Objavljeno u Nacionalu br. 380, 2002-02-25

Autor: Srećko Jurdana

SUROVA POLITIKA - Srećko Jurdana

Fantom Europe i captain America* razvlače Račana

Stupac tjedna: Šarinić, Haag, Tuđman

Premda se Ivica Račan – koji dobro zna da “nigdar ni bilo da nekak ni bilo” – prema konkretnim političkim okolnostima odnosi uglavnom filozofski i bez velikoga uzbuđenja, one mu ponekad doista ne idu na ruku. Netom što je od hrvatske aplikacije za pristup Europskoj uniji uspio napraviti famu, već ga je George Bush suočio sa zahtjevom da se s tom unijom konfrontira. I budi ti sad pametan (ili u zagrebačkome kartaškome slengu: “budi baba čovek”). . . Kome se prikloniti: Fantomasu iz francuskoga filma ili Captainu Americi* iz američkoga stripa?

“Stara Europa” pokazala se prema Račanovoj vladi iznimno tolerantnom. “Pozdravili” su hrvatsku kandidaturu kao “snažan signal nade” (tko im samo smišlja te fraze?). Prvu odluku o njoj donijet će već najranije u lipnju. Djelomično su zažmirili na hrvatski otpor prema Haagu. Na Gotovinu doduše nisu zaboravili, ali Bobetka su pustili da leži u bolnici. Počeli su Hrvatsku isticati kao balkanski primjer: “Preko zahtjeva za članstvom u EU-u, Hrvatska se od ratoborne balkanske nacionalističke zemlje pretvara u demokraciju zapadnoga tipa” (ni više ni manje, op. a.). I Račan je počeo neskriveno uživati u svojoj novousvojenoj europeističkoj orijentaciji. Paradirajući i sa sportskim imenima, upustio se u opširno dokazivanje kako Hrvatska supstancijalno pripada Europi, svjestan da mu je to agresivno europeiziranje ujedno i jedan od glavnih predizbornih aduta. Uglavnom, između Hrvatske i njezinoga kontinenta počela se razvijati idila, diktirana uzajamnim interesima.

Premijeru mrska situacija

Nažalost, uvijek postoji treći, koji – prema Arsenu Dediću – “zna sve one prave riječi koje nisam znao ja”, i koji se u konkretnome slučaju zove Đuro Grm. Zahtijevajući od Hrvatske logističku opskrbu i slobodan prelet vojnih aviona prema Istoku – dakle: ne samo deklarativne nego i opipljive manifestacije savezništva u antiterorističkoj koaliciji – američki predsjednik Bush stavio je na kušnju Račanovu naglašenu europsku afilijaciju i premijera doveo u situaciju otvorenoga izjašnjavanja i zauzimanja strana, kakvu ovaj organski ne podnosi. Kao samozatajni čelnik male zemlje Račan želi biti pomalo uz svakoga (sette bandiere); Bush želi da u kritičnim trenucima on bude ponajviše uz Ameriku. Ne bi bilo problema, pod uvjetom da se s tim složila Europska unija koja je u međuvremenu postala nešto poput Račanovoga prvoga protektora.

Unija je, međutim, prema Americi razvila dvojbe. Napad na Irak ona tretira kao dokazivanje sile više nego kao istjerivanje principa. Prije dvanaest godina otac aktualnoga američkoga predsjednika pokrenuo je akciju protiv Saddama Husseina, pošto mu je prethodno dao neprimjetan mig za slobodan upad u Kuvajt (i time dobio povod za svoj rat). Saddama su tada mogli svrgnuti kako su htjeli. Ali nisu. Američke trupe došle su na dvjesto kilometara od praktično nebranjenoga Bagdada, i zatim se povukle, ostavljajući Saddama da neometano nastavi razvijati svoja fantomska oružja za masovno uništenje. Bushu starijem Saddam je zbog nečega bio koristan, i trebao mu je.

Zapadni interesi u Iraku

Može biti da je irački diktator za Ameriku predstavljao nekakav geostrateški balans prema fundamentalističkome Iranu, s kojim je osam godina vodio rat. Osim toga, sprečavao je Kurde da osnuju svoju državu i time izazovu pomutnju u regiji. Možda najvažnije od svega: pružao je Americi razlog za trajnu vojnu nazočnost na području punom nafte. Irak je pretvoren u neku vrstu poligona. Američkim sofisticiranim zračnim snagama – lovcima-bombarderima, obavještajnim zrakoplovima, satelitima – Saddamov antagonistički režim osiguravao je mogućnost za neprestano testiranje njihovih borbenih i tehnoloških sposobnosti. Kod promatrača je ostao dojam da se tu vodi nekakva mutna igra. Tretirali su Saddama kao inkarnaciju sotone, i ostavili ga na miru kad mu je trebalo zadati završni udarac. Sada je sin predsjednika koji se u prvome napadu na Irak ponašao vrlo dvolično počeo primjenjivati identičnu retoriku. Ona, međutim, kod saveznika ne nailazi na prijašnji odaziv. Amerika ponavlja stare stereotipe i predstavlja ih kao novu borbu dobra i zla. Ako već klan Bush želi maknuti Saddama, zašto to nije učinio odmah, kad je imao potporu cijeloga svijeta?

