Rukometna reprezentacija Hrvatske osvojila je naslov svjetskog prvaka. Premijeru su neke vanjske okolnosti evidentno počele ići na ruku. Liječnički sindikat uporno glumi da su hrvatski doktori bistrički bokci bez premca i ucjenjuje ga njihovom permanentnom revolucijom; radnici iz pojedinih propalih firmi neumorno održavaju rituale izlaženja na ceste; Zlatko Tomčić i njegovo društvo štovatelja Mačeka na račun SDP-a kupuju jeftine bodove postojanom gnjavažom sa “Sunčanim Hvarom”, i možda najgore od svega: u novinama ga iz dana u dan napadaju Dražen Budiša i autoriteti iz njegove ponosne stranke. To nije lako preživjeti, ali zato su rukometaši postali prvaci da bi naciji kao takvoj pružili novi povod za euforiju koja će se, nesumnjivo, psihološki blagotvorno odraziti i na status Račanove lože. Vlada pod kojom se osvajaju svjetska prvenstva ne može biti dokraja loša, pa radilo se o argentinskoj hunti ili o hrvatskome socijaldemokratskome zuckerwasseru*.

STUPAC TJEDNA: SHUTTLE COLUMBIA; POZERSTVO PEN CENTRA Katastrofa Columbije u kojoj je poginulo sedmero ljudi više je od zračne nesreće: ona je težak udarac najnaprednijoj svjetskoj tehnologiji i potvrda da je čovječanstvo doista tek na početku svoje svemirske ere. Prema proračunima agencije NASA, putovanja u svemir danas sadržavaju dozu rizika od jedan prema sto dvadeset pet, što je značajno manje nego prije dvadeset-trideset godina, ali i značajno više od granice koja se može smatrati sigurnom. Sve dotle dok svemirske brodove pokreću eksplozivni motori na visokozapaljiva goriva, i dok je njihova tehnologija brtvi i termičke zaštite razmjerno nesavršena, oni će ostati nepredvidljivi i ranjivi. Space shuttle, "svemirski kamion" konstruiran radi opskrbe svemirskih stanica sredstvima za život, tehnološkim i znanstvenim materijalom - koji se u putnoj fazi kreće brzinom višestruko većom od brzine metka - astronauti nazivaju i "letećom ciglom" jer je teško upravljiv budući da slijeće bez motora, samo uz pomoć aerodinamike i hidrauličkih mehanizama. Od pet, koliko ih je ukupno proizvela, Amerika je u sedamnaest godina izgubila dva (Challenger i Columbia). Podatak će se - nesumnjivo - dramatično odraziti na njezin svemirski program, a utjecat će i na profite proizvođača letjelice, kompanije Boeing Co. Štetu trpi i američki prestiž u svijetu. Shuttle je bio ikona američke moći i industrijskoga napretka, i njegov pad kod američkih neprijatelja izaziva neskrivene osjećaje trijumfa. Katastrofa drugog space shuttlea toliko je odjeknula u svijetu da se na problem tehnološke nesigurnosti ljudskih izleta u svemir, i žrtava koje ih prate, osvrnuo i Papa. "U nekim situacijama osoba postaje instrument ekonomskih, političkih i znanstvenih interesa", rekao je Sveti Otac, spominjući "pravo na život do prirodne smrti kao neprekršivo pravo čovjeka pred kojim se i znanost mora zaustaviti". Na području svemirskih ambicija, kao i na području kloniranja, etika nakon Columbije definitivno postaje barijera potrebi za znanstvenim eksperimentiranjem po bilo koju cijenu. * * * Hrvatski PEN centar, u čije je članove - usput rečeno - svojedobno uvršten i potpisnik ovih redaka, na svojoj godišnjoj skupštini uputio je emotivan javni prosvjed vlasnicima Večernjeg lista (tj. neimenovanoj austrijskoj Styriji) zbog podatka da su spomenute novine ukinule svoj prilog "Kulturni obzor". Rukovodstvo hrvatskoga PEN-a namjerava se, navodno, zbog toga požaliti i austrijskom PEN-u. U tom povodu može se primijetiti da neki ljudi doista ne znaju što bi sa sobom, pa moraju neprestano nekome popovati i gurati nos u tuđe poslove. Kakve veze ima hrvatski PEN s privatnim bulevarskim novinama koje se bore za profit, i što se tog PEN-a tiče ukidanje jednog njihovog (inače uglavnom desničarskog i sadržajno stereotipnog) novinskog dodatka? Ako im žalba kod Styrije i austrijskoga PEN-a ne prođe, neka je svakako proslijede upravi bečkoga Gradskog vodovoda. Naknadno priznata dalekovidnost

Osim sportskih trendova, za Račana radi i Europa. Haaška liječnička komisija zaključila je da Janko Bobetko nije sposoban primiti optužnicu, i premijeru time osigurala trijumfalističke argumente za lokalnu desnicu o kakvima je pokojni Tuđman mogao samo sanjati. Za Mladena Naletilića izmišljali su pod Tuđmanom dijagnoze s kakvima bi normalan čovjek umro za pet minuta: ništa nije pomoglo, bivši mostarski gospodar života i smrti otpremljen je u Haag na igranje odbojke. Za Bobetka su pod Račanom počeli izdavati zdravstvene biltene po uzoru na druga Tita u ljubljanskome Kliničkome centru, i stvar se pokazala svrsishodnom: oficir u Haag za sada ne mora.

