Objavljeno u Nacionalu br. 833, 2011-10-31

Autor: Nina Ožegović

Lovro Artuković u Laubi

Pietà pod neonom

Najbolji figurativni slikar srednje generacije predstavlja nova platna divovskih dimenzija, na kojima jednu od najvećih kršćanskih tema interpretira na nov način

 'Pietà obrnuto' ljetos je bila izložena u galeriji Wedding u Berlinu (desno); Lovro Artuković (desno dolje) 'Pietà obrnuto' ljetos je bila izložena u galeriji Wedding u Berlinu (desno); Lovro Artuković (desno dolje)Lovro Artuković, najbolji figurativni slikar srednje generacije, iznimno omiljen među zagrebačkim ljubiteljima umjetnosti, idućeg četvrtka predstavit će svoja dva najnovija ulja golemih dimenzija "Modeli poziraju za Pietu" i "Pietà obrnuto" u Kući za umjetnost i ljude Lauba na zagrebačkom Črnomercu. Ti radovi referiraju se na Bogorodičino oplakivanje Krista, što je nadahnulo mnoge umjetnike, od Michelangela i Giotta pa sve do Jana Fabrea, a u Artukovićevoj interpretaciji doživljavaju novu verziju. Iako je reinterpretirao jednu od najjačih kršćanskih ikonografskih tema velikih majstora slikarstva - Pietà, Artuković je portretirao golog muškarca u naručju odjevene žene, što automatski izaziva i erotske konotacije.


Zato ga pitamo što je bilo ključno za izbor te teme i je li htio ironizirati religiju i vjeru. Artuković je odgovorio da mu nije bila namjera nikakva ironija. "Htio sam od jedne jako poznate slike, koju manje-više svatko iz našeg civilizacijskog kruga ima u glavi, napraviti jednu sasvim novu sliku", objasnio je umjetnik. "Odlučio sam naslikati ne temu oplakivanja nego modele koji poziraju za oplakivanje. Znači, situaciju iz ateljea viđenu očima slikara u njenoj apsurdnosti. 'Modele koji poziraju za Pietu' slikao sam gotovo četiri mjeseca, no na kraju sam najviše vremena potrošio na slikanje svjetla neonske cijevi, što je za mene postalo glavna tema. Bilo mi je važno da ta prokleta lampa stvarno svijetli na slici! I tako sam sve tonove morao podrediti bjelini lampe, što je bio prilično ozbiljan posao."
Saznali smo da su mu kao modeli pozirali plesačica Ari i glumac Carsten te da modeli snažno utječu na njegov rad. "Ari sam upoznao slučajno, kad sam počinjao rad na slici 'Apolon i Marsija (trijumf novih medija nad slikarstvom)'", kaže Artuković. "Vidio sam njezinu predstavu koja me toliko oduševila svojom energijom da sam nju i Birgit, njenu kolegicu iz berlinske plesne grupe Nightmare before Valentine, pitao bi li htjele pozirati za moju sliku. Pristale su i na slici su doslovno uz male modifikacije tri plesne sekvence iz njihove predstave. Preko njih u društvu se pojavio i Carsten, a zatim i cijela ekipa iz malih off kazališta. Modeli utječu, naravno, svojom aurom na mene i moj rad, a neke sam slike napravio samo zbog modela, iako obično koristim modele tako da im ja određujem uloge koje bi trebali predstavljati." Pitali smo ga je li namjerno inzistirao i na erotskoj dimenziji te slike jer je žena odjevena, a muškarac gol. Artuković je rekao da mu to nije bila nakana, međutim, "tema se uvijek pojavljuje postupno, a kad se počinje kristalizirati, postane ti jasno zašto si je izabrao".
Lovro Artuković je diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti, zatim je radio kao grafički dizajner i predavač u Školi primijenjene umjetnosti, te devet godina na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. Ubrzo nakon prve samostalne izložbe 1985. na kojoj je bila zapažena njegova slika velikog formata "Tulum" postao je omiljeni i traženi umjetnik u likovnim krugovima Zagreba. Na toj izložbi promovirao je teme, preuzete iz trash kulture i urbane svakodnevnice, po kojima će kasnije postati prepoznatljiv. No zbog nesuglasica s Akademijom odlučio je napustiti sigurno mjesto docenta i otići u Ameriku, ali je zastao u Berlinu gdje živi već osam godina. U to vrijeme otkrio ga je i biznismen i kolekcionar suvremene umjetnosti Tomislav Kličko, danas njegov agent i vlasnik njegove 32 slike, koji mu omogućuje bezbrižno slikanje.
Lovro Artuković nije napustio Zagreb "zbog financijskih i političkih razloga, nego da može raditi ono što je oduvijek želio - slikati". Zanimalo nas je kako je Berlin kao novi veliki svjetski centar kulture utjecao na njegovu umjetničku orijentaciju, te što znači za umjetnika život u takvom gradu, koji svakog dana nudi pregršt novih izložbi. Artuković je odgovorio: "Svoju umjetničku orijentaciju, koliko god ona maglovita bila, donio sam sa sobom, iz Zagreba, i tako obogatio ovaj grad za još jednog umjetnika, koji je u njega došao sa svojom umjetničkom prtljagom. Život u gradu u kojem imaš osjećaj da se svaki drugi čovjek bavi nekom umjetnošću može frustrirati ako svoje bavljenje umjetnošću shvatiš kao put do društvene afirmacije. Znam nekoliko umjetnika, koji su došli i uspjeli, ali to je rijetkost i u tom slučaju moraš stvarno sve podrediti tome. Najtužnije je to što Berlin koristi svoju živu umjetničku scenu u turističke svrhe, grad živi od slave da je 'event city', tako da cijela umjetnička scena služi više-manje za preseravanje internacinalne boeme, kako se to slatko naziva. Pravi lokalni freakovi koji još donekle pokušavaju ovaj grad održati na nekom normalnom životu, prije nego se skroz ne pretvori u Disneyland, nisu baš na cijeni. Berlin je najbolje djelovao na moj rad jer sam u njemu našao svoj mir." A kad smo ga pitali ima li pregled nad tržištem umjetnina u Berlinu, odgovorio je u svom samozatajnom stilu: "Davno sam prestao pratiti umjetničke časopise, koji te upozoravaju što bi trebalo biti in, a ni ranije mi to nije bilo bitno. Ali ako netko želi na brzinu ući na scenu, svakako treba napraviti nešto na temu Occupy Wall Street, mislim da Arapsko proljeće više nije in."
U Berlinu se skrasio u bivšem Istočnom Berlinu, nadomak umjetničke četvrti Prenzlanerberg, a u Njemačkoj je bilo zapaženo njegovo gigantsko ulje provokativnog naziva "Potpisivanje deklaracije o pripajanju zapadne Hercegovine i Popova polja Republici Hrvatskoj (Wer hat das Bier bestellt?)". Ta je slika bila pokazana i u Zagrebu prije tri godine na njegovoj retrospektivnoj izložbi "Najbolje slike" u Klovićevim dvorima, koja je danas u vlasništvu Zbirke Filip Trade i može se vidjeti u Laubi. Da naslika taj lažni povijesni događaj Artuković je digao na noge pola Berlina i zaludio svoje prijatelje i znance. Čak je šest mjeseci organizirao seanse, nalik na kazališne probe, a svoj je atelje pretvorio u birtiju koja radi od 0 do 24 sata. Okupio je 22 ljudi devet različitih nacionalnosti, od Nijemaca pa do balkanskih i drugih emigranata, a zatim im je podijelio uloge tako da su neki od njih postali predsjednici, drugi savjetnici, a treći UN-ovi promatrači. Priznao je da se tema o Hercegovcima sama nametnula zbog svoje politiziranosti pa ga nije iznenadilo što je uzburkala duhove.
I promocija ovih najnovijih Artukovićevih ulja "Modeli poziraju za Pietu" i "Pietà obrnuto" bila je ljetos na skupnoj izložbi "Imaginarium II" u galeriji Wedding u Berlinu, a sada će "dovršene verzije" tih radova osvanuti i u Zagrebu. Pitamo ga zašto neke slike završava u fazama, a neke, poput "Deklaracije...", doživljavaju novu verziju. Artuković, poznat u likovnim krugovima kao perfekcionist, koji je neke od svojih golemih platna radio i do pet godina, odgovorio je da se "možda sve to događa jer je šlampav, kaotičan, skače sa slike na sliku ne dovršivši one koje je započeo". "U svoju obranu mogu reći samo to da neke slike jednostavno moraju sazrijeti da bi bile dovršene, ali to vjerojatno ne zvuči jako uvjerljivo", zaključio je umjetnik.
Pitamo ga na kraju je li taj odnos s modelima bio presudan za njegovo opredjeljenje za figuraciju. "Figurativno slikarstvo ima dugu tradiciju, a svi novi mediji obogaćuju umjetničku scenu, pružajući ljudima koji nemaju talent ili volje za izražavanje u zamrznutom kadru slike da se umjetnički izraze. Za mene je slikanje uvijek bilo aktualno, a sve ostalo, uključujući i instalacije i video, šareni je svijet u kojem sam ponekad mogao naći nešto poticajno za svoj rad."

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika