Ben Affleck i Samuel L. Jackson – neprijatelji nakon nehotičnog sudaraKobno prestrojavanje

Neki hollywoodski filmovi skupo plaćaju cijenu svoje dramske hrabrosti. “Kobno prestrojavanje” počinje kao netipična drama: nakon nehotičnog sudara jedan odvjetnik yuppie koji ne pita za cijenu uspona u karijeri i jedan prodavač osiguranja, reformirani alkoholičar koji žudi za otuđenom obitelji, postaju smrtni neprijatelji, jer im je nepredviđeni događaj ugrozio ciljeve. Odvjetnik je ostao bez spisa koji mu treba da dobije sumnjivi proces vrijednog više od 100 milijuna dolara, a prodavač osiguranja je zakasnio na ročište koje bi mu pružilo izglede za skrb nad sinovima. Njihovo kasnije nemilosrdno nadmetanje i osvećivanje vodi se žestinom kakva se očekuje u “utrci štakora”, tijekom kojih obojica pokazuju nimalo simpatično moralno naličje, a i čitav društveni sustav razotkriven je u svoj nakaznosti.

Jedan korak naprijed – dva koraka nazad. Nakon tako radikalnog zapleta, slijedi rasplet u kojem se poručuje da velika kompanija poput “Paramounta” ne financira mizantropske filmove. Odvjetnik se počinje brinuti o svom moralnom integritetu, prodavač osiguranja ipak ne gubi obitelj, urbana Amerika se više ne čini bešćutnom sredinom, a jedino se gledatelj osjeća prevarenim. Zasigurno ima redatelja koji se dobro snalaze na skliskim terenima, spretno balansirajući između provokativnosti i konformizma, no Roger Michell, Britanac kojeg je u Hollywood doveo zaslađeni megahit “Notting Hill”, nije među njima. Ni u filmu s Julijom Roberts ružičasta završnica nije bila uvjerljiva, ali ju je publika bar priželjkivala. U “Kobnom prestrojavanju” priželjkivali smo nešto žešće, ali smo dobili limunadu. (N. P.)

Spy Kids 2

Zajamčen kultni status

Glumeći luckastog znanstvenika u neprestanom strahu od čudovišta koja je sam oblikovao nemogućim križanjem vrsta, kultni glumac Steve Buscemi izgovara rečenicu koja bi zgrozila svakog ortodoksnog vjernika: “Možda se i Bog skriva u Raju, jer se ne usuđuje suočiti s onim što je stvorio.” Film “Spy Kids 2” krcat je takvim blasfemičnim dosjetkama, ali u njima će najspremnije uživati poklonici nostalgije, jer riječ je o – kao i u slučaju originala – iznimno zabavnoj posveti djetinjastim serijalima iz zlatnog doba Hollywooda, nerijetko u produkciji genijalnog animatora Georgea Pala. Kosture koji plešu i vješto se mačuju gledali smo u “Sedmom Sinbadovu putovanju”, a hipermoderni gadgeti kojima se koriste mali superšpijuni figurirali su i u dražesnoj Palovoj produkciji “Dr. Divjak – čovjek od bronce”. Čak i priča daleko nadilazi hollywoodske standarde suhoparnih nastavaka, a osobit humorni začin predstavlja urnebesno uvođenje djeda i bake malih protagonista, s kojima se pak ne podnose njihovi roditelji. Nije nikakvo svetogrđe kada se ustvrdi da su “Spy Kids” i “Spy Kids 2” najkreativniji dio opusa Roberta Rodrigueza, filmaša koji u “Desperadu” i “Dosjeu: Alien” prije nalikuje štanceru nego obećavajućoj novohollywoodskoj prinovi.

Razočaravajuće je jedino što serijal čak osamdeset posto svojih prihoda ostvaruje u američkim kinima, što znači da ostatak svijeta uopće nije spreman prihvatiti tako inventivan spoj infantilne zabave, fantastike i otkvačenog humora. Uostalom, neki su Palovi filmovi tek poslije postali kultni klasici, a takva sudbina zasigurno očekuje i film “Spy Kids” i njegov nastavak. (N. P.)