Dakako, suvremena američka situacija razlikuje se od one prije petnaestak godina. Nakon napada na New York i Washington, Amerika je – u maniri supersile čiji je ponos drastično povrijeđen – objavila rat islamskome terorizmu na svim razinama, i u tome očekuje potporu svojih prijatelja iz NATO-a koji, na drugoj strani, napad na Irak ne doživljavaju kao prirodnu konzekvencu antiterorističke kampanje. Premda grca pod Saddamovim personalnim terorom, Irak je multikonfesionalna zemlja čije su veze s Al Qaedom upitne i vrlo spekulativne, i koji je u velikoj mjeri lišen vjerskoga fanatizma ukorijenjenoga u islamskome svijetu. Osim toga, države kontinetalne Europe – Njemačka, Francuska i mnoge druge – razvile su s Bagdadom unosne poslovne veze koje uključuju izgradnju nuklearnih centrala, specijalnih bunkera i proizvodnju kemijskoga i biološkoga oružja. Ni Velika Britanija, najveći saveznik Georgea Busha, nije bila potpuno imuna na kontakte s Bagdadom: njezine tvrtke posredovale su svojedobno u dogovorima oko konstruiranja tzv. supertopa velikoga kalibra i dometa, sposobnoga za ispaljivanje nuklearne municije, kojeg je inovativni inženjer Bull (inače kanadski državljanin) pokušao proizvesti za Saddama. (U procesu izrade topa Bull je ubijen.)

Potraga za spasonosnom formulom

U opisanome međunarodnome sukobu javnih i tajnih interesa Račanova vlada mora zauzeti stav, i ona – potpuno prirodno -ne zna što da čini. Ako se zamjeri Parizu i Berlinu, mogli bi joj postaviti prepreke na putu prema Uniji. Njihova odluka u lipnju mogla bi glasiti: hvala na ponudi, ali Hrvatska još ne pokazuje dovoljnu zrelost za priključivanje procesu europske integracije. Izvolite odmah izručiti Gotovinu i Bobetka, ili slijede sankcije. Na drugoj strani, i oponiranje Americi iracionalan je izbor. Amerika upravo uspostavlja “istočnu koaliciju” ili savez s mnogim državama izvan jezgre NATO-a, u namjeri da ostvarenja svojih geostrateških ciljeva oslobodi pupčane povezanosti s interesima svojih zapadnih partnera. Njezine poteze Hrvatska mora respektirati.

Pod upravom Georgea Busha starijeg Amerika je u bliskoj prošlosti učinila dosta loših stvari za Hrvatsku, šaljući na Balkan Kissingerove klonove Cyrusa Vancea, Petera Carringtona i Davida Owena da Tuđmanu nametnu ideologiju primirja s Miloševićem i nagovore ga na avanturu u Bosni. Pod upravom Billa Clintona učinila je, međutim, i mnogo dobroga, zaustavljajući rat u Bosni, omogućujući Hrvatskoj da oslobodi svoj teritorij i intervenirajući protiv srpskoga fašizma. Tome je doprinos dao i Tony Blair. Račan se koleba, odgađa odluku, bježi u neodređenost, pokušava pronaći formulu spasa koja bi mu omogućila da udovolji američkim zahtjevima ne ugrožavajući svoj europski status. Na kraju će se – dođe li uistinu do napada na Irak – morati prikloniti Washingtonu i dati mu ono što traži. I tako treba da bude; ta velika zemlja ima svojih moralnih oscilacija, ali ona je jedanaestog rujna pretrpjela velik udarac, njezin ukupan doprinos razvoju svjetske ekonomije i demokracije neprocjenjiv je, i osim toga, Saddam Hussein je ono što jest.

STUPAC TJEDNA: ŠARINIĆ, HAAG, TUĐMAN

Hrvoje Šarinić, nekadašnji pouzdanik Franje Tuđmana, danas je potkoženi penzioner liberalne orijentacije kojeg periodički napadaju sablasti hadezeovske prošlosti. Upravo su ga pozvali iz Haaga da ispriča sve što zna o tajnim razgovorima Miloševića i Tuđmana (Tikveš, Karađorđevo itd.). Šarinić je pošteno priznao da mu se s Haagom ne razgovara čak ni u svojstvu svjedoka, ali kad već mora – učiniti će što se od njega traži. Pretpostavljajući s razlogom da će ga zbog eventualne kompromitacije Tuđmana lokalna desnica dočekati na nož, formulu spasa pronašao je u tezi da su “postojala dva Tuđmana, povjesničar i političar”.

Šarinić tvrdi kako je “Tuđman kao povjesničar u javnosti znao istupati s izjavama da je Bosna povijesni apsurd, i da bi Banovina Hrvatska bila ostvarena da nije bilo II. svjetskog rata”. “Ali kao političaru”, kaže Šarinić, “Tuđmanu je bilo jedino važno zaustaviti agresiju na Hrvatsku i osloboditi okupirana područja”. Nema sumnje, Šarinićevo svjedočenje pred haaškim istražiteljima ići će – okvirno – tom linijom Tuđmanove amnestije.

Šarinićeva taktika može se shvatiti, ali ne odgovara činjenicama. Tuđman je u svakom trenutku ideju podjele Bosne nadređivao ideji oslobađanja Hrvatske. Njegov je kategoričan stav bio da “rješenje u Bosni mora prethoditi rješenju u Hrvatskoj”, i zbog toga je uostalom bez ikakvoga vojnoga razloga u Hrvatsku dovukao UNPROFOR koji je na četiri godine zamrznuo jednu potpuno neprirodnu društvenu situaciju. U oslobađanje Hrvatske Tuđman je krenuo tek nakon uspostave linija etničkoga razgraničenja u Bosni.

Svjestan, kako reče, “delikatnosti situacije”, Šarinić će pred Haagom Tuđmana pokušati predstaviti boljim nego što je ovaj bio, no pitanje je da li je to moguće.

Vezane vijesti

Počinje li u Nizozemskoj zabrana pušenja marihuane za turiste?

Počinje li u Nizozemskoj zabrana pušenja marihuane za turiste?

Sudac okružnog suda u Haagu uskoro će odlučiti o tome hoće li Nizozemska zabraniti turistima ulazak u 'coffe shopove', piše BBC. Ova zabrana… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika