Karl von Habsburg sin je nedavno preminuloga austrougarskog prijestolonasljednika Otta von Habsburga i unuk posljednjeg cara Karla I. Da je ta monarhija kojim slučajem preživjela do današnjih dana, Karl von Habsburg bio bi na čelu carstva koje je u trenutku svog raspada 1918. godine obuhvaćalo desetak današnjih država s ukupno više od 50 milijuna stanovnika.

Ovaj 50-godišnji pravnik i bivši vojni pilot punog imena Karl Thomas Robert Maria Franziskus Georg Bahnam von Habsburg-Lothringen (u Austriji su plemenitaške i kraljevske titule zabranjene ustavom) ne pridaje veliku važnost takvu backgroundu i činjenici da je potomak nekoć najmoćnije europske dinastije koja je dijelom Europe vladala 800 godina i stoljećima određivala europsku pripadnost Hrvatske. Kaže da se rodio prekasno da bi gajio osjećaje prema Monarhiji.

Karl von Habsburg šesto je dijete i najstariji sin Otta von Habsburga i princeze Regine Sasko-Meiningenske. Rodio se u egzilu u Njemačkoj, a u Austriji je prvi put bio sredinom 60-ih kad je njegovu ocu ukinuta zabrana ulaska u tu zemlju, čija je vlada 1919. Habsburzima konfiscirala svu službenu imovinu. Otto von Habsburg, istaknuti promotor ulaska Hrvatske u Europsku uniju, prethodno se morao odreći svih prava na prijestolje. Njegov otac Karlo I. naslijedio je prijestolje u jeku Prvoga svjetskog rata 1916. godine, nakon smrti svoga prastrica cara Franje Josipa. Karlo I. postao je prijestolonasljednikom dvije godine ranije nakon što je u sarajevskom atentatu ubijen carev nećak i prijestolonasljednik Franjo Ferdinand. Unatoč svojoj miroljubivoj politici, car Franjo Josip, zbog pritisaka u Beču, morao je objaviti rat Srbiji, što je bio početak dotada najvećeg krvoprolića u povijesti. Nakon propasti Austro-Ugarske, Austrija je monarhiju ukinula, a pripadnici obitelji Habsburg završili su u izbjeglištvu.

Diplomiravši na pravnom fakultetu, Karl von Habsburg vodio je zabavnu emisiju na austrijskoj nacionalnoj televiziji ORF, a od 1996. do 1999. bio je zastupnik u Europskom parlamentu.

Strast prema medijima očito nije prestala završetkom televizijske karijere i danas, kao jedan od partnera investicijske kuće BG Privatinvest, ulaže u medije u zemljama jugoistočne Europe. Vlasnik je i jedne nizozemske radiopostaje s nacionalnom frekvencijom, posebne i po tome što voditelji repaju dok čitaju vijesti.
Stručnjak je za međunarodno humanitarno pravo i predsjednik Udruženja nacionalnih odbora Plavoga štita (Association of National Committees of the Blue Shield), svojevrsna kulturnog Crvenoga križa, koje od 1996. radi na zaštiti svjetske kulturne baštine ugrožene ratovima i prirodnim katastrofama. Tijekom jedne od takvih misija u rujnu je boravio u Libiji gdje je obilazio muzeje i povijesne lokalitete koji su tada već bili pod kontrolom brigade iz Misrate.

Otišli ste u Libiju u vrijeme najžešćih sukoba između snaga prijelazne vlade i Gafadijevih pristaša radi zaštite kulturne baštine. Kako je došlo do tog angažmana?
- Zapravo, naša je misija započela puno ranije, kad smo primijetili da se sprema vojna akcija uz prisutnost međunarodnih snaga. Budući da sam prošao obuku za vojnoga pilota, dobro znam kako u teoriji izgleda priprema za vojnu akciju. Tada sam pomislio da informacije o vrijednim povijesnim lokacijama nisu poznate. Znalo se gdje su Leptis Magna i druga poznata arheološka nalazišta, ali nije se znalo gdje je točno smješteno 60-ak muzeja. Stoga je zadaća naše organizacije bila pokušati locirati ta mjesta. Koristili smo satelitske snimke, a lokacije koje nismo uspjeli vidjeti pomoću satelita, hvatali smo pomoću data sustava GIS. Prikupljene informacije poslužile su vojsci za određivanje zaštićenih zona (no strike zones) prilikom pripremanja zračnih bombardiranja. Uspjeh je što smo prije početka borbenih akcija locirali većinu tih zona. Mučilo nas je jedino to što nismo bili sigurni kako stvar funkcionira na terenu - jesu li te zone doista sigurne.

Jeste li bili izloženi ciničnim kritikama da se brinete o monumentima umjesto o sudbini ljudi?
- Kad su počele žestoke borbe u Libiji, neki su prigovarali da je neumjesno brinuti se o kulturnom naslijeđu dok ljudi pogibaju. No u Hrvatskoj sam tijekom Domovinskoga rata shvatio kolika je važnost kulturnoga naslijeđa za identitet naroda koji živi na određenu području. Ljudi koje sam upoznao u Dubrovniku bez oklijevanja su se izlagali pogibelji kako bi zaštitili to naslijeđe.

Zanimljivo je da ste do Tripolija stigli automobilom iz Tunisa. Nije li to bilo malo riskantno?
- Iskreno, najopasnije su bile situacije kad bi gomila ljudi ispaljivala hice u zrak, jer prijeti vam opasnost od zalutala metka. Ranije ove godine u Egiptu smo razgledavali arheološka nalazišta oko Kaira i, jednako kao u Libiji, svakih stotinjak metara nailazili bismo na kontrolne točke, a da nismo znali tko ih drži - vojska, policija, revolucionari ili banditi. U takvim situacijama nije bilo druge nego krenuti i vidjeti što će se dogoditi. Uspjeli smo proći svaki put zahvaljujući govorničkim sposobnostima našeg vozača. Pitali su me zašto nismo nosili pancirke ili imali zaštitara, ali ključno je bilo putovati neprimjetno. Kad sam stigao u Kairo, rekao sam samom sebi da ćemo uzeti najprljaviji i najlošiji taksi, jer što si manje upadljiv, to bolje. Isto je bilo i u Libiji.
Kako su ljudi na kontrolnim točkama reagirali kad biste im rekli razlog svog putovanja?
- Nismo nosili oružje, a putovali smo s dva Libijca. Ubrzo sam shvatio da većina kontrolnih točaka služi za "arapsko čavrljanje", malo o vremenu, malo o razlozima putovanja i u 95 posto slučajeva prolazili smo ih uz osmijeh. Većina Libijaca dobroćudna je i neiskvarena. Primjerice, nema šanse da uzmu napojnicu.

Čitajući vaš izvještaj iz Libije, dalo bi se zaključiti da nije bilo većih oštećenja i pljački na povijesnim lokalitetima. Tko je za to najzaslužniji?
- Obišao sam samo jedan dio znamenitosti, uglavnom one koje su kontrolirale brigade iz Misrate. Taj je grad, uz Sirt, doživio najviše ratnih razaranja. Kad smo procjenjivali štetu na znamenitostima, razlikovali smo oštećenja od bombardiranja, organizirane pljačke od vandalizma. S obzirom na to koliko je teškog naoružanja korišteno tijekom borbi, malo je toga oštećeno. Bombardiranja su izvedena vrlo precizno. Primjerice, u luci u Tripoli određeni su brodovi uklonjeni i nije bilo kolateralne štete. Također, vojni aerodrom u centru Tripolija uništen je iz zraka kirurškom preciznošću. U blizini Leptis Magne je stara rimska utvrda koju su kao skladište koristile Gadafijeve zračne snage, kao i bunker koji je na tom brežuljku. Oba su cilja uklonjena, ali rimska utvrda nije oštećena.

Kako sada, nakon definitivna pada Gadafijeva režima, gledate na budućnost Libije?
- Govoriti o političkoj budućnosti Libije trenutačno je poput gledanja u kristalnu kuglu. Sigurno je samo da će zemlje koje su sudjelovale u ratu, poput Francuske, željeti sudjelovati u obnovi Libije. Gadafi je političku karijeru započeo tako da je okupio plemenske vođe koji su o svemu zajedno odlučivali. Njih je zatim zamijenio vojnim vođama koji su također bili okupljeni prema plemenskoj pripadnosti tako da je sav prihod od državnih resursa bio proporcionalno raspoređen svim plemenima. Gadafi se jako dobro snalazio u tome i mislim da je plemenska struktura libijskoga društva, slično kao i u Afganistanu, moguća prijetnja funkcioniranju projekta koji Zapad planira za Libiju.

Kakav je vaš stav o načinu na koji je Gadafi ubijen? Je li normalno da Zapad slavi jedan takav necivilizirani čin, bez obzira na to što se radi o tiraninu?
- Kad god bi me netko upitao što mislim o Gadafijevoj sudbini, odgovarao sam da će on biti uhvaćen i ubijen. Treba shvatiti libijski narod i način na koji oni rješavaju svoja povijesna pitanja. Četrdeset godina trpjeli su teror i okrutnost kao odgovor bila je očekivana reakcija. Za svakoga tko poštuje međunarodno pravo idealan scenarij bio bi privođenje Gadafija u Haag. No pitanje je bi li ljudi u Libiji razumjeli takav postupak. Mislim da ne bi. Njihov pristup pravdi je drugačiji. Zanimljivo bi bilo kad bi se raspetljala međunarodna mreža koja je pomagala Gadafiju, što bi se vjerojatno dogodilo da mu se sudilo. Bilo bi, također, zanimljivo vidjeti kako su određene države podupirale Gadafija. Zabavno je šetati Nacionalnim muzejom u Tripoliju u kojem su sa zidova uklonjene sve fotografije na kojima su zajedno Gadafi i Silvio Berlusconi.

Tijekom ratnih 90-ih bili ste angažirani na zaštiti kulturne baštine u Hrvatskoj. Možete li povući paralelu između ratova na prostoru bivše Jugoslavije i rata u Libiji?
- U međunarodnim ratovima koji su se vodili do prije 50 godina tradicionalno su se sukobljavale nacije. Posljedica je bila uništavanje vojske i državne infrastrukture. U Drugome svjetskom ratu mnogo je štete naneseno kulturnim i povijesnim znamenitostima iako one nisu bile glavna meta. To se smatralo kolateralnom posljedicom. Osim toga, kod ljudi se želio stvoriti osjećaj straha i užasa. Danas je drugačije. Umjesto međunarodnih, imamo međuetničke sukobe, zbog čega je i pristup ratovanju drugačiji. Kada ratujete protiv drugog etniciteta, nije bitno uništiti infrastrukturu koliko identitet protivnika, što znači da je uništavanje kulturnoga naslijeđa postalo primarnim ciljem. Rat u Hrvatskoj jedan je od prvih oružanih sukoba u kojem je primijećena ta promjena u načinu ratovanja. Pritom ne mislim samo na bombardiranje Dubrovnika. Na početku rata bio sam na sjeveru Hrvatske i vidio kako tenkovi uništavaju grobove da bi bili sigurni da će hrvatska imena potpuno nestati, a sve s ciljem dokazivanja kako je to isključivo srpski teritorij. Isto je bilo i s uništavanjem mjesnih arhiva u malim sredinama. Zaključak je da je etničko čišćenje započinjalo uništenjem kulturnoga naslijeđa. U Libiji je bilo ponešto drugačije. Velika promjena dogodila se u zadnjih 15 godina kad je Drugim protokolom Haaške konvencije, koji SAD nije ratificirao, uništavanje kulturnoga naslijeđa proglašeno kriminalnim djelom. Već od 2001. imamo Međunarodni kazneni sud koji može suditi za takva djela. Važnost te činjenice primijetio sam na libijskom slučaju.

Kako je bilo odrastati kao Habsburg?
- Doista ne znam, jer nikad nisam ni bio netko drugi pa se i ne mogu s tim drugim uspoređivati. Iz moje vizure svijet je crno-bijeli, kao da mu se oduzelo malo boje. Ne mislim to u negativnom smislu. Kad imate ime kakvo je moje, gotovo svatko ima mišljenje o vama ili o vašoj obitelji, o vašem backgroundu i povijesti. Često je to mišljenje prikriveno i to vam komplicira život, ali vas s druge strane može i ojačati. Primjerice, plaćam li kaznu za prebrzu vožnju u Austriji, ili ću platiti najvišu ili je uopće neću platiti. Razumijete što vam hoću reći.

Europa je utemeljena na liberalnoj demokraciji. U okolnostima kad su države uglavnom republike, što vama znači plemenitaško podrijetlo?
- Uvijek volim isticati da su u zadnjih 60 godina sve monarhije u Europi bile odlične demokracije, što se ne bi moglo reći za sve republike. Ne treba zaboraviti da je demokracija proizišla iz monarhijskoga sustava. Pogrešno je referirati se na tradiciju stare Grčke, jer zapadna se demokracija temelji na britanskim načelima.

Koja je uloga i važnost monarhije u modernom svijetu?
- Monarhija nije važna samo u simboličkom smislu. Ona je nešto čemu svi ljudi teže, a to je kontinuitet. Živimo u užurbanu dobu, sve se događa vrlo brzo, a kontinuitet i tradicija su pojmovi i kategorije na koje se čovjek želi osloniti. Mnogo toga nedostaje modernoj politici, bez obzira na to je li riječ o Austriji, Hrvatskoj ili nekoj trećoj zemlji.

Žalite li za Monarhijom?
- Ne žalim, jer kao monarh sigurno ne bih mogao putovati Libijom.

