Elina Brotherus: Umjetnici na poslu, 2009.Pariz se potkraj listopada pretvara u košnicu suvremene umjetnosti. FIAC, Međunarodni sajam suvremene umjetnosti, okupio je ove godine, više nego prethodnih, svjetsku kremu galerista, kolekcionara, trgovaca umjetninama i, naravno, umjetnika, pod prozračnom kupolom Grand Palaisa, pokušavajući vratiti Parizu izgubljenu titulu nekoć najvažnije scene i tržišta svjetske umjetnosti. New York i London još od 60-ih godina, a Berlin i Peking početkom 2000. nametnuli su se svojim umjetnicima i galerijama, globalizacija je otvorila nova tržista.

Veliki sajmovi poput Basel Arta ili londonskog Friezea bacili su sjenu na Pariz. Prebacivanjem cijelog FIAC-a u obnovljeni Grand Palais, na početku “najljepše avenije svijeta” (Champs Élysée), njegovi organizatori (znakovito je da je direktorica Sajma Novozelanđanka Jennifer Flay) zaigrali su na kartu koncentracije, stroge selekcije i internacionalizacije. Zatvaranjem Cour d’honneura unutar kompleksa muzeja Louvre, u kojemu su izlagale mlade i odvažnije galerije koje su znale nanjušiti mlade umjetnike, izložbeni prostor smanjen je za gotovo 1000 četvornih metara, a broj galerija pao je s dvjestotinjak na 168. Na štetu francuskih galerija, koje čine tek trećinu izlagača, a u korist američkih, londonskih, njemačkih, švicarskih... To je, sviđalo se Francuzima ili ne, ipak slika stanja današnjeg umjetničkog tržišta i njegove dinamike.

NO ONO ŠTO Pariz ima, a drugi nemaju, pozamašan je galerijski fundus modernih autora početka i prve polovice 20. stoljeća, koji i dalje privlače galeriste i kolekcionare, a koji su odlična investicija, pogotovo u ovo doba krize. U kombinaiciji sa suvremenim i recentnim autorima, Pariz ipak pruža idealnu retrospektivu onog što se danas još nudi i može kupiti na tržištu umjetnina. Udarna mjesta u Grand Palaisu dobile su “najjače” i najveće svjetske galerije, poput Gagosiana, Coopera, Goodmana ili White Cuba. Sa svojim bazama u New Yorku ili Londonu i podružnicama u Parizu, Berlinu, Los Angelesu, Bevery Hillsu ili Pekingu one vedre i oblače svjetskim tržištem umjetnina. Kod njih se mogu vidjeti (i, naravno, kupiti) najskuplji i najsuvremeniji autori: Jeff Koons, Damien Hirst, Basquiat, Warhol, Haring, Lichtenstein, Anselm Kiefer, Prince, Murakami itd., uz pokojeg Picassa, Caldera ili Miròa. Udomljenje Gagosiana u Parizu prošle godine dočekano je kao priznanje povratka značenja Pariza na svjetskom tržištu suvremene umjetnosti. Zli glasovi primijetit će da je Gagosian došao u Pariz da bi se približio tržištu na kojem je još ostalo Picassa , De Staëla i drugih modernih klasika, koje zasigurno traže njegovi bogati klijenti i kolekcionari. I drugi prestižni galeristi pokazali su što imaju od modernih klasika: od Matissea preko njemačkih ekspresionista do dadaističke i nadrealističke fotografije. Očito je da su u vrijeme recesije, kad se traži gdje i u što pametno i bez rizika investirati, moderna i suvremena klasika na cijeni. A kako je sve manje ima, vrijednost joj samo raste. Ovo nije vrijeme ni za umjetničke ni za financijske eksperimente.

