Lou Reed – 'The Raven' (Warner Bros. – Dancing Bear)U svijetu kojim vladaju teksaški naftaši klasična umjetnost teško može vrijediti više nego na dvoru nekog orijentalnog despota, pa bi “Warner Bros.” vjerojatno bio zadovoljniji komercijalnim USA top-40 albumom poput “New Yorka”, ali Lou Reed je izgleda odlučio da će starost posvetiti umjetnosti. Umjesto nostalgičnog tour de force albuma koji bi mogao jednako zaintrigirati odane fanove i one ponešto izbirljivije simpatizere sklonije njegovim ranijim radovima iz etape mladost-ludost-heroin, snimio je dvosatnu “audiodramu” “The Raven” inspiriranu “Gavranom” i drugim pjesmama Edgara Allana Poea. Ideju za ovaj projekt dao mu je Robert Wilson, kazališni redatelj koji je radio s Tomom Waitsom na “The Black Rider” i “Alice”, a za Reedovu fascinaciju velikanom američke književnosti XIX. stoljeća navodno je bio zaslužan i njegov famozni mentor Delmore Schwartz, opjevan na prvom albumu Velvet Undergrounda.

Opisavši Edgara Allana Poea kao “oca Williama Burrougsa i Huberta Selbyja”, Lou Reed je neizravno priznao i njegov utjecaj na vlastito djelo ili barem na onaj dio koji ima korijene u beat poeziji. Međutim, Reedov “Gavran” nije samo pokušaj reinterpretacije omiljenoga književnog klasika. Prema njegovim riječima, ali i prema imenima na listi gostiju, to je možda najambiciozniji studijski projekt u karijeri dugoj skoro četiri desetljeća. U all stars ekipi bili su: Laurie Anderson, David Bowie, Steve Buscemi, Willem Dafoe, legendarni jazz trubač Ornette Coleman i najnovije veliko otkriće Petera Gabriela, gospel sastav Blind Boys Of Alabama. Integralna verzija “The Raven” u trajanju od 125 minuta otisnuta je na dvostrukom CD-u, a “Warner” je paralelno objavio i jednostruki CD s nešto više od 70 minuta materijala. Pažljiviji slušatelji brzo će doći do zaključka da su to dva prilično različita izdanja, a fanovi Loua Reeda još će brže zaobići nepisano pravilo da je u takvim slučajevima pametnije izabrati dulju verziju. Ispresijecan brojnim monolozima Buscemija i Dafoea, dvosatni “The Raven” povremeno tjera na zijevanje, a pročišćena verzija bez problema prolazi kao još jedan dobar album u Reedovoj diskografiji.

Unutra se nalazi zanimljiv “crooner” remake svima znane “Perfect Day” i blago psihodelična verzija pjesme “The Bed” skinute s prastarog albuma “Berlin”, ali 60-godišnji rock ‘n’ roll veteran opet ima i nekoliko jakih novih aduta. Kroz instrumental “A Thousand Departed Friends”, dvominutni rock ‘n’ soul “Change”, kabaretski “Broadway Song” i jazz-blues session “Guilty” s izvrsno raspoloženim Ornetteom Colemanom, Reed se ponovno diže na razinu hvaljenih albuma “Set The Twilight Reeling” (1996.) i “Ecstasy” (2000.). Efektno zvuči i neotradicionalistički blues “I Wanna Know (The Pit and The Pendulum)” snimljen s pratnjom The Blind Boys Of Alabama, a David Bowie je u “Hop Frog” bolji nego na zadnjem vlastitom albumu “Heathen” i prava je šteta što je njegova uloga ograničena na manje od dvije minute. Krug potencijalnih favorita zatvara se s dvije ponajbolje pjesme “Burning Embers” i “Who Am I? (Tripitena’s Song)”, koje treba sačuvati za neku buduću antologiju Loua Reeda, međutim uspješnu reinterpretaciju Edgara Allana Poea ipak treba tražiti negdje drugdje. Tridesetih godina prošlog stoljeća “occult fantasy” pisac H. P. Lovecraft proveo je Artura Gordona Pyma kroz planine ludila, a njegovo djelo se danas ubraja u klasike horor literature. Reeda će možda pamtiti dulje od Lovecrafta, ali razlog za to definitivno neće biti album “The Raven”.

Nick Cave and The Bad Seeds – ‘Nocturama’ (Mute / Dallas)

Uspjesi prethodnih albuma “The Boatmans Call” i “No More Shall We Part” bili su itekako povezani s dugim i temeljitim pripremama prije ulaska u studio. Za dvanaesti album Nick Cave i Bad Seeds odabrali su drugačiju taktiku, pa je snimanje 10 novih pjesama okončano u samo tjedan dana. Pokraj renomiranog producenta Nicka Launaya (Talking Heads, Gang Of Four) s kojim je radio već u doba Birthday Party i uigranih Bad Seedsa, to je za Cavea trebao biti rutinski zahvat, no u brzini valjda nije primijetio da na lageru čuva premalo dobrih pjesama. Dopadljiv početak “Wonderful Life” i jako dobar singl “Bring It On” s Chrisom Baileyjem iz legendarnog australskog punk banda The Saints bitno popravljaju prosjek prve polovice albuma, ali završnica je podređena razvučenoj 15-minutnoj kompoziciji “Babe I’m On Fire” koja će impresionirati samo najvjernije navijače.

Stereo MC’s – ‘Retroactive’ (Universal Island / Aquarius)

Kompilacija kojom Nick Hallam i Rob Birch obilježavaju petnaest godina rada u stereo MC’s proteže se od povratničkog albuma “Deep, Down & Dirty” (2000.) preko urban-dance klasika “Connected” (1992.) do prvog albuma “33-45-78” i raritetnog debitantskog singla “Move It”. Selekcija se uglavnom podudara s popisom hitova, a najviše fascinira činjenica da njihovo trajanje na plesnom podiju i dalje vrlo malo ovisi o izmjenama sezonskih trendova, u što se možete uvjeriti 25. veljače na koncertu Stereo MC’s u Grazu. Jedini minus za “Retroactive” Hallam i Birch upisali su sami, izostavljanjem izvrsne pjesme “Flash” koja je ostala zatočena na soundtracku “The Avengers”.

T.A.T.U. – ‘200 Km / H In The Wrong Lane’ (Universal / Aquarius)

Voajeri svih zemalja, ujedinite se! Stiže ruska “teen-lesbian” atrakcija T.A.T.U. koja je nakon početnih uspjeha na domaćem i istočnoeuropskom tržištu unajmila slavnog producenta Trevora Horna (Buggles, Frankie Goes To Hollywood, Pet Shop Boys). On je producirao tri pjesme za prvi internacionalni album Lene Katine i Julije Volkove, ali nakon toga nije registriran baš nikakav pomak u kvaliteti. Djevuške su i dalje okružene gomilom euro-dance smeća pokupljenog negdje između Roxette i Culture Beat. Ovo je jedan od najgorih proizvoda u recentnoj ponudi europske popularne glazbe, no u kombinaciji s neviđeno razvikanim videospotom “All The Things She Said” milijunska naklada je zagarantirana.

Zvjezdice:

Lou Reed – 3
Nick Cave – 3
Stereo MC’s – 4
T.A.T.U. – 1