Možete li zamisliti da Habsburška Monarhija još uvijek postoji s obzirom na sve povijesne i civilizacijske okolnosti?
- Činjenica jest da je Austro-Ugarska Monarhija funkcionirala na nadnacionalnom principu, imala je nadnacionalni pravni sustav. Himna se pjevala na 12 jezika, a pokušajte nagovoriti, primjerice, Francuza da Marseljezu otpjeva na nekom drugom jeziku osim na francuskom. Koncept nadnacionalnog poretka danas možemo pronaći i u Europskoj uniji. Princip je moderniziran i ponešto izmijenjen, no to je koncept na kojem se temeljila Austro-Ugarska Monarhija i taj me kontinuitet čini sretnim.

Iz današnje perspektive, posebno nakon balkanskih ratova, mislite li da je odluka o ukidanju Austro-Ugarske Monarhije 1918. bila povijesna pogreška?
- Države koje su nastale na temeljima Austro-Ugarske Monarhije, poput Jugoslavije i Čehoslovačke, kreirane su na pomalo čudan način, kao da su bile umjetno stvorene. Jedna od posljedica bila je sve veći utjecaj nacionalizma, a iz povijesne vizure nacionalizma u tom se konceptu mogu uočiti silne pogreške. Nakon Drugoga svjetskog rata kontinent je podijeljen željeznom zavjesom, što je dovelo do nove tragedije.

Prođe li vam ikada kroz glavu misao da ste danas mogli biti car?
- Iskreno, ne. Nastojim biti realističan i živjeti u skladu sa svakodnevnim zbivanjima, bez obzira na to radi li se o situaciji u Libiji, aktivnostima oko Paneuropske unije ili o investiranju u medije. Prema carevanju ne gajim nikakve osjećaje, to jednostavno nikad nisam iskusio. Kad sam se rodio, Monarhija već dugo nije postojala, a nije mi čak bio dopušten ni ulazak u Austriju. Živjeli smo u Njemačkoj. Nakon egzila, kad nam je omogućen povratak, otišli smo u razgledavanje Schönbrunna i tada sam rekao - "Oh, kako krasna arhitektura", što je bila reakcija prosječnog turista. Jednostavno, nisam sentimentalan.

Zašto ste nakon samo jednog mandata napustili Europski parlament?
- Nisam ga napustio, jednostavno nisam bio izabran na izborima.

Jeste li bili član Austrijske narodne stranke?
- Nisam. U Europski parlament ušao sam s njihove liste, ali sam sâm financirao svoju kampanju. Primijetio sam da ne idemo u smjeru demokracije, nego prema partitokraciji. Političke stranke traže sluge, ne žele snažne individue koje bi svojim idejama pridonijele napretku. Ta tendencija postoji u svim europskim političkim strankama.

Činjenica da ste sami financirali kampanju na neki vam se način obila o glavu.
- Izbio je svojevrstan skandal jer je navodno novac humanitarne organizacije potrošen za moju kampanju. Jedino što se dokazalo bilo je 120 eura, koliko je plaćena avionska karta jednoj osobi, za što ja nisam znao. No dovoljno je bilo u javnosti iznijeti sumnje i čitava je kampanja praktički propala. Kasnije sam na sudu dobio slučaj.

Vaš je otac jednom prilikom rekao da je politika sudbina Habsburga. Je li vaša politička karijera definitivno završila izlaskom iz Europskoga parlamenta 1999.?
- Nipošto. Moja se obitelj profesionalno bavila politikom posljednjih 800 godina, a to nije nešto čega se možete tako jednostavno osloboditi. Možete biti politički aktivni i ako niste član neke stranke ili parlamenta. Posao koji radim unutar međunarodnoga i humanitarnoga prava možda nije toliko utjecajan kao što je djelovanje člana parlamenta. Međutim, oba djelovanja smatram političkima pa se, što se toga tiče, potpuno slažem sa svojim ocem.

Može li se vaš angažman u Paneuropskoj uniji smatrati političkom aktivnošću?
- Naravno, ali to je politička aktivnost koja se više bavi sadržajem nego strukturom. Napuniti strukturu sadržajem problem je koji ima i Hrvatska u procesu pristupanja EU. Bruxelles je tijekom pregovaračkog procesa Hrvatskoj definitivno nametnuo dvostruke kriterije, što je u određenoj mjeri stvorilo zlu krv. Bila bi katastrofa kad bi se ulazak Hrvatske u EU odužio, pogotovo sada kad ste učinili sve što je Europa od vas tražila.

Prema vašem mišljenju, zašto je Bruxelles imao dvostruke kriterije prema Hrvatskoj?
- Moramo biti svjesni da su neke zemlje u fazi integracije u EU imale svoga snažnog kuma koji ih je gurao. Njemačka i Austrija učinile su dosta za Hrvatsku u određenim trenucima. No ne onako kako je Francuska kumovala ulasku Rumunjske u EU. Ne treba zanemariti ni rat. Carla Del Ponte definitivno nije bila prijatelj Hrvatske, a u tretiranju Hrvatske i Srbije neprestano su primjenjivani dvostruki standardi.

Što će Hrvatska dobiti, a što izgubiti ulaskom u EU?
- Hrvatska nema što izgubiti, na sve je već pristala u zadnjih 10 godina koliko gotovo traju pregovori. Svi znaju da Hrvatska ima problema s korupcijom i uvijek je pitanje kako se država s tim nosi. Ulaskom u EU mnogo se dobiva u smislu sloboda koje se, dok zemlja nije član EU, ne vide tako jasno.

Europska je unija na svojevrsnoj prekretnici. Mogu li ekonomski problemi utjecati na dezintegracijske procese unutar nje?
- Na dezintegraciju može utjecati samo odstupanje od vrijednosti koje su temelji EU. Ne mogu zamisliti da neka zemlja-članica kaže da napušta Uniju. Ukupan dobitak koji EU omogućuje svojim članicama je golem. Možda je lako nekome danas pomisliti da bi bilo dobro da Grčka napusti Uniju, jer tako bi se možda riješili tekući problemi, ali ne mogu zamisliti da bi netko poželio odlazak svoje zemlje iz Unije. Kad je Grčka ulazila u EU, ja sam se tome protivio jer već tada se znalo da ćemo je morati uzdržavati. Sada se događa lom koji se mora riješiti. Problem EU jest u tome što tešku situaciju pokušava riješiti donošenjem novih zakona, bez pravih kontrolnih mehanizama. Recimo to pojednostavljeno: ako vozite, a niste dovoljno oprezni, prići ćete zavoju mnogo brže nego što je propisano i umjesto da mehanizmima kontrole smanjite razinu opasnosti, reći ćete - zato što idemo prebrzo, moramo promijeniti propis. Ne valja kad se zakoni donose u kriznoj situaciji, treba ih stvarati kada je situacija dobra i moraju se strogo poštivati.

Među stanovništvom najbogatijih zemalja EU sve je veće nezadovoljstvo zbog trošenja enormnih količina budžetskog novca zbog održavanja sustava Unije?
- Treba znati koji je bio spiritus movens osnivača Europske unije. Poučeni strašnim iskustvom dvaju svjetskih ratova, zaključili su da su ih stvorila dva glavna razloga. Jedan je povijesni njemačko-francuski sukob, a drugi žudnja za resursima. U to vrijeme najvredniji resurs bio je proizvodnja čelika. EU je nastala na potrebi stvaranja strukture sigurnosti. O tome su pisali mnogi veliki njemački i francuski političari poput Konrada Adenauera i Roberta Schumana. Oni su željeli stvoriti snažnu političku Europu s ekonomskim i sigurnosnim elementima. S obzirom na utjecaj SAD-a i formiranje NATO-a u to vrijeme te snagu Sovjetske Rusije, stvaranje političke Europe bilo je otežano. Stoga su bili prisiljeni odigrati drukčije - pokušati ekonomskim putom formirati snažnu Europu kako bi se politički i sigurnosni elementi nadovezali kao logična posljedica. Zato je EU u početku bila ekonomska unija, iako to nije bio primaran interes. Međutim, premda je ideja bila stvaranje stabilne i sigurne zone, ekonomski element ostao je dominantan do danas.

Treba li Turska ući u EU?
- Bilo bi neokolonizatorski reći da neka država jest ili nije za EU. To je kao ulazak u klub koji ima svoje vrijednosti i svatko tko se želi pridružiti mora upoznati i prihvatiti te vrijednosti prije nego u njega uđe. Hrvatska je to naučila na teži način od ostalih članica. Na Tursku se moraju primijeniti svi vrijednosni kriteriji koji su postavljeni i drugim zemljama. Ne može se reći da Turskoj nije mjesto u EU zato što oni nisu Europljani. Uzmite za primjer Gruziju. Ta je zemlja geografski udaljenija od Turske, ali prema svim parametrima, Europi pripada i povijesno i kulturološki. Pogledajmo i Rusiju, čiji golemi dijelovi teritorija nisu u Europi pa opet na mnogim područjima nastupaju kao njezin dio.