Objavljeno u Nacionalu br. 378, 2003-02-12

Autor: Nenad Polimac

FILMSKI TRIBUNAL - Nenad Polimac

Japanski horor osvaja svijet

Japanski horor 'Krug' - priča o ukletoj videokaseti koja svojim gledateljima nakon sedam dana jamči smrt - najuspješniji je film tog žanra na azijskom tržištu: njegova američka verzija intrigantno je ostvarenje, ali eliptičnost originala žrtvovana je zbog hollywoodskog pravila da u skupim produkcijama sve mora biti pojednostavljeno

Jesi li čula za videokasetu koja donosi smrt? – upita svoju prijateljicu tamnokosa tinejdžerica: “Kažu, nakon što je odgledaš, zazvoni telefon i netko ti kaže da ti je preostalo samo sedam dana života. Nakon tog roka, bez obzira na to što napravio da se to ne dogodi i gdje god se nalazio, umrijet ćeš.” Prijateljica oklijevajući započne: “Znam da videokaseta postoji. Zapravo, gledala sam je dok sam bila s dečkom u planinskom motelu. Nismo obraćali pažnju na to da je ukleta. A sada se upravo navršava sedam dana….” Rekavši to počne se gušiti i padne na pod djevojačke sobice u kojoj se nalaze. Druga je konsternirana, no samrtni grč ubrzo preraste u smijeh. “Jesam li te?!”, likuje cura, ali za to već idući trenutak plati cijenu, jer mora odati sve o seksualnim pikanterijama koje su se odigravale u motelu. U to se začuje telefon. Brbljanje zamre, jer neugodna zvonjava podsjeti na razgovor o videokaseti. Ispostavi se da nije riječ ni o čemu prijetećem: to majka želi doznati što radi njezina mezimica bez roditeljskog nadzora. Razgovor s majkom ujedno je i posljednja normalna stvar koju je ta djevojka u životu iskusila. Nekoliko sekundi kasnije televizor proradi sam od sebe i ne želi se ugasiti nikakvim manevrima daljinskim upravljačem. Za nevolju, s kata iznad počnu dopirati šumovi i naša junakinja uznemireno pozove prijateljicu koja je odjednom nestala. Penjanje stepenicama traje čitavu vječnost, međutim, gore nema ničega – osim lokve vode koja se širi nasred hodnika iz jedne od soba. Kad ona otvori vrata te sobe, iznutra je sve suho, ali je tu nešto drugo od čega nesretnicu obuzme užas…

Procvat žanra Nakon velikog uspjeha 'Kruga' i njegova nastavka u Japanu je zaredala prava poplava filmova o duhovima: danas je taj žanr popularniji nego što je ikada bio Tako počinje film Gorea Verbinskog “Krug”, čijoj će ekspoziciji dobri poznavatelji žanra prigovoriti da je prilično neoriginalna. Uvodna scena sa zafrkancijom među tinejdžericama koja prerasta u prijeteću situaciju i završava smrću već je postala konvencijom nakon velikog hita Wesa Cravena “Vrisak” i njegovih dvaju nastavaka. Također, prepričavanje stravične zgode koja kruži uokolo i predstavlja bauk za lakovjerne – sve dok ne postane stvarnost – eksploatirao je horor “Urbane legende”. Naposljetku, one koji znaju nešto više o sadržaju filma dosjetka s videokasetom koju je opsjeo zao duh neodoljivo će podsjetiti na izvanredno uspješni niskobudžetni horor “Projekt: Vještica iz Blaira”.

