Problemi u koalicijama prirodna su pojava i dio su demokracije, ali ovo što mi imamo u ovom trenutku u Hrvatskoj ni ne sliči na ozbiljnu koaliciju, ali ni na ozbiljnu Vladu. Očito je da ova koalicija nastavlja rad jedino iz interesnih razloga, iako je javnosti jasno da teško može donijeti bilo kakvu ozbiljniju odluku, a pogotovo ne provoditi neophodne reforme. Nema dogovora ni oko izbornog zakonodavstva ni oko datuma izbora. Bez te dvije odluke Vlada i vladajuća koalicija ubrzano će gubiti povjerenje javnosti, jačat će i socijalne tenzije, a zahtjevi interesnih skupina bit će sve radikalniji. Slabit će i međunarodni kredibilitet države. Zato DC odlučno traži od Vlade da hitno odredi datum izbora (odmah nakon podnošenja zahtjeva EU za kandidaturom Hrvatske u toj organizaciji) te da Hrvatski sabor na prvoj sjednici otvori raspravu o izbornom zakonodavstvu. Vlada nakon toga treba objaviti koje će poslove od vitalnog interesa za RH obaviti do kraja svog mandata, odnosno do izbora, a posebno one vezane za europske poslove. Svako drugo rješenje vodi Hrvatsku u nestabilnost, neizvjesnost i pad međunarodnog kredibilitete te je udaljava od EU. No hitna odluka Vlade oko izbornog zakonodavstva i datuma izbora jačat će hrvatsku kandidaturu za EU.

To već traže i gotovo sve članice vladajuće koalicije, osim SDP-a. Vesna Pusić (HNS) predlaže izbore u srpnju, a Jozo Radoš (Libra) u listopadu. Ante Markov (HSS) odbacuje izbore tijekom ljeta, no ili će doći do još jednog privremenog interesnog dogovora između Račana i Tomčića, pa će se datum izbora pomaknuti za jesen, ili će Zlatko Tomčić do kraja ustrajati na odgovornosti za mutni pokušaj privatizacije Sunčanog Hvara, pa će izazvati izbore već početkom svibnja ove godine. Ivo Banac razmišlja o napuštanju koalicije i LS se ozbiljno približava HNS-u. Svi su izgledi i da će ostati stari izborni zakon, osim ako javnost ne iznenadi neki hitni dogovor između dvije najjače stranke u Hrvatskoj (HDZ-a i SDP-a) o izbornom zakonodavstvu, što je ipak manje vjerojatno.

Kriza oko Iraka ulazi u dramatičnu fazu. Izvješće Hansa Blixa, glavnog inspektora UN-a Vijeća sigurnosti nije donijelo ništa novog, ali je još više pridonijelo podijeljenosti u Vijeću sigurnosti, NATO-u i EU. Očito je da je SAD već donio odluku o vojnoj intervenciji, svrgavanju Saddama Husseina i razoružanju Iraka. Broj država koje se kao saveznici priključuju SAD-u raste, ali rastu i otpori toj intervenciji u cijelom svijetu. To više nisu samo nevladine udruge i predstavnici civilnog društva, nego i mnoge vrlo utjecajne zemlje, a na prvom mjestu Njemačka, Francuska, Belgija, kao članice EU i NATO-a, ali i Sveta stolica (možda najodlučnije) te Ruska Federacija i Kina. U demokratskom svijetu nema dileme da je Saddam Hussein diktator, da grubo krši ljudska prava svojih građana, da je povezan s međunarodnim terorizmom, da ga potiče i potpomaže te da razvija oružja za masovno uništenje.

Ali postoje velike dileme da li ima još prostora za mirno rješenje problema. Takvog je prostora zaista malo, ali ga treba iskoristiti. Danas kad se tresu temelji NATO saveza, kad EU nije jedinstven, kad Sveti Otac ulaže dramatične napore da zaustavi rat, Hrvatska vlada nije smatrala potrebno da sama hitno zatraži u Saboru raspravu o krizi oko Iraka i zatraži podršku za svoje stavove. Svima koji se ozbiljno bave vanjskom politikom jasno je da Hrvatska nije imala puno manevarskog prostora oko podrške SAD-u zemalja Vilniuske skupine, ali je definitivno propustila da prije potpisa organizira raspravu u Saboru te da i utječe na sadržaj izjave.

