Vedrana RudanOn leži na kauču u boravku, sjedim uz njegove tabane, uskoro će promrmljati, pokrij me dekicom. Iza mene je težak i pretežak dan. Na radiju sam bila čitavo jutro i poslijepodne. Alo, alo, da li se čujemo, vrištala sam satima. Odradila sam svoju i Sekinu smjenu, uhvatila je neku virozu. Aki me nazvala, bilo je oko četiri popodne, mama, rekla je, labud pliva. Duboko sam udahnula, uhvatila me u radijskom kafiću, ubacivala sam u sebe rum s malo čaja. Labud pliva, labud pliva. Tri godine, tri pune godine čekamo i muž i moja stara i ja da zapliva jebeni labud u njenom indeksu. U međuvremenu je prestala biti redovni student, platili smo joj izvanredan studij, prijavila se na birou kao nezaposlena. Godine, g o d i n e su prošle prije nego što je prokleta ptičurina uplovila u naš život. Čovjek bi se trebao osjećati sretnim, ono, ispunio ti se životni san. Mislila sam da taj dan nikad neće doći, a ako dođe, ja ću, poput dobitnice Oscara, zatečena srećom, zvjerati na sve strane, puna nevjerice, oči će mi se polako puniti vodom, drhtavih koljena, krenut ću prema bini…

Dobro, bilo bi glupo po ovakvoj hladnoći glavinjati gradom, tražiti neku binu i krenuti prema njoj. Gdje je bina, koja bina, voditelj, reflektori… Labud i Oscar, nije to isto. Nije to isto? A što je sreća, pitam ja vas, što je sreća? Trebalo bi sve one milijune ljudi koji uzalud čekaju da im dijete doma donese labuda, pitati, ej, ljudi, Oscar, labud?! Oscar, labud?! Većina bi se odlučila za debelu, bijelu pticu koja kljuca masnih krila na Bledskom jezeru. Labud, labud. Sreća ti izbija dah iz pluća, tlak ti pada, ne osjećaš potrebu ni za hranom, ni za kuhanjem hrane, ni za seksom… Ipak sam skuhala ručak. Uvaljala pileće filete u neku smjesu. To smo pojeli, on je legao, svakoga dana legne, ja sjedim uz njegove tabane, nazvat ću Elu i reći joj, Ela, došao je labud. Da, i sreća je stres. Osjećam potrebu da smanjim pritisak. Znam, sto posto sam sigurna da ću dolazak labuda morati proslaviti seksom, ne da mi se, moja sreća nije toga tipa, ta ptica ne budi u meni, drrrrr… Ela, vidim na displeju. Reći ću joj, Ela, Aki, zamisli, nazvala me, labud, debela ptica, iza mene je težak dan. Alo, govori Ela. Alo, govorim, Ela, zamisli. Samo malo, govori Ela, samo malo, Bikica je danas imala kontrolni, iza mene je, Tonka moja, težak dan… Dobro, pričaj mi o tome, pa ću onda ja tebi reći… Pisali su kontrolni, nije znala, iznenadilo je, nemaš pojma kako je teško djetetu u drugom razredu osmogodišnje škole, jedno pitanje je bilo, na cesti Đeletovci raslinje… Kakvo raslinje, pitam. R a s t i nj e, to je neko mjesto. Na cesti Đeletovci – Rastinje postoje prometni znakovi. Kakvi? Ela šmrče. Gdje su Đeletovci, geografija mi nije jača strana, prvi put čujem za to mjesto, govorim. Nema veze, govori Ela. Što se događa između Đeletovaca i Rastinja? Šutim, ne znam, ne čitam novine, ne gledam televiziju.

Tamo, govori Ela, neki ljudi montiraju mreže uz rub te ceste i tako čuvaju, a na prometnim znakovima je… Koga čuvaju ti ljudi uz tu cestu uz pomoć tih mreža, što je na znakovima? Da, govori Ela, pitanje je glasilo, što rade ljudi na pruzi Đeletovci – Rastinje? Što je na znakovima? Ela plače. Naši su životi puni stresa. Bikica je napisala, ljudi na cesti Đeletovci – Rastinje čuvaju djecu u prometu, na znakovima su dječica koja trče. Super, rekla sam, mala pametnica. To je njen prvi ljutko, govori Ela, prvi ljutko u dvije godine, ove godine ima sedam smješkova, prvi ljutko. Dobro, govorim, što rade prokleti ljudi tamo. Čuvaju žabe da ih automobili ne pregaze, na znakovima su žabe, skupaljaju ih u vreće i nose preko ceste. Zašto žabe žele prelaziti cestu baš na tom mjestu, to ja pitam. Ne znam, govori Ela. Bikica, mala se zove Ema, svi je zovemo Bikica, Bikici se sve pomiješalo… Ela šmrče, ima sedam smješkova, ovaj ju je ljutko dotukao, tamo je u sobi, ne znam kako će večeras, moramo na balet i engleski, ponoviti vjeronauk, da li možda znaš što je Isus rekao Ivanu, rekao mu je nešto vezano za mamu… Ne, rekla sam, ali imam vijest… Bikici baš ni vjeronauk ne ide, u knjizi iz vjeronauka piše, mama te voli, tata se o tebi brine, opiši kako te mama voli, kako se tata o tebi brine, Bikica nije znala… Moja Aki, govorim, nakon mnogo godina, labud je došao… Oprosti, govori Ela, samo malo, samo tren. Slušaj, spušta glas, ne znam kako ti, mene ova škola baca u komu, Boris je krenuo u kupaonicu, hoće seks, na brzinu, dok mala u sobi na gitari vježba “Bratec Martin, bratec Martin” i “Plovi, plovi, plovi, barka mala, plovi, plovi…”

Meni nije ni do čega, što je mogao Isus reći Ivanu… Kad izađe iz kupaonice, morat ću mu ga popušiti, pa malu odvesti na balet i na engleski, naći negdje kardiologa koji će pregledati staru za pristojnu lovu, ima ogroman tlak, skuhati večeru i ručak za sutra… Ja te molim, ti si ipak radijski novinar, stalno vam tamo dolaze popovi, ako možeš, kao boga te molim… Čini mi se da izlazi iz kupaonice, pitaj kakvog velečasnog ili časnu sestru, Isus je nešto rekao Ivanu… Oprosti, govorim. Moj muž, nisam primijetila, stoji uz mene, uzima mi lijevu ruku i stavlja je sebi među noge. Samo malo, govorim, samo malo, Ela. Trenutak, molim te, smiješim se mužu, pričam s Elom. Nema veze, govori muž i pritišće moju ruku. Samo malo, čujem Elu, govorim s Tonkom. Nema veze, govori njen muž. Mmmmmmm, čujem kako Ela mumlja punih ustiju. Spuštamo slušalice. Moja lijeva ruka je puna. Muž me gleda o n a k o. Bože dragi, što je Isus rekao Ivanu?