Predsjednik Uprave tjednika Nacional - Ivo Pukanić rekao je: 'Pašaliću ću doći glave jer je on lopov i smeće!', što je kod Ivića Pašalića izazvalo osjećaj straha, osobne ugroženosti i nespokojstvaSudac Zdravko Majerović u ime Ogranka Udruge hrvatskih sudaca Općinskog suda u Zagrebu javno je zatražio da se javnosti omogući uvid u kazneni predmet Republika Hrvatska vs. Pukanić. Jer smatra on, “samo objektivno prenesene činjenice mogu stvarati stavove”, a mi na ovome mjestu to još jednom i činimo: u ime Republike Hrvatske sutkinja Jasna Smiljanić donijela je presudu prema kojoj je okrivljeni Ivo Pukanić kriv što je “dana 26. siječnja 2001. g. na Općinskom sudu u Zagrebu, nakon završetka glavne rasprave u predmetu br. K-335/98 pri izlasku iz sudnice, a u cilju da kod Ivića Pašalića izazove osjećaj straha, nesigurnosti i nespokojstva, obratio se riječima odvjetniku imenovanoga Anti Vukorepi: ‘Pašaliću ću doći glave jer je on lopov i smeće!’, a što je kod Ivića Pašalića izazvalo osjećaj straha, osobne ugroženosti i nespokojstva, obzirom da je isti u vremenskom razdoblju od 5. siječnja 2000. g. pa do 24. travnja 2002. g. kao glavni urednik tjednika Nacional objavio niz članaka i naslova o oštećeniku, dakle, drugome ozbiljno prijetio da će njemu uništiti društveni položaj čime je počinio kazneno djelo protiv slobode i prava čovjeka i građana – prijetnjom opisanom i kažnjivom po članku 129 stavak 2 Kaznenog zakona te mu se izriče kazna zatvora u trajanju od 2 mjeseca, te mu se temeljem članka 67 Kaznenog zakona primjenjuje uvjetna osuda, te istovremeno određuje da ova kazna zatvora neće biti izvršena ukoliko okrivljenik u vrijeme od jedne godine ne počini novo kazneno djelo.”

Tako stoji u nepravomoćnoj presudi za koju sudac Majerović tvrdi da se “u konkretnom slučaju radi o inkriminaciji kaznenog djela prijetnje iz članka 129 stavak 2 Kaznenog zakona kod kojeg je objekt zaštite sloboda i pravo čovjeka i građanina, što znači da se nije radilo o kaznenom djelu uvrede, što se pokušava plasirati u novinskim napisima i potom izvlačiti pogrešan zaključak da se radi o osudi za uvredu, tj. da se inkriminira verbalni delikt”. Čovjek bi povjerovao da je Pukanić osuđen na dva mjeseca zatvora samo zato što je zaprijetio odvjetniku Vukorepi i samo tom rečenicom izazvao nespokojstvo i strah kod Pašalića ozbiljno prijeteći da će mu uništiti društveni položaj. Da se za svaku takvu rečenicu na hrvatskim sudovima izriče dvomjesečna zatvorska kazna naši bi zatvori bili prepuni, ili bi u najmanju ruku cijela jedna zemlja bila pretvorena u veliku kaznionicu. Cijela poanta problematičnosti ove presude leži u onom dijelu u kojem je ova prijetnja zbog koje nitko nikad nije završio u zatvoru, povezana s činjenicom da “je isti u vremenskom periodu od 5. siječnja 2000. g. do 24. travnja 2001. g. kao glavni urednik tjednika Nacional objavio niz članaka i naslova o oštećeniku”. Pašalić je, baš kao i svojedobno Ortynski, mogao u vezi bilo kojeg članka kojeg je objavio ovaj tjednik zatražiti sudsku provjeru istinitosti onog što je napisano. Ni Pašalić, ni Ortynski, a ni brojni drugi tako nešto nisu zatražili jer bi se i u tuđmaniziranom pravosuđu kojeg je zajedno s Potrebicom instalirao upravo Pašalić snagom iznesenih argumenata, dokumenata i svjedoka svaki odštetni zahtjev pobio bez ikakvih problema. Ništa od onoga što je u ovoj novini napisano nije se moglo pred sudom zanijekati. Zato je Pašalićevu zakonsku zaštitu mogla osigurati jedino sklopka između Državnog odvjetništva pod vodstvom Pašalićevog zaštitnika Ortynskog, a koje je iniciralo Pukanićev progon koristeći državni instrumentarij i konzervirano Tuđmanovo moralno-političko pravosuđe koje je, kako se vidi, oduvijek bilo u službi zaštite HDZ-ovski autokrata i gušenja slobode medija.

Smisao ove kaznene prijave u državnom aranžmanu i sudske odluke koja pod krinkom zakonskih odredbi protiv slobode i prava čovjeka i građanina i tzv. ozbiljnim prijetnjama o uništavanju društvenog položaja ima sasvim druge poruke i poante. Njome se eksplicite potvrđuje da je Ivić Pašalić zaštićen svim državnim sredstvima tj. njegovo se političko i izvanpolitičko djelovanje poistovjećuje sa zaštitom najviših državnih interesa. Ili još jednostavnije rečeno, njome se na najbolji mogući način utvrđuje već izlizana teza kako je pravosudna vlast svoju neovisnost poistovjetila s moralno-političkom podobnošću skrojenom po mjeri tuđmanizma i njemu pripadajuće pašalićevštine.

Ovom presudom, nema nikakve sumnje, Nacional se pokušava onemogućiti da u sljedećoj godini kritički piše ne samo o Iviću Pašaliću, nego i svima ostalima koji se smatraju ugroženima od neovisnog novinarstva kakvog njeguje ovaj tjednik. Njome se želi uvesti lovostaj na protagoniste tuđmanističkog pretvorbenog i ratnog zločina, te usporiti demokratske procese koji počivaju na podmirivanju neraščišćenih računa iz prošlosti. Pukanić je 2000. godine izabran ja hrvatskog novinara godine, a i ostali su novinari ovog tjednika uzastopno nagrađivani za svoj rad u zemlji i inozemstvu. “Sređivanjem” presude protiv Pukanića ostalim se novinarima želi utjerati strah u kosti u zemlji koja nikad nije bila sklona slobodama na kojima počivaju sve liberalne demokracije. Pukanićev poučak stoga mora dati izdašne represivne učinke i prema ostalim novinarima koji budu “čačkali mečku”, i slobodu medija u Hrvatskoj svesti u granice koje Iviću Pašaliću mogu omogućiti nastavak političke i medijsko-grupnokapitalističke karijere.

Činjenica da se u obranu ove presude diže Ogranak Udruge sudaca Općinskog suda u Zagrebu tražeći od Državnog odvjetništva da procijeni da li se ovakvim napisima, “koji jezikom ulice zaogrnutim u kvazi intelektualnu formu ostvaruje biće kaznenog djela prisile prema pravosudnom dužnosniku”, nedvosmisleno je određuje kao neobranjivu kako, od onoga tko ju je donio, tako i Udruge koja ju štiti prijetnjom dodatnim represijama prema pravu na slobodno mišljenje i njegovo javno izražavanje.

Tri godine konzerviranja pokvarenog pravosuđa stvorenog u moralno-političkim čistkama najčešće baziranim na tipu krvnih zrnaca i odanosti vođi neminovno stvara iskvarenost čiji zadah od ustajalosti već odavno zaudara i izvan granica Hrvatske namećući se kao ključni nacionalni i međunarodni problem. Zagrebački su suci zatečeni u situaciji u kojoj se javnosti mogu obraćati samo prijeteći kaznenim progonom i izražavajući nezadovoljstvo i ozbiljnu zabrinutost zbog kritiziranja onog što rade, odnosno ne rade.

“Konačno valja naglasiti da svatko ima pravo na pravnu zaštitu pred sudom ako su njegova prava i slobode ugrožene i svatko snosi odgovornost za počinjena djela ukoliko njegov slučaj dođe pred sud i ta se odgovornost utvrdi. Ne postoje kategorije ljudi definirane po spolu, vjeri, naciji, zanimanju, društvenom položaju ili utjecaju koji bi od tog prava ili posljedica bili izuzeti”, kaže na kraju svog priopćenja sudac Majerović.

Problem je samo u tome što se ta prava i pravila ne ostvaruju u Hrvatskoj već negdje drugdje. Ni jedna od etiketa kojom se tako olako razbacuje sudac Majerović u svom priopćenju ne može promijeniti upravo takvo stanje stvari.