protiv istog tog čovječanstva? U osnovi su naše nade utopističke, a naši strahovi apokaliptički. A i utopija i apokalipsa u istoj su mjeri žanrovi kao i znanstvena fantastika. Temeljno pitanje koje se postavlja kad govorimo o reproduktivnom kloniranju jest ono o osobnosti i pravu na osobu. Kako osigurati pravo na osobnost onoj ili onome tko je stvoren da bude netko drugi? Na pragu je ugrožavanja najosnovnije od svih prava čovjeka, ono na neponovljivost. A što je s dušom? Pa upravo je ona naponovljiva, a klon kao blizanac kloniranoga ima i svoju vlastitu dušu. Međutim, taj neponovljivi duševno-emotivni i intelektualni sklop ne žele priznati oni koji se upuštaju u reproduktivno kloniranje. Bez obzira na to radi li se o proizvodnji vojnika, velikog vođe ili umrle djece. U spomenutim slučajevima reproduktivnog kloniranja upravo je ta situacija najčešća. Iz nepojmljive boli roditelja koji su izgubili dijete proizlazi i želja da se to mrtvo dijete klonira i da se proizvede još jedno, ne slično, nego identično. Kloniranje je tako postalo biološka osnova za uskrsnuće. Problem je, međutim, u tome što će postindustrijsko društvo stvoriti industriju ljudi, industriju tih malih uskrsnuća onih koji su u jednom trenutku zadobili status osobnog božanstva. Proizvodit će se ljudi igračke, a neponovljivost svakog čovjeka ustupit će mjesto posvemašnjoj zamjenjivosti. Tako će i najveća moguća tuga, ona zbog smrti voljenoga djeteta, biti industrijski riješena. Tuge, zapravo, neće više ni biti jer ćemo svi biti zamjenjivi i svi privremeni: velike ljubavi, djeca, prijatelji, pa i kućni ljubimci. Imao sam, recimo, susjede, bračni par bez djece, koji su više od trideset godina držali iste pse: crne pudlice. Kako bi se koja od pudlica preselila na onaj svijet, oni bi nabavili novu, istu takvu. Zapravo, ne istu, ali vrlo sličnu. Uopće nisam mislio o tome, a sve sam njihove pse doživljavao kao jednog te istog psa: onog od prije tridesetak godina. Sve dok nisam bio svjedokom prometne nesreće. Susjed je svog crnog pudla vodio u šetnju i pustio ga da slobodno njuši po kantama za smeće i plotovima. U jednom trenutku pudl je podletio pod auto koji ga je ubio na mjestu. Bila je to prilično tragična scena. Čovjek sa šeširom i lajnom u ruci stajao je iznad mrtvog psa, šuteći. Nije plakao, ali mogao sam zamisliti kako mu je. Šokirao sam se tek nekoliko mjeseci poslije kad sam ga opet vidio s crnim pudlom.

Društvu koje teži posvemašnjem oneozbiljenju, koje i smrt sve češće tretira kao lagašnu tragikomedijicu, odgovara upravo ovakav tip izbjegavanja tuge. A življenje iz kojega se žele odstraniti i amputirati tuga, nesreća, bol i patnja teži posvemašnjem kiču. Svjedoci smo upotrebe sofisticirane biotehnologije da bi se proizvela sapunica u kojoj mrtvi sinovi i braća oživljavaju, a smrt je, kao i u crtanim filmovima, kategorija s kojom se ne računa ozbiljno. Čak i biološka činjenica što klonovi brže stare može, zapravo, biti praktična. Čovjek još uvijek nije besmrtan, ma koliko mu je životni vijek produžen. Praktično je stoga, ako si netko, recimo, proizvede drugu ženu, recimo identičnu onoj koja je preminula, da ova malo brže stari i da brže stasa. A isto je, valjda, i s djecom. Brže starenje klonova nadoknadit će izgubljeno vrijeme ucviljenih. Svjedoci smo kako se posvemašnja težina života smješta u lagani žanrovski okvir.

Naravno, od teme koja se već dugo prežvakava na razne načine, ne očekujemo da nas iznenadi kad se to o čemu se govorilo, mislilo, pisalo i snimalo napokon dogodi. Mnogi, pogotovo znanstvenici, nisu, zapravo, uopće bili iznenađeni, iako sam događaj ima simboličku dimenziju biblijskih razmjera. U medijima to je bila prilika za još jednu polemiku o kloniranju i, eventualno, ubrzavanje nekih pravnih regulativa. Ipak, ono što mene užasava kod ove vijesti upravo je kontekst u kojem se pojavila. Neki tipovi koji vjeruju u izvanzemaljce i projiciraju u njih biblijske obrasce, recimo onaj o stavaranju na svoju sliku i priliku, sada su proizveli malu djevojčicu. I još je nazvali Eva. Da ne bude zabune. Stvarnost definitivno puca, a mitologija i povijest pretvaraju se u mjehur od sapunice.