Račanovo ponizno predavanje aplikacije za članstvo u EU, ne treba promatrati nikako drukčije nego kao kancelarovu posljednju slamku spasaProšlotjedno službeno uručivanje hrvatske molbe za članstvo u EU nevjerojatno podsjeća na još jedan događaj iz novije hrvatske povijesti. Dvadeset i drugog svibnja 1992. Hrvatske je bila primljena u UN. Potreba glavnih aktera tih dvaju manifestno važnih događaja da pompoznost prigode i povijesnu težinu trenutka naglasi javnom upotrebom loše naučenog engleskog svakako treba ostaviti za proučavanje političkim antropolozima, no mnogo je važnije razmotriti kako se sav sjaj i blještavilo takvih međunarodno uvaženih rituala začas pretvori u svoju suprotnost.

Hrvatska je vrlo lako postala članicom UN-a, no sve što je uslijedilo pokazalo je da je to poslužilo tek kao izborni trik jedne političke garniture kojoj je to članstvo trebalo samo kao međunarodni alibi za legitimno provođenje diktature prvog silovatelja engleštine. Upravo takva međunarodno priznata i u obitelj civiliziranih naroda uključena Hrvatska ući će u godine svojih najvećih katastrofa i dodirivanja najdubljeg dna.

Baš pod egidom postnewyorškog “imamo Hrvatsku” Tuđman će počiniti svoje najveće pogreške pristajanjem na Miloševićevu podjelu BiH i dosljednom politikom izolacionizma prema ostatku svijeta. Otkad je za govornicom UN-a progovorio svojim nenaučenim engleskim, u Hrvatskoj će se kao malo gdje intenzivno kršiti ljudska i manjinska prava, ograničavati medijske slobode, ugušiti bit demokracije, omalovažavati sve koji drukčije misle i započeti izgradnja podobničkog sustava koji će rezultirati brojnim ratnim zločinima, pretvorbenim kriminalom, pljačkom vlastita naroda te sustavnim i programiranim zatiranjem vladavine prava.

Nikakva članstva u međunarodnim institucijama građanima Hrvatske nisu pomogla da ostvare svoja temeljna prava niti da se zaštite kad su bila intenzivno kršena. Tuđmanu su članstva pomogla tek da se održi na tronu svoje od svijeta omrznute državice i da svoj program isisavanjem svega što je vrijedilo plati neminovnim odlaskom s političke scene za čiju ga je bolnost uskratila smrt nad kojom ni jedan svjetski diktator još uvijek nije uspio ostvariti svoje neograničene ovlasti.

S primanjem u UN ili bez njega Hrvatska je ostala ista: izolirana, autistična, nerazvijena, moralno unakažena i vrijednosno izgubljena. Ona se mogla mijenjati samo iznutra, no to su diktatorove drpadžije ostavili za neka druga vremena i neke druge generacije. Vanjska fasada povremeno se preuređivala, no ruševine i programirani nered bio je unutarnji teren na kojem su se članovi kamarile dobro snalazili do posljednjeg trenutka.

U tom smislu Račanovo ponizno predavanje aplikacije za članstvo u EU, oko kojeg se posljednjih mjeseci umjetno podizala temperatura, ne treba promatrati nikako drukčije nego kao kancelarovu posljednju slamku spasa. Račanovi rezultati uvijek se nalaze u budućnosti, a za to treba vremena. To je trik kojim nam već tri godine maže oči. Hrvatsko primanje u EU može se otezati, kao što neki primjeri pokazuju, desetljećima. On ne ovisi ni o čem drugom nego o stupnju reformi koje se učine u samoj Hrvatskoj.

Kao što je već općenito prihvaćeno, Račan je, baš kao i njegovi koalicijski partneri, slabo ili nikako reformski kapacitiran. On će baš kao i glavni mu saveznik Tomčić biti zainteresiran tek za postizanje kratkoročnih i jeftinih bodova koji će ga za još koji dan privremeno zadržati za kancelarskim tronom. Danas govori u Ateni, sutra daje milijune Kostelićima i rukometašima, preksutra Rojs, Spajić i Buzolić na putu za bajbok; danas za “Sunčani Hvar”, sutra Tomčić protiv; danas rasturanje Fonda za privatizaciju, sutra Mesiću kajla za Željezaru, prekosutra Linić opet tamo gdje je i bio. Kancelara ne zanima sadržaj i istinski napredak koji nosi i bolove, državni instrumentarij i moć koju je dobio njemu služi samo kao poligon za dugotrajnu partiju šaha koja se mora u nedogled otezati. Rezultati su nevažni jer i oni se, tim instrumentarijem i priležnim medijima, i tako lako mogu frizirati. Međunarodna zajednica još uvijek nije sklona HDZ-u, pa Račanovu odlučnost u tomu da ne promijeni ništa valja trpjeti baš kao što se u prošlom desetljeću moralo nositi s Tuđmanovom autokracijom jer ga se moglo svrgnuti jedino na legalnim izborima. Cijenu su plaćali građani: i danas i u 90-ima, kao taoci tvrdo ukorijenjenog i dobro pothranjivanog uvjerenja kako su svi oni isti i kako se ništa promijeniti ne može.
S molbom ili bez nje temeljni hrvatski problemi ostaju isti, a njeno uručenje grčkom premijeru Sinitisu ni za dlaku neće u stvarnosti ništa promijeniti. Neće ih, na žalost, riješiti ni skupe i frustrirajuće neproduktivne dnevne klackalice unutar koalicije. A neće ih riješiti ni izbori jer među potencijalnom političkom alternativom nema ključnih odgovora na najkrupnija unutarnjopolitička pitanja.

Osim HNS-a i LS-a na hrvatskoj političkoj sceni ne postoje protagonisti koji imaju čvrst stav o nužnostima i smjerovima privatizacije. Račan i SDP prvenstveno su, baš kao i Tomčić, zaokupljeni izvlačenjem novca iz budžeta kako bi podmazali potencijalno biračko tijelo. Oni se nisu spremni suočiti s potezima radikalnog smanjenja zaposlenih u državnoj upravi i povećanja njihove djelotvornosti. Oni jednostavno ne razumiju da samo nastavljaju tuđmanističku politiku potrošnje kojom se hrani jahanje na vlasti umjesto da svoje bodove kupe na reformama aparata, otvaranju novih radnih mjesta, uvlačenju stranog kapitala i investicijama koje će u konačnici dobro puniti državni budžet.

U tom smislu prilično se licemjerno javno ukazuje Tomčićeva politika izbjegavanja odgovornosti za sve propuste koalicije i istodobno trajno reketiranje koalicije isisavanjem budžetskog novca za potrebe podmazivanja izborne baze. Zbog takva pristupa politici, što samo generira potrošnju i kupovanje birača umjesto podastiranja vizije, plana reformi i stvaranja uvjeta za one koji Hrvatskoj trebaju donijeti rast i razvoj, Račanovo ritualno predavanje molbe za članstvo u EU sadržajno nema nikakvu vrijednost, baš kao ni 11 godina star Tuđmanov pristup UN-u. Dapače, prošlost nas uči da moramo biti oprezniji nego ikada.