Je li “Krug” zbilja neoriginalan film? Bez svake sumnje, no ne stoga što potkrada svoje američke prethodnike, nego zato što je prepravak istoimenog japanskog megahita, najuspješnijeg horora svih vremena na azijskom filmskom tržištu. Potonji je snimljen 1997., istodobno kad i Cravenov “Vrisak”, a na slučajne podudarnosti ne treba gubiti vrijeme, jer je japanski film razmjerno vjerna ekranizacija bestselera “Krug”, koji je Koji Suzuki napisao davne 1991., vješto spajajući dalekoistočnu tradiciju priča o duhovima i fascinaciju novim tehnologijama. Roman o ukletoj videokaseti čiji gledatelji nesmiljeno umiru prodao se u dva i pol milijuna primjeraka, što je za Japan fantastična naklada, pa je Suzuki napisao još dva nastavka, “Spiralu” (1995.) i “Omču” (1998.). Budući da se Suzukijev izdavač Kadokawa bavi i filmskim biznisom, bilo je očito da će serijal kad-tad u kina: producent je bio tako siguran u njegov potencijal da je tijekom 1997. usporedno snimio ne samo “Krug” nego i “Spiralu” te ih početkom iduće godine predstavio publici. Ispostavilo se, međutim, da je samo prvi, u režiji Hidea Nakate i po scenariju Hiroshija Takashija, postigao fantastičan uspjeh, a da je “Spirala” tv redatelja Jojia Iide prošla slabo. Nije preostalo drugo nego da se te 1998. snimi novi nastavak “Kruga”, ali ovaj put s tandemom Nakata-Takahashi: “Krug 2” također je bio veliki hit, pa je najprije uslijedila televizijska serija u 12 nastavaka “Krug: Završno poglavlje”, a zatim i kinoprednastavak “Krug 0: Rođendan”.

“Krug” je označio povratak horora temeljnim zasadama žanra – plašenju gledatelja psihičkom nelagodnošću i tjeskobnim ugođajem, odustajući od prizora sakaćenja i krvoprolića koji su znatan dio horora iz druge polovice devedesetih zatvorili u geto najfanatičnijih poklonika. Istodobno, film je potakao revitalizaciju fantastičnog horora diljem Dalekog istoka – od Južne Koreje do Tajvana i Hong Konga, tako da je danas taj žanr tamo popularniji nego što je ikada bio. Nakon “Kruga” uslijedili su zastrašujući filmovi o duhovima “Shikoku”, “Tomei” (potonji s četiri nastavka), iznimno hvaljeni “Puls”, a Nakata je prošle godine snimio još jedan hit, “Tamna voda”, opet po Suzukijevu romanu.

Roy Lee, Amerikanac korejskog podrijetla, uspio je uvjeriti Dreamworks, kompaniju Stevena Spielberga, da bi američka verzija “Kruga” mogla biti prva uspješna hollywoodska prerada japanskog filmskog originala, još od vremena kad se vestern “Sedmorica veličanstvenih” unosno nadahnuo klasikom Akire Kurosawe “Sedam samuraja”. Sjajan odjek američkih “psihičkih horora” “Projekt: Vještica iz Blaira”, “Ispod površine” i ”Šesto čulo” zaintrigirao je Dreamworksove producente, pa je u “Krug” uloženo (zajedno s reklamom) nešto više od 80 milijuna dolara. Scenarij je napisao Ehren Kruger (“Građani opasnih namjera”, “Vrisak 3”), a režija je povjerena Goreu Verbinskom, koji svojim dosadašnjim radovima (komedije “Mišolovka” i “Meksikanac”, dorada fantastičnog spektakla “Vremeplov”) ni po čemu nije pokazao da ga zanima takva vrsta žanra. Solidan, ali ne i senzacionalan debi filma, sredinom listopada prošle godine, u kojem je jedino poznatije ime Naomi Watts, zvijezda enigmatičnog art kolaža Davida Lyncha “Mulholland Drive”, naslućivao je krah “japanskog čuda”, međutim, sljedećih tjedana “Krug” je održavao stabilnu zaradu, što znači da je povoljna usmena predaja sve više gledatelja mamila u kinu. Ovih se dana film bliži zaradi od 130 milijuna dolara, što je i više nego dovoljno da počnu pripreme na “Krugu 2” i tko zna kakvim sve ne nastavcima. I ne samo to: ohrabreni hollywoodski producenti imaju u pripremi još desetak projekata zasnovanih na azijskim filmskim hitovima, ne samo na hororima, nego i komedijama i gangsterskim filmovima, pa bi 21. stoljeće mogla obilježiti dosad neviđena američko-dalekoistočna filmska sinergija. Devedesetih je Hollywood uvozio samo azijske redatelje, a sada želi prerađivati i njihove filmove: tko zna, možda uskoro tvornica snova i u pravom smislu riječi postane svjetska filmska prijestolnica.

Usporedbe između japanskog i američkog “Kruga” otkrivaju – u osnovi – istu fabulu: nakon što joj umre nećaka, mlada novinarka, samohrana majka, kreće u potragu za zagonetnom videokasetom koja je navodno prouzročila djevojčinu smrt. Uspije je locirati i pogledati, no na njoj su samo enigmatični kadrovi, praćeni zastrašujućom glazbom. Čim je videokaseta gotova, zazvoni telefon i novinarki neki glas javi da joj je preostalo samo sedam dana života. Ona pokuša pronaći autore videokasete te zatraži pomoć od bivšeg supruga. Nailaze na prve tragove, no vrijeme istječe, a potraga postaje još grozničavija nakon što njihov sinčić pogleda videokasetu.

U prvih desetak minuta riječ je o gotovo istom filmu, samo s drugim glumcima i lokacijama. Kasnije razlike postaju sve veće, što je i razumljivo, jer japanski film traje samo 91 minutu, a američki čak 115 (bio bi i duži, no gotovo pola sata snimljenih scena pobacano je iz završne verzije). Razlike podcrtava i to što je japanski original skromno budžetiran, ali vrlo efektno dočarava kako prizore strave tako i intrigantne dramske poante, dok se američki prepravak kao skupa produkcija katkad i gubi u svojoj elaboriranosti.

Najbolji primjer za to je sadržaj kobne videokasete i priča o njezinu podrijetlu. U japanskom filmu na videokaseti je samo devet naizgled ničim povezanih kadrova, dok ih američkoj verziji ima bar triput više, a ambiciozna cjelina podsjeća na nadrealističke radove Luisa Bunuela ili Maye Deren. Japanski film polovicu tih kadrova uopće ne odgonetava, a američki doslovno svaki, ne dopuštajući nejasnoće. Dok japanski film dočarava kratko povijest vještice koja je uklela videokasetu, američki to čini opširno, ali se naposljetku tako zapetlja da više niste sigurni što se kada odigralo (krivnja je možda i na izbačenim scenama, koje su unosile više reda u flash-backove). Uvijek isti problem! Zbog svoje skupoće hollywoodske prerade europskih i azijskih originala izbjegavaju eliptičnost i otvorenost, iz straha da ih neki debil u publici neće shvatiti. Nedavni je primjer “Nesanica” Christophera Nolana, inače vrlo solidna prerada istoimenog norveškog hita. Film bi bio još bolji da je zadržao etičku indiferentnost glavnog lika, koja je original činila tako zanimljivim.

Drukčije je i razrješenje kojim se skida urok kobne videokasete. Američko vam neću otkriti, da vam ne pokvarim užitak gledanja filma, no japanski “Krug” ima uznemirujuću dosjetku: ako videokasetu uspijete pokazati nekom drugom, vaš život više nije u opasnosti. Kad glavna junakinja (Nanako Matsushima) to shvati, da bi spasila sina, ona pokaže videokasetu svom starom ocu. Dječak je, naime, biološki u prednosti jer je pred njim budućnost, a starac je više nema. Takva izravnost u Hollywoodu nije imala šanse, no možda djelić tih moralnih dvojbi uskrsne u priči “Kruga 2”.

Postrani od navedenih zaostajanja za originalom, američki je “Krug” razmjerno intrigantan horor, koji svoj neobični ugođaj zahvaljuje fascinantno hladnoj fotografiji Bojana Bazellija, nekadašnjeg snimatelja Abela Ferrare i kultne “Kalifornije” (rođen 1955. u Herceg-Novom, završio praški FAMU), te tjeskobnim lokacijama pacifičkog sjeverozapada, od kišnog Seattlea pa do obližnjih otoka na kojima kao da nikad nema sunca. Za mene je ključna scena filma naizgled nevažan izlazak glavne junakinje na balkon svoga apartmana: na suprotnoj su strani prozori stanova u kojima osamljeni ljudi zure u goleme, krasne ekrane televizora. Zlo s videokasete nesmetano se može širiti jer takva tehnologija postoji u svakom domu, a možda mu se mnogi i ne žele opirati jer im se u životu ionako ne nudi ništa uzbudljivije.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika