Željko Jovanović, saborski zastupnik SDP-aHDZ-ovu odluku da ukine imunitet SDP-ovcu Željku Jovanoviću zbog tužbe za klevetu koju je sama stranka podnijela teško je doživjeti bilo kako drukčije nego kao gušenje demokratske opozicije. Ipak, jednako teško je i samog Jovanovića doživjeti kao žrtvu. Žrtve režimske represije obično u javnosti izazivaju empatiju, no Jovanovićev politički rejting i popularnost u javnosti kudikamo su niži od potencijala njegove nove uloge mučenika HDZ-ove vladavine. Zašto? Razlog je vjerojatno u tome što Jovanović, iako relativno mlad, pripada onom tradicionalnom profilu hrvatskih političara koji kvalitetu svog političkog rada mjere izravno u decibelima svađalačkih parola, dosjetki i kritika iznesenih na račun protivnika.

Tu metodologiju Jovanović je podigao na dosad nedosegnute visine. Duže od dvije godine hodao je Hrvatskom i, možda sasvim opravdano, kričao da je HDZ zločinačka organizacija, rugao se premijerkinoj frizuri, njezinim izjavama i posprdno je nazivao Biserka. Ne ulazeći u meritum onoga što je govorio, izvjesno je kako u Hrvatskoj postoji znatan broj građana koji, neovisno o svom sentimentu prema HDZ-u, nisu oduševljeni takvom retorikom i shvaćanjem koncepta političkog rada. Takvim biračima u protekle dvije godine Jovanović nije ponudio ništa, pa nije ni čudo da oni, osim principjelnog neslaganja, ne gaje naročito jake osjećaje prema represiji kojoj ga je izvrgnuo HDZ.

"Tko je jači, taj tlači", poslovična je mudrost koja se krije u javnom sentimentu prema ovom sukobu dvaju nasilnika u kojem je jači ispao HDZ. Za Jovanovića u svemu se skriva pouka da u budućnosti agresivnost pokuša zamijeniti konstruktivnošću. Hoće li je uvažiti, neizvjesno je.