Vatikan ima velike udjele u svjetskom financijskom sustavu i sad je prilika da zauzme nove pozicijePovodom prošlotjednog sastanka G20, Vatikan je nekoliko dana ranije napravio neuobičajen potez – prvi je puta iznio toliko precizne i eskplicitne zahtjeve o ustroju svjetske političke i ekonomske vlasti, pozvavši na osnivanje svjetske vlade te na osnivanje središnje svjetske banke koja bi kontrolirala sve financijske institucije u svijetu. U objavljenom dokumentu Papinskog vijeća za mir i pravdu stoji i zahtjev da se počnu oporezivati financijske transakcije, kao jedno od pravila koja bi se trebala uvesti na svjetskoj razini, s ciljem reforme međunarodnog financijskog i monetarnog sustava i suzbijanja gospodarske krize.

Zabrinuti razvojem situacije u svjetskom gospodarstvu zbog koje su, stoji u dokumentu, na površinu izbili sebičnost, kolektivna pohlepa i neumjerena eksploatacija javnih dobara, Vatikan je upozorio da će, ako se ne riješi problem socijalne nepravde, negativni efekti uslijediti na društvenoj, političkoj i ekonomskoj razini te “stvoriti uvjete za neprijateljstva i nasilje, a u konačnici potkopati temelje i najčvršćih demokratskih instiutcija”. Za početak bi se, prema vatikanskom prijedlogu, te nadnacionalne institucije formirale pri UN-u, ne bi li se kasnije osamostalile i imale moć spriječiti “prekomjernu moć razvijenih zemalja nad slabije razvijenima”. Budući da su objave Svete Stolice uvijek vrlo odmjerene i oprezne te najčešće vrlo općenite, dotičući se u pravilu samo moralnih pitanja, ovaj je zahtjev zbog svoje preciznosti izazvao brojne komentare, ali i pitanje koji ciljevi stoje iza njega.

“TO PAPINSKO PISMO objavljeno je ponajprije povodom sastanka na vrhu skupine G20 u Cannesu”, govori dugogodišnji izvjestitelj iz Italije i Vatikana Silvije Tomašević. “S obzirom na krizu u europskim zemljama i situaciji u Grčkoj, Vatikan je čelnicima tih zemalja želio dati do znanja da G20 više nije dovoljan da se riješe problemi svjetske ekonomije te da je potrebna reforma cijelog sustava. No pritom Vatikan tu ne nudi ništa revolucionarno – Sveta Stolica još od kraja 60-ih upozorava na opasnost od obožavanja tržišta te na devijacije koje su na njemu nastale zbog slabosti divljeg kapitalizma. Već postoji svjetska vlada, odnosno Vijeće sigurnosti pa i Svjetska banka za obnovu i razvoj, a Vatikan samo predlaže osuvremenjivanje tih institucija i prilagođavanje novoj situaciji. No sada je zaista prvi put Sveta Stolica iznijela konkretne prijedloge o ustroju svjetske vlasti: o osnivanju svjetske vlade u kojoj bi u odlučivanju sudjelovali svi narodi, zatim svjetske središnje banke po uzoru na europsku koja bi nadzirala svjetsku monetarnu politiku.” Sveta Stolica smatra da ni jedna država ne može sama zadovoljiti potrebe svojih građana, jer globalizacija postupno ujedinjuje narode čineći neizbježnom nadnacionalnu suradnju. Stoga Tomašević prijedlog Vatikana tumači kao neizbježan. Nužno je, kaže, stvoriti svjetsku vladu, jer “ako se stvaraju samo regionalne organizacije poput EU i uvode se jedinstvena pravila samo u njima, kapital će otići drugdje”. “To je kao u nogometu – svi se moraju držati istih pravila. U protivnom ima privilegiranih i zakinutih. Do toga mora doći inače će svijet propasti”, kaže Tomašević.

Svjetska je vlada u tom kontekstu, govori, zamišljena kao nadzorni organ, sudac. “Gospodarstvu je potrebna etika, a svjetska vlada bi na osnovu etike mogla donijeti zakone kojih bi se morale pridržavati sve države. Ideja je da svi imaju iste početne pozicije u novoj igri i jednako pravo na sudjelovanje. Budući da Sveta Stolica ima svoje stručnjake koji prate kretanja u svijetu i koji vrlo dobro mogu predvidjeti što će se događati, može se pretpostaviti - ako je Crkva nešto javno rekla – sigurno će se ići u tom smjeru”, tvrdi Tomašević.

S TIM SE NE SLAŽU ni politički analitičar Ivan Rimac ni ekonomski stručnjak Damir Novotny. Obojica tvrde da je formiranje svjetske vlade nemoguće, već je moguća tek rasprava o promjenama u financijskom svjetskom poretku. “Vatikan je poznati bankar koji ima velike udjele u svjetskom financijskom sustavu i sad je prilika da zauzme neke nove pozicije”, govori Rimac. “Trenutno ima mnogo dužnika koji bi rado primili neku bankovnu uslugu, a u tom slučaju Vatikan ima velike šanse da postane davatelj kredita. Osim toga, drugi potencijalni investitori su nekatoličke zemlje, poput azijskih i arapskih, što Vatikanu nije u interesu.” On ovu objavu Vatikana tumači i kao javni pristanak da se financijski uključi u punjenje fondova za spas europskih zemalja.

