Objavljeno u Nacionalu br. 381, 2003-03-05

Autor: Srećko Jurdana

SUROVA POLITIKA - Srećko Jurdana

Nova izborna rapsodija SDP-a i HSS-a

Stupac tjedna: Nastavak slučaja Gotovina; Pavićev mercedes

Ivica Račan i Zlatko TomčićIvica Račan i Zlatko TomčićBivši ministar vanjskih poslova Mate Granić i njegovo malo ali borbeno konzervativno društvo u kutu ustvrdili su nedavno da bi proces privatizacije u Hrvatskoj trebalo hitno zaustaviti, jer “svaka prodaja znači novi skandal”. Tome je doista teško proturječiti. Afera Sunčani Hvar i odmah zatim konfuzija oko sisačke željezare (kojoj je zapaženi doprinos dao i Pantovčak), potvrdili su da je Vlada manje-više nesposobna za racionalno upravljanje državnim dobrima. Kod Sunčanoga Hvara, Slavko Linić nije bio u stanju koncentrirano pročitati ni aplikacije, tako da je ponuda Termi Čatež u nekim dijelovima pobrkana s ponudom Kompasa. Budući da je iz potpuno netransparentnih razloga odbio ponudu ZynchItalije, Ljubo Jurčić se kod sisačke željezare isprva postavio u ulogu skeptičnoga “promatrača” čija je funkcija – za javnost – isključivo promatračka, upozoravajuća i “savjetodavna”, da bi se uoči realizacije posla s Rusima spontano pretvorio u nedodirljivoga arbitra koji zabranjuje pokretanje proizvodnje, problematizira situaciju i radnike željne plaća ostavlja na žeravici neizvjesnosti. Uglavnom: na temelju dosadašnjega iskustva promatrači mogu samo s nelagodom predviđati što će se uskoro zbivati s privatizacijom kompanije INA i nekoliko većih sustava koji su još preostali u državnome vlasništvu.

Vatrogasac za štrajkove

Razvija se dojam da bi privatizaciju doista trebalo zaustaviti, ne samo zbog nesposobnosti državne uprave da je provede na seriozan način, nego i zbog ambivalentnosti njezinih ciljeva, odnosno krajnje dvojbene koristi koju nacija kao takva od privatizacije ima. Kakav je stvarni smisao ubrzane rasprodaje hrvatskoga ekonomskoga hardwarea*? Pod Tuđmanom, cilj je u prvome redu bila feudalizacija zemlje, tj. vulgarno pretvaranje nacionalnih vrijednosti u privatni posjed vladajuće kaste; pod Račanom, cilj je među ostalim konformiranje s ultraliberalističkom ideologijom kakvu personificira Međunarodni monetarni fond, praćeno mutnim sustavom provizija koje – u skladu s dobrim političko-trgovačkim običajima – vjerojatno prate svaki ugovor o prodaji. Da se dosljedno provede, ideja privatizacije s kakvom je nacija suočena morala bi na dražbu dovesti i takve vitalne sustave kao što su željeznica i tramvaj. Na spomenutome planu svijetli primjer već je pružila Engleska, u kojoj se – nakon thatcherijanske privatizacije državnih željeznica – drastično povećao broj teških željezničkih nesreća.

Svrha ove kolumne nije, dakako, zazivanje duhova Marxa i Engelsa, ali činjenica je da se Vlada – poričući državi bilo kakvo pravo da bude vlasnik sredstava za proizvodnju – pretvara u nešto poput moderatora panhrvatskoga sindikalističkoga pokreta. Ona nije više izabrani upravljač nad nacionalnom imovinom nego jedan od sudionika sindikalne borbe, i to onaj koji – zalaganjem za “zdravu konkurenciju” kao jedinu metodu opstanka – radikalno reže socijalne programe, da bi ih periodički reaktivirao u trenucima sindikalnih kriza. Opisano pretvaranje Vlade u “vatrogasca za štrajkove”, koji se bezglavo odriče vlasništva nad državnim resursima, već je dulje vrijeme predmet spora između HSS-a i SDP-a, stranaka koje čine jezgru vladajuće koalicije.

Hipokrizija posttuđmanističke epohe

Kao “liberalno-kozmopolitski” dio vladajućega tandema, SDP je forsirao privatizaciju pod bilo kakvim uvjetima; kao “nacionalno svjesni” dio, HSS joj se protivio, tvrdeći da u postojećim društvenim okolnostima nema razloga za ubrzanu rasprodaju državne ekonomske supstance. U pojedinim trenucima spor je naizgled dosezao kataklizmičke razmjere. Političke rubrike dnevnih novina živjele su od klime katastrofe i kaosa. Tvrdilo se da je Vlada pred raspadom, da je sukob principa u njoj nepomirljiv, da je raspisivanje izbora pitanje sata… Na kraju, ništa od toga.
Dva prividna antagonista o kojima je riječ upravo su – prema frazeologiji Mate Arlovića – “postigli dogovor o više otvorenih pitanja koja su opterećivala međusobne odnose”. Kao prvo, “na izbore se ne ide prije jeseni”, čime se prekidaju nagađanja o izvanrednim izborima i potvrđuje uzorna stabilnost postojeće vlasti. Nekome se možda čini da je ta vlast sama sebi svrhom, ali – bez obzira na to – ona će samu sebe smijeniti onda kada to samoupravno odluči. Kao drugo, “privatizacija se u Hrvatskoj mora nastaviti” – zaključili su u SDP-u i HSS-u – s tim da će u Hrvatskom fondu za privatizaciju ubuduće znatno veću ulogu, pa i mjesto šefa Uprave HFP-a, imati HSS kao SDP-ov iznimno principijelni kritičar.

Nakaradna kakva uglavnom jest, privatizacija je – dakle – bila principijelan politički problem zbog kojega pada Vlada, dotle dok HSS-u nije obećan utjecajan položaj u njezinoj provedbi. Sada, kad je taj sveti cilj ostvaren, “ona se mora nastaviti”. Ona više “nema alternative”; o njoj nesumnjivo opet ovisi “vjerodostojnost Hrvatske u svijetu”. Itd. Aktualni dogovor SDP-a i HSS-a o “više otvorenih pitanja” značajan je doprinos razvoju hipokrizije na kakvoj je utemeljena posttuđmanistička epoha. Razlike u interpretaciji nacionalnih interesa čista su fikcija za mase. Ako želite da podržimo vaš model upravljanja državom – poručio je jedan politbiro drugome – izvolite nas uključiti u njega u financijski najosjetljivijem segmentu.

Ljudi smo, dogovorit ćemo se

Osim HSS-ove lažne kritike privatizacije, spomenutom dogovoru prethodila je HSS-ova ucjenjivačka poruka – tendenciozno plasirana preko Vjesnika – da će uspostaviti separatni predizborni pakt s HDZ-om i time, humoristički interpretirano, drastično dovesti u pitanje sve dosadašnje senzacionalne i revolucionarne promjene koje je u Hrvatskoj smiono proizvela vlast antihadezeovske koalicije. Naravno, šef HSS-a Zlatko Tomčić suviše je lukav da bi na planu promjene strana otišao dalje od prijetnje. Za razliku od Dražena Budiše, njemu je poznato da se politički savezi ne mijenjaju proizvoljno. U pokušaju da promijeni svoj strateški položaj na lokalnoj sceni i približi se marginalnoj populaciji koju fascinira Ivić Pašalić, HSLS je ostao bez polovice članova, položaja u izvršnoj vlasti i najistaknutijih ljudi u rukovodstvu. Današnja Budišina poruka: “Bit ćemo treća stranka u Hrvatskoj”, nije ništa drugo doli oblik samoohrabrenja.

Prekid pakta s SDP-om doveo bi u HSS-u do sličnih posljedica. Tomčić zato ucjenjuje, traži i prijeti, ali ne raskida i ne odlazi. “Principijelno” dovodeći u pitanje privatizaciju kao takvu izborio je za sebe sve što je htio, i danas se s prijateljima iz SDP-a u miru dogovara o formi izbornoga zakona koja će osigurati kontinuitet aktualne vlasti, uz posebnu brigu da HDZ u današnjem obliku – kao eufemizam za građanski orijentiranu desnicu – ostane na položaju najutjecajnije pseudoopozicije. Jedna izborna jedinica? Više izbornih jedinica? Sto dvadeset zastupnika? Većinski sustav? Razmjerni sustav? Kombinacija jednog i drugog? O svemu će se ti dobri ljudi na kraju trijumfalno dogovoriti.

STUPAC TJEDNA: NASTAVAK SLUČAJA GOTOVINA; PAVIĆEV MERCEDES

Podupirući europske inicijative hrvatske Vlade, međunarodna zajednica pritisnula je u isto vrijeme dotičnu da Antu Gotovinu napokon izruči Haagu. Na taj zahtjev Vlada je navodno uzvratila pojačanim akcijama za njegovo uhićenje, po nekim vijestima čak osnivanjem “specijalnoga voda policije” koji će se ekskluzivno baviti potjerom za Gotovinom. Gotovina, inače, slobodno cirkulira između Hercegovine i Hrvatske, i za detektiranje njegovih skrovišta nije potrebna nikakva delikatna špijunska operativa.

Na drugoj strani, Vlada ne ulaže ni minimalan napor da fetišiziranoga Tuđmanovoga generala publici prikaže u realnome svjetlu. Prema tekstovima u tjedniku Feral, Gotovina se u Francuskoj među ostalim bavio grabežnim pljačkama i proveo pet godina u zatvoru. Na temelju tih podataka može se zaključiti da je u Hrvatsku početkom devedesetih doveden u sklopu ideologije – dominantne u Tuđmanovome krugu – da se u rat moraju uključiti svi asocijalni tipovi, bez obzira na vrstu zločina koje su počinili. Naravno, ako činjenice o Gotovini nisu u skladu s domoljubnim patosom koji ga okružuje, to gore po činjenice.

  • * *
    Glavnom menedžeru Europapressa Nini Paviću dignut je “mercedes” u zrak, i u tom povodu je napadnuti tajkun – poznat po bliskoj političko-poslovnoj suradnji s Miroslavom Kutlom i Ivićem Pašalićem – izjavio kako je to “dokaz da pisanje njegovih listova ugrožava mafiju”. Može biti. Na drugoj strani, slučaj bi se mogao prokomentirati i uz pomoć narodne mudrosti: Tko s vragom tikve sadi, o glavu mu se obijaju.

Vezane vijesti

Gotovinina obrana traži odbacivanje novih teza tužiteljstva

Gotovinina obrana traži odbacivanje novih teza tužiteljstva

Obrana generala Ante Gotovine pred Haaškim sudom pozvala je žalbeno vijeće da ne uzme u obzir nove argumente koje je na žalbenoj raspravi održanoj u… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika