U Hrvatskoj se već više od dvanaest godina intenzivno razmišlja i priča o hrvatstvu. U proljeće 1993. čuo sam u vlaku za Bedekovčinu nekog čovjeka koji je govorio: “Ja sam Hrvat i kad serem…” Nije pri tome bilo jasno je li to mislio doslovno ili metaforički, ali te sam se rečenice sjetio nedavno, na međunarodni Dan potrošača. Osim toga što smo Hrvati, Srbi, Talijani ili Mađari, mi smo kad vršimo veliku nuždu i potrošači. Usudio bih se reći da smo to zapravo najviše. Trošimo struju za osvjetljavanje i vodu za ispiranje, ponekad plin za grijanje, a i korisnici smo kanalizacije i odvodnje. Notorno je da smo potrošači više nego Hrvati ili Srbi, ljevičari ili desničari, državotvorci ili proeuropejci, ta nas se potrošačka priča tiče od rana jutra kad grijemo tost, peremo se ili čitamo novine na zahodu. Međutim paradoksalno je da se više svađamo ili zabrinjavamo oko velikih nacionalnih ili mafijaških priča, oko bombi i atentata koji u nas ucjepljuju jedno temeljno nespokojstvo i osjećaj nesigurnosti. Upravo tako se događa i sada: medijska buka oko Đinđićevog ubojstva je prvorazredna senzacija i uzrok emotivne ustreptalosti ne samo u Srbiji, nego i ovdje kod nas. Naravno, i nas u Hrvatskoj tiče se ta velika priča u nestabilnoj i krvoločnoj Srbiji koja ždere svoju najbolju djecu, međutim siguran sam da nas se više i svakodnevnije tiče Zakon o zaštiti potrošača koji je medijski aktualiztiran upravo na međunarodni Dan potrošača. Problem je u našem odnosu prema svakodnevici koja obično ne nalikuje na politički triler ili akcijski film, nego je nerijetko dosadna, uobičajena, oblačna, sitna i nezanimljiva. A od života, dakako, očekujemo nešto više. Svakodnevlje naprosto nije velika priča, to je priča preživljavanja koju smo navikli pričati tiho, ne zbog straha od prisluškivača, nego upravo suprotno: uz stalnu bojazan da to nikoga ne zanima.

Toga se svakodnevlja kao lijepoga sjetimo tek kada ga nešto iz onih velikih priča ugrozi. Ljudi se po logorima sjećaju putra i bijele kave, ne samo njihovih mirisa ili arome nego i njihovih cijena; sjećaju se nekih povoljnih liganja pojedenih uz more kad ih stigne teška bolest; planinarenja i omiljenih gojzerica kupljenih po povoljnoj cijeni sjete se kad zbog nečega onemoćaju ili padnu u kolica. To je u prirodi čovjeka. I onda bi, valjda, trebalo reći da Zakon o zaštiti potrošača u Hrvatskoj nije još doživio milost saborskog izglasavanja zbog prirode čovjeka. Stvar je, dakako, s čovjekom malo kompleksija jer je u prirodi čovjeka i da lobira, spletkari, potkupljuje, da se žestoko bori za svoje cehovske i financijske interese. Pogotovo ako je moćan i solventan, te ako s druge strane, potrošačke, nema masovnog otpora. A nema ga jer priča nije velika. Za obranu generala moguće je demonstrantima napuniti splitsku rivu. Pitam se koliko se ljudi može mobilizirati protiv Elektre kad podijeli nebulozne račune? Dapače, znam puno ljudi koje je sram reći trgovcu u lice kad ih vara, nego sami sebi kažu: “Zabunio se valjda.” Zakon o zaštiti potrošača, ako i ne bude previše efikasan, kao mnogi zakoni u nas, pružit će barem institucionalnu potporu čitavoj vojsci takvih neodlučnih ljudi koji troše svoj “novac za zemlji”, kako kaže Malcom Lowry, na te male svakodnevne tragedije. Zaštita potrošača kod nas je na nižoj razini čak i od zaštite ljudskih prava jer su ona naprosto dio te velike priče koju je političarima još uvijek atraktivno rješavati, a novinarima unosno prepričavati.

Tragično je zapravo da su nas monopolisti kao što su Elektra i HT instrumentima pretplate i paušala opljačkali temeljitije nego što su to učinili veliki meštri privatizacije ili dežurni mafijaši. Razlika je samo u tome što je to išlo polagano, reklo bi se svakodnevno, kap po kap, kao što neizlječive bolesti iz nas isisavaju život. Stoga se čini prilično optimističnim da će se u spomenuti Zakon ugraditi i članak o ukidanju pretplate i paušala kao najraširenije aktualne strategije pljačkanja hrvatskih građana. U Večernjem listu, u članku o računima za struju i telefon bez paušala, može se pročitati i ova dirljiva rečenica: “Tako će se napokon uvesti praksa čistih računa i potrošači će plaćati samo ono što uistinu potroše.” Tek ovako izrečeno, pretočeno u jasnu jezičnu formulaciju, postaje jasno koliko je apsurdan taj sistem paušala, izračunavanja rata, godišnjih obračuna, zbrajanja, oduzimanja i dijeljenja. Rečeno golo i jasno to zapravo znači: potrošači danas ne plaćaju SAMO ono što su potrošili, nego po svoj prilici i puno više.

Istinabog, neki potrošači ne plaćaju ni ono što su potrošili, svrstavajući se tako u veliku obitelj hrvatskih neplatiša koji svojim često iracionalnim ponašanjem zapravo koče normalno funkcioniranje zajednice. Međutim, prilikom kritiziranja takvih valjalo bi uzeti u obzir i činjenicu da je upravo neplaćanje računa velikim monopolistima kakvi su Elektroprivreda i Hrvatske telekomunikacije oblik građanskoga otpora tom konstantnom zakidanju koje traje godinama. Neplatiše je, osim općega siromaštva, dobrim dijelom proizveo i osjećaj nepravde i nemoći u sukobu s nekom monopolističkom kompanijom. Ukoliko potrošač nije zadovoljan obračunom, recimo, telefonskih impulsa, a hrvatske telekomunikacije ne uzimaju u obzir njegove žalbe, može učiniti samo dvije stvari: platiti ili se odreći telefona. Taj je tihi bojkot zapravo nekakva donkihotovska borba s neusporedivo jačim protivnikom, naravno borba koja je unaprijed izgubljena. Utoliko je i iracionalna, kao i mnogi naši privatni ratovi.

Obilježavanje Dana prava potrošača čini mi se važnim za promicanje prava većine u ovoj zemlji, gotovo u istoj mjeri u kojoj je Dan žena prije nekoliko desetljeća bio važan za promicanje prava žena. Dobra je to taktika. Ukoliko se želi aktualizirati neki problem i efektno ga prezentirati svjetskoj javnosti, treba ga samo pretvoriti u neki vrstu praznika. Dan žena je to bio. I može se reći da je bio vrlo omiljen praznik koji su nesebično slavili i muškarci. Aktualiziranje Dana potrošača i njegovo izdizanje na razinu blagdana bilo bi nužno za nevesele hrvatske potrošačke prilike. Osim toga, uvijek postoji mogućnost da se netko sjeti kako bi za Dan potrošača bilo lijepo nešto i pokloniti. Bilo bi lijepo da pri tome trgovci nešto poklanjaju potrošačima. Još bi ljepše bilo da takvu praksu preuzmu veliki dstributeri energenata: nekoliko poklonjenih kubičnih metara plina ili koji dodatni kilovat razveselili bi velik dio potrošačke nacije i možda nas lišili ovog stravičnog osjećaja permanentne prevarenosti.