“Čini mi se da je nedavna rasprava europskih ministara o tome kako riješiti problem Grčke i ostalih dužnika unutar EU, pogotovo Italije koja bi mogla biti sljedeća, dovela do toga da se na lobističkoj razini kontaktira Vatikan i da se zatraži njegovo uključivanje u rješavanje krize. Vatikan ima dovoljno sredstava da promijeni financijsku sliku svijeta, ali isto tako može jako puno izgubiti u slučaju bankrota bilo koje europske zemlje – a pogotovo Italije. Zato mu je u interesu zaštititi svoje plasmane pa makar morali mnogo uložiti da ne bi propalo ono što imaju i miješanje u financijsko odlučivanje nema veze sa zaštitom ekomonski slabijih država. Isto tako, budući da se išlo u otpisivanje tolikog dijela grčkog duga, za suglasnost se moralo pitati i jake ulagače, a Vatikan je zasigurno jedan od njih.” Međutim, objašnjava, ovi zahtjevi Svete Stolice imaju i druga značenja. Jedno od njih je javna podrška odluci o otpisivanju polovice grčkog duga koju su prije sastanka G20 donijeli europski ministri, ali i marketinški potez kojim se Vatikan integrira u aktualna europska događanja te kojim pokazuju da su prisutni “i u dobru i u zlu te da se neće distancirati sa svojim bogatstvom”. “Ovom je izjavom Vatikan podigao rejting izglasanim mjerama te podržao EU u traženju daljnjih rješenja, ali i utjecao na javno mišljenje najavivši pozitivan rasplet situacije,” kaže Rimac.

DAMIR NOVOTNY ove prijedloge Vatikana naziva “vizijama koje nemaju nikakve šanse”, ali se slaže da je nužno kreirati novi međunarodni financijski poredak. “Slobodno tržište očito ne može samo i prema svemu sudeći, vratit ćemo se na Keynesove tvrdnje da mora postojati neki oblik državne intervencije koja potiče razvoj privatnog sektora, ali ga strože regulira. Moraju se redefinirati uloge Svjetske banke i MMF-a, one moraju postati razvojne institucije koje potiču ravnomjeran globalni razvoj, a ne samo rast.” No kad je riječ o središnjoj svjetskoj banci, Novotny kaže: “Banke se, a i valute, ionako već ponašaju nadnacionalno – nema više banaka koje posluju samo na jednom tržištu i nije istina da nema valute bez države – Hrvatska je za to dobar primjer, naša valuta je prije euro nego kuna i tu nema riječi o ekonomskoj samostalnosti. Stoga se teoretski može govoriti o središnjoj svjetskoj banci, ali tržište će se bez obzira na sve ponašati na svoj način i ništa se ne može fiksirati ako to ekonomija ne učini sama. Internetska revolucija je učinila svoje i novac se više ne može kontrolirati na financijskom tržištu, od tog pokušaja je odustala i Obamina administracija.”

Pročelnica katedre za organizacijsku teoriju i menadžment na Geodetskom fakultetu u Zagrebu te autorica knjige “Globalni novac – Politička uvjetovanost financijske informacije” Branka Mraović ideju o osnivanju svjetske vlade i središnje svjetske financijske institucije vidi drukčije – kao pokušaj odgađanja neizbježna gubitka moći zapadne hemisfere, kao “pad jedne civilizacije i povratak starih civilizacija euroazijskog kontinenta”. Zapad je, kaže, izgubio vlast i sve analize upućuju na to da već za 10-ak godina Zapad više neće biti lider na svjetskoj sceni - i dalje će imati važnu ulogu, ali će njegov utjecaj u globalnim razmjerima biti marginalan. U tom kontekstu ideje koje dolaze iz dijela intelektualnih krugova u svijetu mogu se razumjeti kao nastojanja da se “pokuša spasiti što se spasiti može”.

“JASNO JE DA TREBA preustrojiti sve međunarodne organizacije, jer situacija u njima ne odražava realan odnos ekonomskih snaga u svijetu – veći glasački utjecaj imaju zemlje s manjom ekonomskom snagom i to je neodrživo. U njima vlast imaju ekonomije koje su gotovo bankrotirale i nemaju prirodne resurse, a ipak - bez obzira na stvarne ekonomske indikatore - još uvijek donose vitalne odluke o svjetskim ekonomskim kretanjima, čime uvjetuju sudbinu onih koji imaju realne resurse te munjevit gospodarski i socijalni rast. Time ne samo da je pojarmljivanje čitavih država i regija institucionalizirano na globalnoj razini, nego ovakva neravnoteža snaga ozbiljno narušava stabilnost svjetskog gospodarstva. Takva se situacija sada mijenja, ali nitko neće bez bitke predati vlast. Zapadne zemlje će stoga pokušati na sve načine odgoditi neizbježno, novim ratovima i konfliktima poput tzv. Arapskog proljeća te prijedlozima reorganizacije svjetskog monetarnog sustava poput formiranja svjetske vlade, ali neće više određivati tijek svjetskih procesa. Reorganizacija međunarodnih institucija sigurno će se dogoditi, ali sigurno ne u korist zapadne hemisfere. Zapadna ekonomija je kancerogeni pacijent i pitanje je jedino koliko će još dugo žvijeti. U tom se kontekstu može govoriti i o ovom prijedlogu Vatikana, pri čemu treba imati na umu da iza plemenitih intencija gotovo uvijek stoji goli keš. A ćelava pjevačica se i dalje češlja na istu stranu iako se sve promijenilo. Unifikacija svjetske moći je historijski pregažen koncept, iracionalan, i u teoriji i u praksi. Vatikan unifikaciju svijeta predlaže još od 1963., a od tada su se promijenila pravila igre i zbog promjene odnosa moći, sada ih postavljaju neki drugi akteri.”