Prva islamistička izborna pobjeda u arapskom svijetu nakon Hamasa 2006.Proteklog je tjedna izborima za Ustavotvornu skupštinu u Tunisu okrenuta nova i bitna stranica pokreta koji su mediji prozvali "Arapsko proljeće" ili "Revolucija jasmina" - nazivom koji se ondje baš i nije uhvatio, jer je istim imenom nazvan i 1987. mirno proveden dolazak na vlast diktatora kojeg se rušilo novom revolucijom od kraja 2010. Nemiri pokrenuti 17. prosinca prošle godine samospaljivanjem mladog Mohameda Bouazizija završili su 14. siječnja kad je nakon 23 godine na vlasti iz Tunisa u Saudijsku Arabiju pobjegao diktator Zine al-Abidine Ben Ali. Time je Tunis kao prva u nizu arapskih država ušao i u fazu uspostave postrevolucionarne vlasti.

Nakon osam i pol mjeseci takve privremene vlasti revolucionara dogovoren je daljnji tijek demokratske tranzicije, a onda su 23. listopada provedeni i prvi u nizu slobodnih izbora kojima se želi doći do potpuno nove državne strukture u zemlji. Kako sada stvari stoje, na njima su pomalo neočekivanom snagom pobijedili islamisti - što je razvoj koji se nazire i u Egiptu i Libiji, zemljama koje trenutačno ponešto sporije idu istim revolucionarnim smjerom kao i Tunis.

Sredinom siječnja, a nakon bijega vlastodršca Ben Alija iz zemlje, počela je nova politička epoha u povijesti Tunisa. Za početak, vlast je nastavila obnašati vlada predvođena dotadašnjim premijerom Mohamedom Ghannouchijem, dok je u odsutnosti predsjednika države tu dužnost preuzeo predsjednik donjeg doma parlamenta Fouad Mebazaa. Budući da je s njima na vlasti ostao velik broj pobornika starog režima, ova je grupacija na vrhu ostala kratko, tek do 27. veljače, kad ih je srušio intenzivan niz sve žešćih javnih prosvjeda na koje oni nisu htjeli odgovoriti silom. Njihovim su padom u vodu pale i prve najave o novim parlamentarnim izborima, najavljivanima unutar 60 dana od 15. siječnja ove godine.

Među prvim bitnim državničkim potezima Beji Caida el Sebsija, novog premijera Tunisa, bili su odustanak od provedbe običnih parlamentarnih izbora i najava novog sustava - čiji bi se prvi dio, slobodni i višestranački izbori, održao 24. srpnja - dakle, dobrano izvan dotad proklamiranih rokova. Uz to, on je 9. ožujka zabranio i Ustavni demokratski zbor, donedavnu vladajuću stranku izbjeglog diktatora Ben Alija i njegova premjera Ghannouchija, kojoj je ujedno i konfiscirana imovina. Time je barem privremeno bio zadovoljen dobar dio prosvjednika i privremeno, barem donekle smireno stanje u zemlji.
Nova tuniska vlast nakon 22 godine izgnanstva 30. siječnja dopustila je povratak u zemlju Rachidu Ghannouchiju, čelniku i osnivaču islamističke Hizb Ennahda (Stranka obnove). Ennahda je bila zabranjena od 1989. godine, kad su njeni pojedini pripadnici na parlamentarnim izborima uspjeli službeno izboriti oko 17 posto glasova (dok se pravi rezultat procjenjivalo i do 35 posto). Od 1. ožujka Ennahda je ponovo dopuštena i od tada je jasno da se ova umjereno islamistička stranka sprema biti vrlo ozbiljan faktor na političkoj sceni Tunisa.

U pripremi novih izbora ubrzo se pokazalo da sekularne stranke, preostale nakon ukidanja Ustavnog demokratskoga zbora, nisu ni izbliza spremne za suprotstavljanje ojačalim tuniskim islamistima. U popriličnom je kaosu završila i obnova biračkih popisa. Do sredine svibnja ispostavilo se da mnogi građani nemaju važeće osobne dokumente, što je bitno usporilo formiranje popisa. Ne bi li se taj posao ipak što temeljitije priveo kraju, a i da sekularisti dobiju vrijeme za organizacijsko jačanje, izbori su 8. lipnja ipak odgođeni za 23. listopada, unatoč prosvjedima islamista. Ali niti su do kraja listopada sekularisti ojačali, niti je dodatno vrijeme pomoglo popisivanju birača, kojih je u trenutku izlaska na birališta tek oko 57 posto ili 4,1 milijun bilo propisno registrirano.
Još od francuskog odlaska iz Tunisa 1956. ta je zemlja imala periodične izbore, ali dok su oni možda i bili donekle višestranački, definitivno nisu bili slobodni. Upravo je zato poseban značaj izbora od 23. listopada ove godine. Ali na putu do tog velikog dana mnoge su stvari ostale nejasne sve do rane jeseni - do 12. rujna kad je postignut politički dogovor o smislu predstojećih izbora i daljnjem tijeku demokratizacije Tunisa. Tada je dogovoreno da će iz ovih izbora proizići ustavotvorna skupština s mandatom ograničenim na otprilike godinu dana. Za to će vrijeme ona imenovati novu prijelaznu vladu Tunisa, pripremiti i donijeti novi ustav i osigurati provedbu idućeg kruga izbora - parlamentarnih, a onda i predsjedničkih, koji se očekuje krajem 2012. ili najkasnije početkom 2013. godine. Tijekom tog vremena predsjednik Tunisa će za prvo vrijeme ostati onaj stari, Fouad Mebazaa, sve dok se ne postigne konsenzus o njegovu privremenom nasljedniku.

Za naše je pojmove malo čudno da se u predizbornu kampanju ušlo sa zabranom reklamiranja stranaka. To je posljedica toga što se islamisti svih vrsta ionako ne reklamiraju na klasične načine, dok je sekularistima i prije otvaranja kampanje većinu reklamnog prostora na nacionalnoj razini neočekivano zauzeo jedan relativno anonimni poslovni čovjek, s idejom da svojoj novoj stranci na silu pribavi prepoznatljivost. Dobivši na kraju samo jedno mjesto u skupštini, on je ipak postigao potpunu nacionalnu zabranu predizbornog oglašavanja, naprasno proglašenu sredinom rujna - a 1. listopada bio je službeni početak kampanje.

Za izbore 23. listopada kandidiralo se oko 60 većih i 40 manjih stranaka, uglavnom novoosnovanih, te još oko 1400 raznih neovisnih kandidata. Od toga ih je oko trećina imala neposredne veze s bivšom vladajućom strankom Ustavni demokratski zbor, dok su polovicu sačinjavali razni islamisti. Biralo se 217 zastupnika, od čega 18 iz dijaspore, a odaziv je bio velik. Glasovalo je približno 90 posto registriranih birača i velik broj od oko 3,1 milijuna neregistriranih građana s pravom glasa. Dok je konačno prebrojavanje glasova trajalo sve do potkraj prošloga tjedna, oko 41 posto skupštinskih mjesta osvojila je islamistička Hizb Ennahda (Stranka obnove) - kojoj su, kao dobar rezultat, prije izbora istraživanja davala oko 25 posto. Time je ona izborila prvu islamističku izbornu pobjedu u arapskom svijetu nakon Hamasa 2006. na prostoru Palestinske samouprave.
Iako je postupno postalo jasno da spomenuta Ennahda nije radikalna islamistička stranka po uzoru na palestinski Hamas ili afganistanske talibane - kako su narod i međunarodnu javnost plašili lokalni sekularisti - ostale su brojne sumnje i nejasnoće. S velikom su zebnjom zato dočekana i prva ozbiljna obraćanja javnosti predstavnika većinske grupe novoga parlamenta.

U njima je, na radost sekularista i poslovnih krugova Tunisa, Stranka obnove ponovila da im je uzor Recep Tayyip Erdogan i turski islamizam njegove Stranke pravde i razvoja. Iako je islam temelj novoga državnoga sustava Tunisa, to ujedno ne znači da će se pravni sistem zasnivati na pravilima šerijata, ne znači legalizaciju poligamije, zabranu alkohola ili kupanja u oskudnim kupaćim kostimima za turiste i domaće stanovništvo. Ennahda navodno namjerava svog generalnog sekretara Hamadija Jebalija predložiti za prijelaznog premijera, ali budući da nema natpolovičnu većinu, vjerojatno će pokušati vladati u koaliciji s nekom od lijevih i sekularnih stranaka - što bi, kao i privremeno zadržavanje dosadašnjeg predsjednika države Mebazaa, trebalo dodatno smiriti strahove brojnih sekularnih građana Tunisa.

Svim ovim mjerama jačanja povjerenja građanstva i najavama rada na spajanju islama i demokracije Stranka obnove postavlja popriličan presedan na jugu Mediterana. U tu se svrhu bilo potrebno ograditi od radikalnijih političkih skupina islamista - kako od Salafija, tako i od dosta aktivnog i još uvijek u Tunisu ilegalnog Hizb ut-Tahrira, koji zagovara stvaranje svjetskog kalifata. Dok su se posljednjih mjeseci kristalizirali novi odnosi moći u državi, ove su radikalne snage počele i nasilno ustrajavati na svojim gledištima - pa i po cijenu većih nemira i sukoba s relativno slabom prijelaznom vlašću Tunisa. Tek budući odnos novih, navodno umjerenih islamističkih vlasti - za koje neki upućeni promatrači ipak smatraju da su u širim krugovima bitno konzervativnije nego u vrhu - s ovim radikalnim dijelovima vjerski motiviranog političkog spektra bit će pravo ogledalo stanja stvari. Sličan politički razvoj - izrazito jačanje donedavno potlačenih islamističkih skupina i pokreta - obilježava stanje i u Egiptu i Libiji.

Egipat u svom ustavu opisuje islam kao državnu religiju i glavni izvor prava, ali ga ne tumači striktno. Ondje će na prvim slobodnim i višestranačkim izborima, za donji dom parlamenta u idućih mjesec dana, sigurno ozbiljnu ulogu odigrati i islamisti. Procjenjuje se da Muslimansko bratstvo, i nakon što nije uspjelo okupiti sve srodne stranke i pokrete u opći predizborni "Demokratski savez", može bez problema računati na status najjače pojedinačne stranke s barem 25 posto glasova (ali ipak ne i s natpolovičnom većinom), a radikalniji salafisti računaju na još oko 10 posto biračkoga tijela. I ondje je, kao i u Tunisu, jak i neosporan rast utjecaja skupina što barem dio svoje političke motivacije nalaze u vjeri. Pritom nije jasno koliko su te organizacije zapravo radikalne i nasilne, sudjeluju li u novom političkom životu trajnije ili samo jednokratno, do prvog osvajanja vlasti i uvođenja strogih pravila kojima bi se dokinule sve te "nemuslimanske" političke igrarije.

Stanje je još ozbiljnije u Libiji. Ondje je na vlast došlo Nacionalno prijelazno vijeće iz Bengazija, koje na riječima vidljivo okoliša i varira - ovisno o tome kojoj se publici obraća. Predsjednik Jalil dopustio je uvođenje šerijatskih principa u Libiji inzistirat će se na pokrivanju žena, ponovo će biti legalizirana poligamija, a završit će i era bankarenja zapadnog tipa, što posluje s kamatama.