Premda je odluka nizozemskih liječnika o Bobetku utemeljena na neposrednim medicinskim nalazima, njezine konotacije šire su od medicinskih. Promatrano s aspekta njegove utilitarne političke logike, pokazuje se da je Račan bio u pravu kad je od trenutka objave optužnice inzistirao na starčevom odlasku u bolnicu. Publika se sjeća da je desnica tada premijeru objavila rat. Bobetka su na Tuškancu okružili zdrugom pretorijanaca koji su pristup dopuštali samo idolopoklonicima. Fašističke udruge počele su se nadobudno “spremati za ilegalu”. Čuvari i obitelj uvjeravali su starca kako se “ne smije predati ni po cijenu samoubojstva”, nakon čega je dotični izbacio legendarnu parolu u stilu Rade Končara: “Ja sam odluku donio.” Uvjeren kako bi odlazak u bolnicu bio samo izlika da mu se na silu uruči optužnica, Račana – koji mu je govorio suprotno – isprašio je iz kuće na razmjerno ponižavajući način i poručio javnosti da je njegova prestrašena tvrdoglavost jača od bilo kakvog premijerovog racionalizma.

Presedan Carle Del Ponte

Za to vrijeme Račan je, naknadno potpomognut Mesićem, u maniri biblijskoga prosvjetitelja strpljivo širio ideju da Bobetko mora u bolnicu jer je to za njega realan a ne prividan način eskiviranja Haaga. Kupovao je vrijeme žalbine žalbe žalbama, izigravao legalista i diskreditirao na kraju Bobetkove savjetnike kao trećerazredne pučiste u pokušaju. Danas se jasno vidi da je iza njegovih poteza stajalo nešto više od prizemne taktike traženja alibija u bolesti. Već tada mu je Europa dala na znanje kako će, što se Haaga tiče, Bobetko biti diskretno privilegiran. Javier Solana i Carla Del Ponte zajednički su za medije komentirali slučaj Bobetko, i Carla Del Ponte tada je napravila presedan, preliminarno izjavivši kako je – nakon izjašnjavanja o krivnji – spremna Bobetka odmah pustiti na uvjetnu slobodu. Do spomenutoga presedana došlo je, nesumnjivo, pod Solaninim presudnim utjecajem.

Bobetku je dugo trebalo da shvati kako je njegov slučaj nešto više od “izraza neprijateljstva međunarodne zajednice prema Hrvatskoj”, i da spokojno ode u bolnicu. Desničarska bulumenta koja se na Bobetka veže, to vjerojatno nije shvatila ni danas. Račan je, međutim, osjećao da Europa ne želi alijenirati Hrvatsku, da ne želi destabilizirati njezin unutarnji poredak i dopustiti fašistima povratak na vlast pod izlikom spašavanja lokalnih ratnih kultova od međunarodne zavjere. Kao što je europska i međunarodna zajednica Haag svojedobno odlučila iskoristiti za rušenje Tuđmana – jer je u Tuđmanu prepoznala agenta kriminogenoga nacionalizma, totalno neprihvatljivoga modernoj zapadnoj civilizaciji – tako je danas odlučila Haag ne iskoristiti za rušenje Račana, jer Račan unatoč svemu nije isto što i Tuđman, a tuđmanizam mu je i dalje glavna politička alternativa.

Europski ustupci

Medicinska odluka da se Bobetko do daljnjega ostavi na miru ujedno je, dakle, i posredan znak europskoga razumijevanja za Račanov politički položaj. Gotovinu ne izručujete, Bobetka ste strpali u bolnicu, ali nećemo to iskoristiti da u Hrvatskoj proizvedemo kaos; naprotiv, pomoći ćemo vam u približavanju Europskoj uniji, jer je postupno približavanje Uniji – bez obzira na prepreke – možda način da se Hrvatska civilizira, stabilizira, da napokon marginalizira svoju nacionalističku desnicu i za pet godina postane u punome smislu “Europafahig” (Matoš).

Sjedinjene Države vjerojatno ne dijele takvo mišljenje o Hrvatskoj. Njihov ambasador Prosper oko Gotovine i Bobetka Račanu šalje neku vrstu ultimatuma: ne zanimaju ih političke nijanse, zanimaju ih izručenja. Amerika je, međutim, daleko a Europa blizu, a i interesi im nisu uvijek identični. Ako se ne slažu oko Iraka, ne moraju se slagati ni oko Hrvatske. Sve su to, međutim, strateške špekulacije koje autora ove kolumne pretjerano ne opterećuju. Orijentiran u prvome redu na promatranje i definiranje lokalne arene, ponekad i na njezino ironiziranje, on danas sa zanimanjem otkriva da je – što se Europske unije tiče – voda u predizbornoj godini počela teći na Račanov mlin. Račana su diskretno pomilovali oko Haaga i pokazali histeričnim hrvatskim desničarima da je taj staloženi ziheraš i njihova trajna ideološka meta ujedno i osoba kojoj se čine ustupci kakvi se nikada ne bi dali nekome iz Tuđmanovoga kruga.