OBILAZEĆI ŠTANDOVE galerija u Grand Palaisu kao znatiželjnik, a ne kupac, pitate se jeste li Zeleni izvanzemaljac Alaina Séchasato došli provjeriti znanje iz povijesti umjetnosti prošlog stoljeća. Uz osjećaj da nešto duboko nedostaje… A to je iznenađenje ili barem uvid u ono novo što se trenutačno zbiva na umjetničkoj sceni (za to valjda postoje bijenali). Galerija Gmurzynska (Zürich, St. Moritz, Zug), koja prvi put sudjeluje na FIAC-u predstavila se tematskom izložbom “Pobunjenici” koju je dizajnirao Karl Lagerfeld! Među pobunjenička su svrstana djela Maljeviča, Picassa, Miròa, ali i Lagerfeldovi radovi! Najamanje tri djela Anisha Kapoora izgledaju vam beznačajno (iako im je cijena šesteroznamenkasta) ako ste uoči ljeta u istom prostoru vidjeli instalaciju impresivnog Kapoorova Levijatana u okviru Monumente. Svježih, provokativnih i subverzivnih radova koji korespondiraju s vremenom ili koje odlikuje posebna originalnost na FIAC-u bilo je malo. Na ruku im ne ide konjunktura. Manje je bilo i instalacija i videa, čak i fotografija. Na sreću, uvijek se nađe netko tko će bljesnuti. Prema subjektivnu sudu, to su Nelly Agassi, s instalacijom “Šaputanja”, koju je predstavila galerija Dvir iz Tel Aviva, ili Pilar Albarracín s instalacijom magarca koji čita nad gomilom knjiga, koja se povećava kako koju pročita, naslovljenom “Magareća posla”. Galerije koje promiču novije autore potisnute su na gornji kat Grand Palaisa, ili u off programe. A njih je, zbog manjeg postora i visoke cijene štandova u Grand Palaisu (37.000 eura), više nego ikad.

Uz kej, ispod Grand Palaisa, organiziran je show-off; uz obalu Seine, nedaleko od željezničkog kolodvora Austerliz Chic art-fair koji predstavlja mlade autore; kod Burze Cutlog nudi se uvid u rad 42. galerije “Pod radarom”; na Aveniji predsjednika Willsona - Slick 11, koji se usredotočuje na novu avangardu. U neatraktivnu 10. pariškom okrugu trinaest galerista, među kojima i više odbijenih u Grand Palaisu, koji se smatraju “zaštitnicima mladih talenata, prije nego trgovcima” organizirali su neku vrstu antiFIAC-a (nažalost, lošeg!). Ulaz na njihov sajam je besplatan, dok ulaz u Grand Palais stoji 32 eura. A ako želite posjetiti i off-programe, užitak stoji stotinjak eura. To pokazuje da je FIAC-u stalo do elitne publike, što, doduše, nije spriječilo duge redove posjetitelja ispred Grand Palaisa. Za četiri dana trajanja sajam je najmanje dva jutra ili popodneva bio rezerviran samo za kolekcionare i kupce. Opasnost standardizacije ukusa koji proizvode moćni galeristi svojim izborom autora i njihovim cijenama upala je u oči mnogim kritičarima. Pariška galerija In Situ, koja je otkrila indijskog umjetnika Subotha Guptu, prodavala ga je za 30.000 eura. Kad je prešao u ciriški Hauser&Wirth, cijena mu je porasla na 200.000 eura.

Nelly Agassi: 'Šaputanja u prijevodu'BESPLATAN UŽITAK FIAC je ponudio Parižanima na otvorenom, u parku Tuileries i Botaničkom vrtu, gdje je izloženo tridesetak skulptura mlađih autora. U Tuileriesu, u produžetku Luvrea, postavljena je zanimljiva kugla Vincenta Maugera od dasaka i metala, i nekoliko desetaka metara duga betonska cijev Adriana Villara Rojasa koja imaginarno spaja Muzej impresionizma Orsay i Louvre. U istom prostoru smješten je i kontejner-kino s 15 mjesta, u kojem možete vidjeti umjetničke i eksperimentalne filmove mladih umjetnika. Kad ih već nema u “glavnom programu”. Botanički vrt je prvi put pretvoren u novu depandansu FIAC-a, igrajući na kartu spoja umjetnosti, ekologije i okoliša. Pred Tropskim staklenikom postavljena je skulptura Marka Diona - polarni medvjed na kutiji s natpisom Fragile (Krhko) i palmom na leđima, dok se u stakleniku, iza tropskog drveća, skriva zeleni izvanzemaljac od gotovo tri metra, žabolika nimfa močvara, skulptura Alaina Séchasa. Na libanonskom cedru Irac Malachi Farrell napravio je instalaciju od cipela koje govore stihove hita Beatlesa “She Loves Me”. Glas im je posudio Peter Sellers. Aluzivno, ludistički i u dosluhu s aktualnošću. Ovogodišnji FIAC očito će biti važan barometar tržišta umjetnina u doba recesije, prije nego novih tendencija. A na tom tržištu krize očito nema. Prema Artpriceu, banci podataka koja prati financijska kretanja na umjetničkom tržištu, suvremena umjetnost je utržila 92 milijuna eura prihoda 2000. godine. Samo u prvih šest mjeseci ove godine ostvaren je prihod od 500 milijuna eura. Pitanje je samo hoće li FIAC prodati više od svoga glavnog konurenta, londonskog Friezeja.