Vlatka Vorkapić s Grand prixom za 'Anine slike'; Tomislav Gotovac ostao je bez nagrade, iako je 'Dead Man Walking' jedini veliki film festivalaKoliko nas glasa – pitao sam kolegu Ozrena Milata koji mi je pružio popis filmova prikazanih na ovogodišnjim Danima hrvatskog filma. Hrvatsko društvo filmskih kritičara na tom festivalu već tradicionalno dodjeljuje nagradu Oktavijan (nazvanu po pokojnom doajenu hrvatske kinematografije Oktavijanu Miletiću), a načelo je jednostavno: nema klasičnog žiriranja i natezanja oko ujednačavanja stavova, nego svaki kritičar ocijeni film od 1 do 5, pa nagradu dobiva onaj s najboljim prosjekom. Pitanje Milatu nije bilo bez osnova. Na jutarnjim novinarskim projekcijama bilo je vrlo malo gledatelja (u jednom navratu sam ustanovio da sam jedini u dvorani), pa sam dvojio koliko kritičara uopće prati festival. Odgovor koji sam dobio nije bio ohrabrujući: “Glasat će ih sedam”, obavijestio me Milat. Doista porazno za udruženje s najmanje šezdesetak članova! A opet, donekle i razumijem one koji su sabotirali festival. Na popularnoj zagrebačkoj Stojedinici iz dana u dan su odgovarali slušatelje od odlaska na Dane hrvatskog filma, jer ih tamo očekuje pravo mučilište – nemušti radovi akademaca i dokumentarne trakavice televizijskih štancera. Bez ikakvih dvojbi, mučenja je na festivalu stvarno bilo, i to u izobilju, ali naposljetku sve nije ispalo tako grozno.

Da nije HNS-a i Zagreb filma, zagrebački je festival mogao postati prestižan kulturni događaj!Da je suvislije kulturne politike, Dani hrvatskog filma bi – poput mnogih manifestacija u Hrvatskoj – mogli stasati u nešto puno ozbiljnije. Festival je prvi put održan 1992. u zagrebačkom Studentskom centru i u svom je programu uključivao i cjelovečernje igrane filmove, jer je prethodnog ljeta Pula naprasno ukinuta. Čim je iduće godine arena opet počela s programom, Danima hrvatskog filma oduzeta je najatraktivnija poslastica: preostali su im dokumentarci, animirani, kratki igrani i eksperimentalni filmovi te još ponešto, uglavnom roba za specijaliziranu publiku. Zbog smanjenog interesa festival se preselio u Kinoteku, ali kako je kontinuirano isporučivao vrijedne proizvode, prostor u Kordunskoj ulici postao je preskučen za bilo kakva festivalska događanja. Napokon je ove godine odlučeno da se Dani hrvatskog filma opet održe u Studentskom centru, koji je ponudio tri dvorane i veliko predvorje za pressice i dodatne projekcije na videu, međutim, povratak nije bio jednostavan, jer Kinoteka pripada Zagreb filmu, poduzeću pod patronatom HNS-a, stranke koja s SDP-om vlada hrvatskom metropolom. Smatrajući da im izmiče prestižan zalogaj (i znatan dio dotacije od 400 tisuća kuna), HNS i Zagreb film blokirali su preseljenje, pa je festival organiziran u zadnji trenutak – što se ponajviše vidjelo po programu u koji je strpano sve i svašta, iako bi tek jedna njegova trećina prošla strožu selekciju. S malo više vremena na raspolaganju moglo se organizirati ambiciozne prateće programe (npr. reviju bosanskih i slovenskih dokumentaraca, koji danas po svijetu ubiru najviša priznanja) i poneku retrospektivu značajnog autora, čime bi se Dani hrvatskog filma prometnuli u reprezentativan kulturni događaj. Ovako, festival je bio kilav, ali filmska žetva nije nezanimljiva.

Grand prix je pripao dokumentarcu Vlatke Vorkapić “Anine pjesme”, dražesnom portretu stare pjesnikinje iz Komletinaca pokraj Vinkovaca, krcatom fascinantnim etnografskim detaljima, koji bi mogao odlično proći na svjetskim smotrama tog žanra. Malo njih bi se bunilo da je ta nagrada pripala 50-minutnom dokumentarcu Tanje Miličić “Patchwork”, koja je u potrazi za širom obitelji svojih roditelja, Srba iz Pule, obišla SR Jugoslaviju i satkala vrlo osoban filmski “goblen”. Odličan je i dokumentarac “Bunarman” već nagrađivanog Branka Ištvančića (“Plašitelj kormorana”), čiji je protagonist tip koji se specijalizirao za kopanje bunara – vlastitim rukama: zbog načina na koji on pogađa gdje je voda i pravilnih oblika iskopine koje postiže bez ikakvih pomagala film svakako vrijedi vidjeti. Ugodno me iznenadio jednosatni igrani film “Carevo novo ruho” Stjepana Hotija, fine fakture fotografije: režiran je bolje od većine recentnih hrvatskih cjelovečernjaka, a da je u priči o nadmudrivanju dvojice trgovaca antikvitetima (odjeci ”Žalca” i filmova Davida Mameta) bar još jedan dramski obrat, zaslužio bi peticu. Uživao sam i u odličnom i duhovitom animiranom SF filmu “Plasticat” Simona Bogojovića Naratha, vrlo je dopadljiv i nostalgični igrani dokumentarac “Betlehem v naše hiže” Dražena Piškorića, a među doživljajima koje izdvajam je i “Prašćina” Elvisa Lenića, u kojem ne znam što je nadrealnije – klanje svinja ili ljudi koji se time bave.

Tri velika autorska imena ostala su bez nagrada. Rajko Grlić s razlogom, budući da njegova “Stina”, bez premca najskuplji dokumentarac festivala (bar 800 tisuća kuna iscijeđeno je iz raznoraznih državnih fondova za 20-minutni prikaz nastanka jedne slike Ede Murtića), trpi od pozerstva i nedosljednih redateljskih rješenja. Razočarala je i renomirana konceptualka Sanja Iveković, koja je u 50-minutnom dokumentarcu “Borovi i jele – Sjećanje žena na život u socijalizmu” imala intrigantnu temu i dio sugovornica, ali joj je postupak spajanja međunaslova, starih filmskih žurnala i autentičnih ispovijedi suviše rutinski. Zakinut je jedino Tomislav Gotovac čiji je eksperimentalni rad “Dead Man Walking” klasificiran kao srednjometražni dokumentarac, što je čista glupost. Riječ je o kolažu filmskih žurnala i Gotovčevih filmova, u kojem pršti sperma, govori dr. Ante Pavelić i pokazuje se prazna filmska vrpca, a sve je napravljeno iz vizure ostarjelog umjetnika koji se prisjeća mladenačkih provokacija. Nesumnjivo, jedini veliki film festivala!

A najgori? “Uvijek postoji – nada”, HRT-ov dokumentarac o vukovarskim povratnicima, kojim dominiraju govori vlč. Zlatka Sudca. Taj kič supotpisala je Ljiljana Bunjevac-Filipović, nekadašnja urednica HDZ-ova Dnevnika. Prava je šteta što poput većine nekadašnjih kolega nije otišla na Novu TV, nego je odlučila zagađivati prostor hrvatske dokumentaristike!