Ivica Kostelić - Zašto se nepotrebno gura u u društvene i historijske sfere kojima je apsolutno nedorasao i koje ugrožavaju njegovu reputaciju, sportsku stabilnost i astronomske financijske aranžmane?Klan Kostelić postojano drma hrvatskom scenom: kad nisu na brdu, intenzivno se bave rasnom problematikom. Obje aktivnosti izazivaju maksimalnu javnu pažnju. Desničari izražavaju solidarnost i divljenje ekstremističkim stavovima koji se provlače kroz njihove intervjue. Staroga Kostelića predlažu za šefa vlade (glas iz Budišinoga najužega kruga). Pojedini privatni propagandisti i novinarski povlađivači koji se guraju u njihovu blizinu – i kojima je uvodne smjernice djelovanja dao infantilni televizijski reporter Bruno Kovačević – nastoje stvari uljepšati, krivotvoriti, zataškati i odgovornost za izjave Ante i Ivice Kostelića po mogućnosti prebaciti na medije koji su ih objavili. Svi mi znamo da niste zapravo mislili ono što ste mislili. Naše novine ljubomorne su i podle. Stranci se čude kako se u vašoj zemlji o vama može tako pisati. Na djelu je hrvatski jal. Itd. Uglavnom: ako je čovjek deklarirani filofašist, ali pritom i hrvatski sportski junak, nekorektno je – zbog viših nacionalnih razloga – publicirati da je on upravo to što za sebe javno tvrdi da jest. Teza o nužnosti zataškavanja kompromitirajućih političkih afiniteta lokalnih javnih figura poznata je; raskošno se primjenjuje i na inkriminirane sudionike rata.

STUPAC TJEDNA: ŠTRAJK LIJEČNIKA Štrajk liječnika jedva da se u narodu osjetio, jer su u Hrvatskoj složenije zdravstvene usluge - ako ih financira socijalno osiguranje - ionako ispod razine uljuđenoga svijeta. Tražeći povećanje plaća od svega tridesetak posto, a ne bude li Vlada pristojna: i četrdeset posto, štrajkaški komitet jaši na potvrđenoj pretpostavci da se štrajkovi u Hrvatskoj često isplate, i da je funkcija liječnika društveno nezamjenjiva, čime se država de facto stavlja pred svršeni čin. Ili platite, ili umrite. Tko zna, taktika možda i uspije, premda bi Račan i Linić s obzirom na hrvatsku financijsku situaciju mogli izjaviti: infarkte ćemo liječiti Hoffmanovim kapljicama, ali popustiti nećemo. Kontradikcije i kokteli

Provokantan fenomen o kojem je riječ nameće, među ostalim, pitanje što se to zapravo zbiva s Kostelićima. Kakvi ih demoni napadaju? Zašto se nepotrebno guraju u društvene i historijske sfere kojima su apsolutno nedorasli i koje ugrožavaju njihovu reputaciju, sportsku stabilnost i astronomske financijske aranžmane? Odgovor treba potražiti prije svega u glavi rodonačelnika klana, figure koja presudno utječe na stavove i ponašanje cijele obitelji. Ante Kostelić, planinski entuzijast i trener koji se nakon afirmacije svoje djece počeo agresivno pretvarati u socijalno-političkoga teoretičara, pripada među ljude krajnje originalne psihologije. Koristeći svoj istaknuti položaj u sportskoj areni, u tipičnome stilu nekontroliranoga grandomana upustio se u dijeljenje društveno-političkih lekcija naciji, iako ni o jednoj temi – uključujući i skijanje – uglavnom nije u stanju sastaviti artikuliranu rečenicu. Njegova djela temeljito se razlikuju od riječi.
Umanjena sposobnost retoričke artikulacije osobnih misli za njega, međutim, nije ograničenje, nego poticaj. Fantazije iz Kostelića kuljaju poput lave. Njegovi stavovi su konfuzni, retrogradni, uvredljivi i nepogrešivo kontradiktorni, ali on ih ponosno popularizira bez osjećaja nelagode, a mediji mu stoje na usluzi i objavljuju ih bez komentara kad god on to poželi, jer sportska veličina u Hrvatskoj ima bezuvjetno pravo na javni govor, pa makar se taj govor svodio na improvizacije, inzulte i proturječja. Od Stjepana Mesića osobno je primao priznanja i pojavljivao se s njim na svečanostima, ceremonijama i koktelima, što ga nakon toga nije spriječilo da predsjednika u novinama nazove “dikobrazom” kojega podržavaju samo inferiorni društveni slojevi. Demantirajući potom da je atribut “dikobraz” primitivizam, bezobrazluk i uvreda, izjavio je – u stilu hrvatskih desnih fanatika – kako je Mesića mogao nazvati i veleizdajnikom, ali nije jer “u to u krajnjem slučaju nije uvjeren”.

Neronovske pretenzije

Za simpatije publike nastoji se izboriti jeftinom žrtvenom patetikom poznatom iz uličnih domoljubnih skečeva: “Mi Kostelići u Hrvatskoj ćemo završiti kao kriminalci.” Naknadno tvrdeći da namjerava plaćati porez hrvatskoj državi, iako je dva dana prije izjavio kako će radije u zatvor, u svome demantiju prve izjave ipak je oštro prigovorio spomenutoj državi zato što njegovu obitelj nije – zbog zasluga – u cijelosti oslobodila poreza, ili joj barem ekskluzivno smanjila stopu. Kod Kostelića se jedna besmislica postojano nadovezuje na drugu. Nije fašist, Bože sačuvaj, ali “predsjednik države mora biti visok, i imati plave oči”. Karijera i utjecaj rezervirani su za ljude bez hendikepa. Iz Kostelićevih izjava može se zaključiti da bi predsjednik poput F. D. Roosevelta, prikovanog za invalidska kolica, u zdravoj Hrvatskoj nesumnjivo bio katastrofa. Kriterije fizičkoga izgleda u politici nameće, pri tome, osoba koja na fizičkome i psihičkome planu djeluje kronično izmoždeno i ponešto izbezumljeno, i koja ostavlja dojam da bi joj dulji boravak u nekom smirujućem ambijentu odgovarao znatno više od neprestanoga povlačenja po ledenjacima i žičarama.
Čini se da je trijumf koji je postigao sa svojom djecom kod Ante Kostelića drastično pojačao njegove neronovske pretenzije i intelektualističke komplekse. Rječnik mu je manje-više pučkoškolski i odaje osobu koja se obrazovala prije svega na Sportskim novostima, a ideje zbrkane, ali on zato objavljuje privatna izdanja velikih pisaca i razmeće se – u pravome Mao Ce Tungovome stilu – obiteljskom bibliotekom “od dvadeset tisuća knjiga”. Njegov rasizam vjerojatno je jedan od pokušaja prevladavanja inhibiranih inferiorizama koji ga proganjaju cijeloga života. Opterećenja svoga socijalno-intelektualnoga statusa nastojao je u mlađim danima pobijediti razvijajući u sebi ideju nadčovjeka imunog na bol: igrajući rukomet fanatično se bacao na beton kao da je od gume, i svaki drugi mjesec završavao u gipsu (odatle mu i nadimak).

Filofašistički mentalitet

Da se “nadljudi” i u bukvalnome smislu vole penjati u visine, to je historijski poznata činjenica ne samo preko Hitlerovoga boravka u brdima iznad Berchtesgadena nego i po seriji njemačkih “planinskih filmova” iz dvadesetih, koji su – prema nekim analitičarima – savršeno odgovarali nastupajućem kolektivnom duhu i obilježili “protonacističku” fazu njemačke društvene transformacije. Proučavanje eventualne psihološke veze između rasističkih teorija oca i sina Kostelića, i njihovoga trajnoga boravka na nadmorskoj razini oblaka, prepuštamo onima koji su za tu disciplinu zainteresirani. U ovoj kolumni ispadi Kostelićevih tretiraju se prije svega kao istaknuti dio filofašističkoga mentaliteta kakav se u Hrvatskoj afirmirao tijekom zadnjih desetak godina, i koji se uz ostalo danas definitivno izborio za društveno-politički legitimitet.
Biti u dubini duše filoustaša, arijevski ideotip, diskretan pobornik hitlerizma ispunjen spontanim prezirom prema nekim drugim vrstama ljudi, pomodni kritičar masona i permanentni istraživač međunarodnih zavjera protiv Hrvata, to se u dijelu hrvatskoga korpusa razvilo u specijalnu oznaku političke korektnosti. Fašističkim eskapadama mediji pristupaju “s razumijevanjem”. Pojedine stranke i pokreti zasnovani su na agresivnome nacionalizmu koji se ideološki neformalno nadahnjuje režimom Ante Pavelića. Zakon o deustašizaciji nailazi na ogorčeni otpor kod gotovo polovice članova parlamenta. Ignorirajući tu rascijepljenu duhovnu klimu, Vlada i predsjednik lobiraju po svijetu i pokušavaju nametnuti viziju Hrvatske kao civilizirane, moderne i proeuropski orijentirane zemlje koja se oslobodila starih historijskih predrasuda. U zenitu njihovih pomalo ezoteričnih napora na sceni se – međutim – pojavila slavna skijaška obitelj i sa svojih sportsko-financijskih visina nadmoćno dovela u pitanje neke temeljne principe suvremenoga europeizma.
Posebne kaste građana država mora osloboditi plaćanja poreza, kao u feudalizmu; pri političkoj procjeni kandidata za državne funkcije presudne su njihove anatomske i fiziognomske osobine; lijepi ljudi više vrijede od ružnih, visoki od niskih, plavi od crnih, zdravi od bolesnih; militarizam je znak duhovne snage, a Hitlerov vojnik njegov je idealan izraz; fašizam je neusporedivo bolji poredak od komunizma, nacionalizam od liberalne demokracije, tuđmanizam od posttuđmanizma… To su nedvosmislene sociopolitičke poruke iz misaonoga laboratorija Ante Kostelića. Demokratska publika te poruke mora, bez obzira na naknadnu mitologiju, registrirati kakve jesu, i prema njima zauzeti jasan politički stav ne obazirući se na sportski autoritet, popularnost i nacionalne zasluge njihova izvora.