Izjava voditelja slovenskog sukcesijskog tima Rudolfa Gabrovca da je Hrvatska po teritorijalnom principu obvezna nadoknaditi ušteđevinu štedišama Ljubljanske banke filijale Zagreb i potvrda tog stava od slovenskog ministra vanjskih poslova Dimitrija Rupela, izazvala je opravdanu i oštru reakciju hrvatske Vlade, a posebno ministra financija Mate Crkvenca. Slovenija želi da se taj problem nastavi rješavati u Banci za međunarodna poravnanja u Baselu, bez obzira na dosadašnji neuspjeh pregovora. Hrvatska treba energično od Slovenije zatražiti obvezujuću međunarodnu arbitražu, a ako je Slovenija odbije, Hrvatska vlada i HNB trebaju blokirati bilo kakav pristup slovenskih banaka Hrvatskoj, podržati tužbama hrvatskih štediša za tzv. neprenesenu štednju protiv Ljubljanske banke te se zajedno s oporbom dogovoriti i o drugim financijskim mjerama protiv Slovenije na temelju međunarodnog prava. Kako se radi o ukupnom dugu od oko 450 milijuna eura bez kamata, očito je da je Slovenija od raspada bivše države do danas radila s velikim novcem hrvatskih štediša (ozbiljni financijski stručnjaci kažu da je taj dug s redovitim zateznim kamatama već prešao 2 milijarde eura). Novi stav Slovenije posebno je važan kad se zna da se Slovenija dosad uporno zalagala da se spor oko Ljubljanske banke riješi sukcesijom bivše države.

Nakon potpisanog sporazuma o sukcesiji u Beču pokazalo se da je od 2001. do danas nestalo 650 milijuna dolara deviznih rezervi bivše Narodne banke Jugoslavije pohranjenih u četiri mješovite banke u Beču, Frankfurtu, Parizu i Londonu. U dvije takve banke Ljubljanska banka je dominantna (LHB iz Frankfurta i Adria banka iz Beča) pa bi Slovenija zaista mogla znati gdje je nestalo 650 milijuna dolara. Hrvatska vlada zbog toga s pravom ne želi ratificirati sporazum o sukcesiji. Ponašanje Slovenije arogantno je i bahato a Ljubljanska banka u Zagrebu bila je filijala Ljubljanske banke iz Ljubljane pa je izbjegavanje obveza Slovenije prema hrvatskih štedišama i hrvatskoj državi (prenesena štednja) sramotno i ponižavajuće za Hrvatsku. Dnevni utržak iz zagrebačke filijale Ljubljanske banke svaki se dan kombijem vozio u trezor Ljubljanske banke u Ljubljani. DC će na prvoj sjednici vanjskopolitičkog odbora Hrvatskog sabora zatražiti raspravu o odnosima sa Slovenijom, posebno o novim stavovima Slovenije o problemu Ljubljanske banke, a posebno o nestanku 650 milijuna dolara iz mješovitih banaka.

Balkanska federacija i nova Daytonska konferencija

Nova balkanska federacija nije moguća i nitko ne može natjerati Hrvatsku da prihvati takvo rješenje. Nitko više ne može mijenjati granice silom ili pritiskom na Republiku Hrvatsku. To ne bi dopustila ni hrvatska javnost ni bilo koja parlamentarna politička stranka. To je suprotno i hrvatskom Ustavu. O čemu se onda radi?

Prvo, Grčka kao predsjedateljica EU želi u svom mandatu unaprijediti odnose među zemljama obuhvaćenima procesom stabilizacije i pridruživanja (ili, terminologijom EU, zapadnog Balkana) s EU. To neosporno i to Hrvatska treba iskoristiti. Ali Grčka, bez obzira na podršku Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju i načelnoj podršci vrednovanja individualnih doprinosa svake države približavanju EU, ima razumijevanje za stavove Srbije da cijelu regiju treba stabilizirati, razviti i demokratizirati, a onda uključiti sve zemlje zajedno u EU. Grčka u tome nije usamljena (sjetimo se prijedloga Fischera Ruggera, Lamersa i Bilta, ali i brojnih diplomata najvišeg ranga te raznih instituta). Ali to ipak nisu dominantna razmišljanja u EU.

Kopenhaški kriteriji, politička i gospodarska postignuća, provedba Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju bitni su kriteriji za ulazak u EU. Hrvatska nipošto ne smije nervozno reagirati na tu Papandreouovu izjavu. Obrnuto, snažnom diplomatskom akcijom i tvrdim činjenicama potrebno je pridobiti podršku Grčke za hrvatske stavove. To će Vlada moći učiniti i za vrijeme Papandreouova posjeta Hrvatskoj. Hrvatskoj će najviše pomoći ako, nakon donošenja Ustavnog zakona o zaštiti manjina i saborske rezolucije o kandidaturi za EU, Vlada što prije donese izborni zakon i odredi datum izbora, započne reformu pravosuđa i u suglasnosti s oporbom donese novi Zakon o HRT-u. Što se tiče nove balkanske konferencije ili Daytonske konferencije o jugoistočnoj Europi, ona je nepotrebna i nitko Hrvatsku ne bi mogao na nju natjerati.

Đinđićeva izjava je taktička i vezana za rješavanje pitanja Kosova. Ali Hrvatska treba intenzivirati kontakte i pregovore sa Srbijom kako bi se riješila preostala otvorena bilateralna pitanja i problem sukcesije. U mnogo težim okolnostima pregovarao sam s Beogradom i potpisali smo deset sporazuma i protokola te započeli i gospodarsku suradnju i pregovore o slobodnoj trgovini koji su tek nedavno završeni. Bilo bi dobro da se i premijer Račan sastao s Đinđićem.

Ne trebamo se bojati ni nove federacije balkanskih država, ni nove Daytonske ili balkanske konferencije ni promjene hrvatskih granica. Ali hrvatska vanjska politika prema susjedima treba biti aktivnija i bolje koordinirana, kako nam Balkan ne bi bio sudbina sljedećih 10-15 godina, bez obzira na to što nećemo biti ni u kakvoj balkanskoj asocijaciji ili federaciji.

Privatizacija “Sunčanog Hvara”

Privatizacija “Sunčanog Hvara” trenutačno je glavni problem vladajuće koalicije, posebno odnosa SDP-a i HSS-a. Ali problem je mnogo dublji. To su pokazala dva sastanka u najjačem sastavu SDP-a i HSS-a. Vlada treba odgovoriti na pitanje zašto je izdvojila “Sunčani Hvar” iz skupine od osam velikih hotelskih poduzeća koja je željela privatizirati uz pomoć EBRD-a i DEG-a. Priča da je veliki ugledni inozemni ulagač u posljednji trenutak odustao te je to razlog zašto je prihvaćena ponuda slovenske tvrtke “Therme Čatež” ispod realne cijene, nije uvjerljiva. S druge pak strane, ako Vlada ne prihvati rezultate međunarodnog natječaja, bit će oštećen kredibilitet Hrvatske. Manja šteta za Hrvatsku bila bi poništenje natječaja, uz novu strategiju dovršetka privatizacije pomoću međunarodnih konzultanata, ali ne preko noći i uz bilo kakvu cijenu. No Vlada taj plan nema. Slovenija je bila kudikamo opreznija u privatizaciji. Ali jedino je pravo pitanje ima li hrvatska Vlada snage, vremena i kredibiliteta za dovršetak proces privatizacije. U to malo tko vjeruje. Ne vjeruju ni oporba, ni javnost, a ni dio vladajuće koalicije. HDZ je pogreške u privatizaciji i pretvorbi platio gubitkom izbora, a prema ispitivanjima javnog mnijenja većina građana smatra da je Vlada potrošena.

Štrajkovi

Sve je više najava štrajkova. Najozbiljnije su najave štrajkova učitelja i liječnika te, naravno, generalnog štrajka svih sindikalnih središnjica radi promjena u Zakonu o radu. Vlada kalkulira i taktizira s Izbornim zakonom i datumom izbora. To djelomice ometa dogovor oporbe o postizbornoj koaliciji, ali zato će biti sve više štrajkova i pritisaka na Vladu dok ne odredi datum izbora.

Sindikati ne vjeruju Vladi i prije predizborne kampanje žele ostvariti svoje zahtjeve, od kojih su barem neki, kao zahtjevi bolničkih liječnika, razumni i opravdani. Reforma radnog zakonodavstva je potrebna, ali sindikati ne vjeruju u ovu Vladu i stand-by aranžman s MMF-om. To će očito ostati zadaća nove vlade. Vladi bi bilo najpametnije da hitno odredi datum izbora i završi raspravu u Hrvatskom saboru o Izbornom zakonu, jer je teško vjerovati da ova Vlada može preživjeti generalni štrajk, ako ga bude.