Jacksonov odnosa prema djeci je većini ljudi krajnje čudan i nerazumljivKad je prošle nedjelje prikazan na televiziji dokumentarni film Martina Bashira o životu s Michaelom Jacksonom, nisam se mogao oteti dojmu da je ovu veliku pop figuru zapravo izmislio Thomas Mann. Samo prikazivanje spomenutog dokumentarca možda i ne bi trebalo komentirati da se stvar ubrzo, u tjednu koji je uslijedio, nije pretvorila u prvorazrednu senzaciju. I to senzaciju koja nije, barem koliko znam, bila popraćena medijskom halabukom, nego baš naprotiv; postala je tihi usmeni skandal koji baš i nije svojstven našoj svakodnevici. No, Michael Jackson se svojom osobnošću, pomaknutostima i ludilom toliko nametnuo hrvatskim televizijskim gledateljima da se komentiralo po birtijama, školama, tramvajima i, zapravo, posvuda gdje se ljudi susreću i gdje jedni drugima imaju što reći. Posve je logično pri tome da spomenuto druženje Matina Bashira s pop zvijezdom nikoga nije ostavilo ravnodušnim. Primijetio sam da i djeca u školi imaju nesvakidašnju potrebu razgovarati o tome. Film je, tvrdi se, bio toliko šokantan da ga mnogi nisu uspjeli dogledati do kraja, nešto se u njima pobunilo protiv četrdesetogodišnjeg dječarca s licem gubavca. Osobito mi je zanimljivo bilo što su i stanoviti ljubitelji horora i motornih pila u akciji izrazili ozbiljnu sumnju u gledljivost ovoga filma. Razumljivo, Jacksonov je horor stvaran i na neki strašan način maskiran infantilnošću i altruizmom, a njegova istinitost snažno potire sve žanrovske karakteristike horora koje nas kao čitatelje ili gledatelje sprečavaju da zbivanje doživimo previše stvarno. Bit uživanja u hororu je upravo ta spoznaja o nestvarnosti zbivanja na ekaranu. Inače bismo mogli mirne duše reći da dvije trećine stanovnika Zemlje spada u manijake.

No, što Michaela Jacksona u očima gledatelja čini toliko strašnim? U prvom redu njegovo lice. Ono je šokantan spoj preslatkih, kičastih ljepota koje potpuno dokidaju karaktertistike spola i postaju hermafroditske. To je lice bijelo kao da ga je načela guba, ono se polagano raspada, što se doduše nije jasno vidjelo, ali se stalno osjećalo, nos je prćast i potpuno okrenut prema gore, kao da kani bale ispuštati u nebo. Uglavnom, to je maska koju je teško definirati, ona je nesvodiva i opire se bilo kakvim konačnim sudovima. Ne možemo ustanoviti je li lice muško, žensko ili čak dječje. Ta je obrazina u odnosu na identitet jedna dinamična pojava, što u gledateljima izaziva zabunu i šok. Naime, ljudsko je lice još uvijek jedno od markantnijih utočišta identiteta, čak do te mejre da ga priznaje i policija. Naše fotografije u putovnicama i osobnim ispravama djelatno svjedoče o nama samima. Suprotno tome, lice Michaela Jacksona do početka njegove karijere do danas toliko se promijenilo da je odjednom i indentitet uz koji ga vezujemo pod debelim upitnikom. Lik Michaela Jacksona je naprosto utočište mnogih likova, uglavnom jedna teško spoznatljiva galerija koja, osim na bolest mozga koji ga je učinio promjenjivim, upućuje prije svega i na posvemašnju shizoferniju kulture koja je Jacksona proizvela kao jednu od najsnažnijih pop ikona današnjice. Međutim, više nego licem i svim njegovim aspektima, publika je bila šokirana Jacksonovim odnosom s djecom i njegovom vlastitom infantilnošću. Svoj Neverland učinio je utočištem vlastitih djetinjarija, ali i utočištem brojne djece koja tamo žive, igraju se, i čak spavaju u njegovoj sobi. Stvar je škakljiva upravo zbog priča o pedofiliji i skandala koji je puknuo u vezi s tim. Stiče se dojam da je Martin Bashir upravo zato i napravio spomenuti dokumentarac. Naime, opći planetarni strah od pedofilije proizveo je i opći plantetarni interes za pedofile i njihovo javno linčovanje. A odjednom se u centru toga interesa našao i Michael Jackson zbog odnosa prema djeci koji je većini ljudi krajnje čudan i nerazumljiv. To da odrasla osoba spava u sobi s nekim djetetom koje mu nije u rodu, mnogima je bolesno i zapravo mu ne vjeruju. Većina misli da on jest pedofil, ali enormno bogati pedofil koji svoju nastranost hrani čekovima s velikim ciframa, pa još nije uhvaćen. Takav stav imali su i mnogi s kojima sam u proteklome tjednu razgovarao o Jacksonu. Meni se pri tome čini da je najveći horor u svemu upravo to što društvo zapravo vjeruje u pedofiliju i seksualno iskorištavanje dječice, jer je to danas u modi, očekivano i na neki bolesni način normalno. Međutim, ukoliko ova velika pop ikona uistinu djecu oko sebe ne iskorištava seksualno, kao što uporno tvrdi, onda se čitava stvar pretvara u veliku nepoznanicu, u crnu rupu svijesti o kojoj jednostavno nemamo što reći. Dakle, pedofiliju nedvojbeno osuđujemo, ali je na neki način razumijemo, a nježan prijateljski odnos s dječicom postaje za javnost nerazrješiva nepoznanica. Ozbiljno je pitanje: tko je tu onda lud?

Isto tako, pitanje je gdje se u svemu tome nalazi Thomas Mann s početka ovoga teksta, onaj za kojega mi se tako uvjerljivo čini da je izmislio Michaela Jacksona. Mannova je anticipacija u kratkom romanu Smrt u Veneciji, zapravo nevjerojatna i u mnogočemu se tiče Jacksona. Glavni junak tog romana, Gustav von Ashenbach je decentni stari gospodin, ugledni pisac koji se u Veneciji zaljubljuje u prekrasnog dječaka Tadzia. S tom ljubavlju počinje i njegova bizarna metamorfoza i panična potraga za mladošću: bojenje kose, mijenjanje lika, nepriznavanje starosti, dinamičan odnos prema vlastitom licu, naklonost Tadziovoj hermafroditskoj ljepoti koja ga vodi u homoseksualizam i pedofiliju. Sličnosti su, zapravo, nevjerojatne, kao da je Mann pišući, pred sobom imao upravo Jacksonovu sliku. Karakterom Gustava von Ashenbacha veliki je njemački pisac na počektu stoljeća nagovijestio jednu simboličku figuru koja će se pojaviti pri njegovu kraju, s tom dopunom da je Jackson, kao što mi je lijepo natuknuo kolega Boro Radaković, i Ashenbach i Tadzio u jednoj osobi. Štoviše, on mi sve više izgleda kao shizofrenični muzej likova i tragično ogledalo naše kulture. Možda je upravo zato njegova pojava na malim ekranima bila toliko šokantna.