U slučaju pozivanja na parlament to je moguće i to jača demokratski kredibilitet Hrvatske. Miru treba dati šansu sve dok postoji ozbiljna mogućnost da se Saddam Hussein razoruža i prihvati međunarodna pravila ponašanja te da potpuno ispuni Rezoluciju VS 1441. U protivnom međunarodna vojna intervencija pod pokroviteljstvom Vijeća sigurnosti i uz vodstvo SAD-a ostaje zaista jedino rješenje. Ali do toga treba doći poštujući proceduru. Kako će zahtjevi SAD-a prema Hrvatskoj svakako biti davanje zračnog prostora, vojnih baza i zračnih luka (u slučaju nesreće aviona), pomorskih luka te razmjena obavještajnih podataka, o tome odluke može donijeti samo i isključivo Sabor. Zato je potpuno neshvatljivo da Vlada još nije konzultirala Sabor. Najavljena saborska rasprava Odbora za vanjske poslove i nacionalnu sigurnost bit će svakako korisna, ali dolazi kasno. Hrvatska je već dala podršku stavovima SAD-a kroz podršku Vilnius skupine SAD-u. Izjava Vlade nakon toga mnogo je opreznija i prilično reterira prema podršci Vilniuske skupine.

Predsjednik Mesić zastupa mnogo opreznija stajališta, vrlo slična stajalištima Njemačke i Francuske. U Hrvatskoj su se dogodile i prve demonstracije protiv rata u Iraku, a uz sudjelovanje nekih ozbiljnih političara i političkih stranaka. Podrška vojnoj intervenciji u gotovo svim zemljama svijeta, uključujući i Hrvatsku, pada. Masovne demonstracije u svijetu to potvrđuju. Zato Vlada treba oko problema iračke krize ozbiljno koordinirati sve aktivnosti i stavove s predsjednikom Republike i oporbom, a sve bitne odluke treba donositi Sabor. Izjava američkog predsjednika Busha da UN i Vijeće sigurnosti postaju debatni klub i da nisu spremni za odlučne akcije dovodi u pitanje temelje UN-a i međunarodnog poretka. Slična je situacija i s NATO-om. O tome treba itekako voditi računa i Hrvatska. Ne bi bilo dobro da se u rat u Iraku ide radi nafte, radi američkih predsjedničkih izbora ili radi izgradnje novog međunarodnog poretka, uključujući i restrukturiranje i UN-a i NATO-a. Ako se ide u vojnu intervenciju pod vodstvom SAD-a, onda to treba biti akcija pod nadzorom Vijeća sigurnosti UN-a.

U sjeni iračke krize rođena je jedna nova, puno ozbiljnija kriza. To je opasno zaoštravanje odnosa na korejskom poluotoku. Sjeverna Koreja je diktatorska i totalitarna država gdje partija, vojska, policija i obavještajne službe potpuno kontroliraju zemlju u kojoj se grubo krše ljudska prava i umire od gladi. Ali Sjeverna Koreja ima dalekometne rakete (dometa do 8 tisuća km) koje dosežu ne samo do Japana i Južne Koreje, nego i do zapadne obale SAD-a. Sjeverna Koreja vrlo vjerojatno ima i atomsko oružje, a otjerala je inspektore za nadzor nuklearnog reaktora. Ima veliku vojsku te u kratkom vremenu može uništiti, a možda i okupirati glavni grad Južne Koreje Seoul. Američka vojska (36 tisuća vojnika) u Južnoj Koreji teško to može spriječiti. Ako dođe do rata sa Sjevernom Korejom, vrlo je vjerojatna i primjena taktičkog nuklearnog oružja. Sjeverna Koreja koristi krizu oko Iraka da radikalizira svoje stavove. Ali ovaj put, za razliku od 1951., Ruska Federacija i Kina potpuno su svjesne ozbiljnosti krize oko Sjeverne Koreje i ne daju joj bezrezervnu podršku. Nakon korejskog rata te kubanske krize i krize oko Zapadnog Berlina ovo može postati najveća svjetska kriza nakon II. svjetskog rata. Iako Donald Rumsfeld drži da SAD mogu voditi dva velika rata u isto vrijeme, ovu krizu treba rješavati isključivo kroz Vijeće sigurnosti jer je to jedini put da se postigne mirno rješenje krize. Isto tako ovu krizu treba rješavati regionalno, a ne bilateralno između SAD-a i Sjeverne Koreje jer je ona i regionalni i svjetski problem.