Zlatko TomčićSDP i HSS još su se jednom dogovorili da će pokušati riješiti otvorena pitanja (model privatizacije i privatizacijske afere, izborno zakonodavstvo, kadrovska pitanja te promjene Zakona o radu) i partnerski nastaviti raditi do izbora. HNS, LS i Libra očito su partneri drugog reda i do njihova mišljenja Ivica Račan i Zlatko Tomčić ne drže mnogo. Svima je sada jasno da su interesni razlozi stranaka SDP-a i HSS-a prevagnuli nad državnim interesima. Koalicija koja tako funkcionira više nema nikakva smisla, opstaje da bi se sačuvala gola vlast, da bi se dočekao Sveti Otac, da bi se završila koja dionica autoceste Zagreb–Split i Zagreb–Rijeka te da bi se sačekao kraj turističke sezone.

Vlast je legitimna, ali ne i odgovorna: osim kandidature Hrvatske za EU i poslova vezanih za tu kandidaturu ne donose i ne mogu donijeti nikakve ozbiljne odluke. SDP mnogo polaže na odgovor EU na zahtjev Hrvatske za članstvom u EU, a datum parlamentarnih izbora svakako će ovisiti o tome. U svakom slučaju izbori su pomaknuti na jesen što su ozbiljni analitičari i očekivali. Zlatko Tomčić je u tisku demantirao da se sastao sa Sanaderom te da postoji bilo kakav dogovor s HDZ-om. To upućuje na realna očekivanja da će HSS, ako izbori budu na jesen ili čak početkom iduće godine, biti bliži SDP-u nego HDZ-u i da će se u kampanji osloniti na kakve-takve uspjehe Vlade. Obrnuto je manje vjerojatno jer je HSS oko afere “Sunčani Hvar” propustio priliku da iziđe iz Vlade i optuži SDP za tu privatizacijsku aferu. Vjerujem da je toga svjestan i Sanader i HDZ.

Oporba, na žalost, još nije organizirana, ne dogovara se o nekim važnim državnim pitanjima (iračka kriza, izborni zakon, stav o privatizaciji velikih sustava te stand-by aranžman s MMF-om). To svakako pojačava šanse Račana i koalicije lijevog centra na sljedećim izborima. Do pobjede koalicije centra i desnog centra ne može doći samo od sebe, nego samo i isključivo odlučnom koordinacijom, organizacijom i jedinstvenom strategijom. Nadam se da su svi čelnici i vodstva oporbenih stranaka toga svjesni.

Mato Arlović dao je u tri dana dva prijedloga izbornog zakona (jedan u ime Odbora za Ustav i poslovnik Sabora, a drugi u ime SDP-a). To su dva potpuno različita modela kojima je ipak nešto zajedničko, a to je pokušaj bipolarizacije političke scene u Hrvatskoj te sprečavanje predizbornih koalicija (uvođenje poluotvorenih lista). U prijedlogu Odbora za Ustav i poslovnik Sabora izborni bi prag bio više od 8 posto, što je najveći izborni prag u Europi (obično je izborni prag od 3 do 5 posto).

S oba Arlovićeva prijedloga ukida se posebna lista za dijasporu iako je svima jasno da bi – ako Hrvatska potpiše sporazum o dvojnom državljanstvu s BiH – predstavnika dijaspore po sadašnjoj nefiksnoj kvoti i posebnoj listi bilo najviše tri do četiri u Hrvatskom saboru.

Što se tiče SDP-ova prijedloga za samo jednu izbornu jedinicu i 120 zastupnika, on zaista dovodi u nemoguću situaciju regionalne stranke i neke manje stranke koje su posebno jake u pojedinim područjima. DC je prvi dao prijedlog izbornog zakona sa šest izbornih jedinica, 120 zastupnika, stvarnim izbornim pragom od 5 posto, osam manjinskih zastupnika te zadržavanjem postojeće posebne liste i nefiksne liste za dijasporu. To je zaista uravnoteženi prijedlog koji miri interese velikih i manjih stranaka, ali i regionalnih stranaka. Ali ako zaista dođe do otvorenog ili prešutnog dogovora velikih stranaka (SDP-a i HDZ-a) na račun manjih i regionalnih stranaka – tako pišu mediji, no osobno u to ne vjerujem – obrana od pritiska velikih stranaka mogla bi izazvati zanimljiva zbivanja na političkoj sceni. To bi naime uputilo sve ostale stranke, a posebno stranke centra i desnog centra, na čvrstu suradnju. Osobno ne vjerujem da bi HDZ mogao prijeći preko ukidanja liste za dijasporu, pa će rasprave o novom izbornom zakonu biti zaista zanimljive. SDP-u je ipak najvažnije, ali i najteže, postići dogovor sa HSS-om, jer o tome ovisi i trajanje ove koalicije i buduća suradnja SDP-a i HSS-a.

Za demokraciju u Hrvatskoj zaista bi bilo dobro da se sa što većim stupnjem konsenzusa donese novi izborni zakon ili da se načine nužne minimalne promjene u skladu s Ustavom postojećeg zakona.

Saborska rasprava o Zakonu o radu pokazala je svu slabost ove vladajuće koalicije i Vlade, a to je nedostatak stvarnog gospodarskog programa. Iako je i reforma radnog zakonodavstva neophodna, zbog pritiska MMF-a dolazi u krivo vrijeme i na krivi način. U Hrvatskoj je Vlada još uvijek najveći poslodavac, proces privatizacije nije dovršen, a u posljednje vrijeme gotovo svaka privatizacija završava aferom. Tržište rada nije razvijeno, a Hrvatska se nalazi u izbornoj godini.

Sve upućuje da promjene radnog zakonodavstva ne bi dovele do jačanja Hrvatske konkurentnosti u svijetu, a da bi cijenu ove reforme uglavnom platili radnici. To je razlog zašto su i HSS, i HNS, i LS bili krajnje oprezni prema tim promjenama i tražili konsenzus te da se prvo čitanje pretvori u prethodnu raspravu. SDP je gotovo ostao na cjedilu i očekivano je da će između Vlade i sindikata doći do određenog kompromisa, tj. da će doći do popuštanja Vlade sindikatima kako bi se izbjegao generalni štrajk koji ova Vlada sasvim sigurno ne bi mogla preživjeti.

Iako izbori za mjesne odbore i lokalni izbori nikad ne izražavaju u potpunosti snagu stranaka na parlamentarnim izborima, izbori za mjesne odbore u Vinkovcima pokazali su daljnje snažno jačanje stranaka centra i desnog centra. HDZ je pokazao da je najjača hrvatska stranka (51 od 108 mandata). SDP i HNS su u koaliciji dobili 13 mandata, a HSS i HSLS 12 mandata. Odlično su prošli HSP s 9 mandata, Hrvatski blok sa 7 i DC sa 6 mandata te SDSS u Mirkovcima sa 7 mandata. Stranke sadašnje vladajuće koalicije – ne računajući mandate SDSS-a – dobili su manje od 20 posto glasova. Ti rezultati puno govore o raspoloženju građana u Vinkovcima prema ovoj Vladi i vladajućoj koaliciji.