Oni su priželjkivali nered. Blokade cesta svjesno nisu prijavili policiji, jer su pretpostavljali da im to neće dopustiti, a i vjerovali su da postoji velika mogućnost kako će policija nasrnuti na branitelje ne bi li deblokirala ceste i omogućila promet. A upravo su to i željeli organizatori zadnje hrvatske neuspješne balvan-revolucije. “To bi nam i odgovaralo. Bio bi to početak kraja Račanove vlasti”, rekao je reporterki dnevnog lista Damir Varaždinec, dodajući kako to rade za dobrobit građana, jer će zbog prosvjeda policajci dobiti prekovremene sate. Cilj operacije, kako se i moglo pretpostaviti, nije bila potpora generalu Norcu ni skretanje pozornosti na probleme branitelja. “Privilegiji su u pitanju. Pritom te grupe imaju i svoje političke sekundante”, jasan je u detektiranju uzroka i povoda u odmjeravanju snaga između hrvatskih radikala i hrvatske države predsjednik Mesić. Predsjednik Glavnog odbora Hvidre Damir Varaždinec jednako je određen kad objašnjava ciljeve neuspjele blokade: “Smijeniti vlast, ako Bog da!” A predsjednik Stožera za obranu digniteta Domovinskog rata Mirko Čondić još je konkretniji predočavajući svoj program demontaže države za koju su se navodno borili. ”Želimo im pokazati koliko smo jaki. Želimo da ih bude strah kako bi postigli da Vrhovni sud koji će donijeti konačnu presudu gospićkoj skupini ne učini to prije parlamentarnih izbora. Nakon promjene vlasti, uvjeren sam, Vrhovni sud donijet će drukčiju presudu. Možda će se promijeniti i sastav sudaca”, priznao je Čondić recepturu svog glavnog političkog mentora. “Poslije izbora me nećeš vidjeti”, rekao je novinarki izražavajući svoju nadu kako će građani to shvatiti i glasovati za “hrvatsku” opciju. Hrvatski blok Ivića Pašalića, tog najuspješnijeg otprematelja haaških optuženika, jedina je hrvatska stranka koja je podržala Hvidru smatrajući kako je njeno legitimno pravo prosvjedovati protiv “sramne političke presude”. Čondićev pravosudni inženjering s mijenjanjem postave Vrhovnog suda nedvosmisleno dijagnosticira političko mentorstvo i jasan autorski rukopis na propaloj, i od većine javnosti, osuđenoj verziji hrvatskog događanja naroda. U Hvidru je nazvao i Krešimir Ćosić raspitujući se što se to tamo događa i izražavajući zabrinutost da bi se ova akcija mogla povezati s HDZ-om. Ovaj put svi su željeli oprati ruke od “srbizacije” Hrvatske, kako je to ovih dana, nešto odlučniji i žešći nego inače, ocijenio premijer Račan. Nitko u hrvatskoj politici više ne želi imati ništa s Pašalićevim sustavom izvaninstitucionalne politike i manipuliranja braniteljima, a većina građanstva, kako to pokazuju relevantne ankete, više nego ikad prije želi da Hrvatska nastavi korektnu suradnju s Haaškim sudom, kao i da se procesi za ratne zločine počinjene u posljednjem ratu vode pred hrvatskim sudovima.

No unatoč tomu Pašalićev zdrug bez ostatka prihvaća srbijanske koncepte. Ostaci diktatorskih servisa prepoznatljivi kroz protivljenje suradnji s Haaškim sudom, zahtjevi za reizolaciju zemlje i prikrivanje pljačke lako se prepoznaju, bili ondje ili ovdje. Navodni svojedobni borci za državu koja je trebala biti drukčija od ove danas omražene olako se postavljaju u zdrug koji će rušiti svaku koja će biti pretijesna za njihovo poimanje demokracije. Nevini civili u tom su smislu nebitan nusprodukt kojim se pothranjivao teror i širio strah među građanima. Čondićeve su poruke sasvim određene. Blokada prometnica nije imala za cilj ništa drugo nego sijanje straha. Danas su to jedna vlast i dvojica demokratskih predstavnika aktualne vlasti, sutra bilo koji hrvatski građanin, baš kao i svojedobno gospićki Srbi koji su samo htjeli biti lojalni građani Hrvatske.

Hrvatska javnost lako je prepoznala izvaninstitucionalnost i barbarstvo kronično pašalićevski izmanipulirane grupice koja se svojim prosvjedima i verbalnim ispadima nikad nije borila ni za Norca, ni za branitelje, a ni za svijetle strane Domovinskog rata. Njihova je uloga očita – samo zakuhavanjem uličnih i nedemokratskih rješenja može se osigurati dolazak na vlast i očuvanje privilegija kaste kojoj je rat bio samo zgodno rješenje imovinskog pitanja. Demokratsko društvo u kojem vladaju zakon i poštenje a plaća se rad i znanje nisu sredina u kojoj mogu stanovati ideolozi višegodišnje uspješne hrvatsko-srbijanske podzemne suradnje.

Haaški se sud još jednom, pa čak i u svjetlu aktualnog američko-iračkog rata, ocrtava kao jedno od boljih rješenja međunarodne zajednice čiji dosezi sada nadilaze gabarite zapetljanih balkanskih odnosa.

“Sjećate li se tko me je napao nakon što sam svjedočio protiv Miloševića pred Haaškim tribunalom? Napali su me srpski radikali i napali su me hrvatski radikali. Sad i srpski i hrvatski radikali likuju zbog ubojstva Đinđića. Uvijek sam tvrdio da mafija, i politička i kriminalna, surađuje na čitavom ovom prostoru. Oni ne samo da toleriraju jedni druge, oni i pomažu jedni drugima”, kaže predsjednik Mesić obznanjujući ono što se već odavno zna, a nad čime hrvatski politikanti, zagovornici trulog kompromiserstva i intelektualci budžetiranog morala desetljećima zatvaraju oči. Hrvatski ili srpski zločin, hrvatska ili srpska mafija, hrvatska ili srpska politička korupcija jedno su te isto, a sklonost dvaju bliskih naroda primitivizmu, nazadnjaštvu i fanatičnoj odanosti u održavanju bezakonja po svaku cijenu čestim rušenjima država i sistema samo da bi se koncept neefikasne i nepravedne države održao što dulje – kristalno je jasna i podjednako opasna.

Stoga izjavu sinjskog predsjednika Hvidre Dražena Pavlovića, kojom Mesiću, Račanu i Manoliću poručuje da ”što prije doručkuje s drugom Đinđićem jer je to jedini spas za Hrvatsku”, treba razgolititi i predstaviti u njenoj biti. Ona je poziv da se demokratska vlast u Hrvatskoj sruši po receptu srbijanske mafije, ubojstvom najviših državnih dužnosnika i izazivanjem izvanrednog stanja u kojem će njihovi politički pokrovitelji preuzeti vlast i Hrvatsku vratiti u izolaciju u kojoj se nekažnjeno ubijaju i pljačkaju građani u čije ime navodno istupaju i čije nacionalne interese navodno štite. Demokratske institucije hrvatske države koje se, s manje ili više uspjeha, izgrađuju prema standardima civiliziranog svijeta jednostavno su sve tješnje za hrvatske predstavnike tog prezrenog ratno-pljačkaškog klana. Profesionalno i javno vođeni proces optuženima za gospićke zločine i nepravomoćno osuđenima na hrvatskom sudu početak je kraja države bezakonja za koju su se tako dugo i žestoko borili iskorištavajući sva dobra tuđmanističkog izolacionizma.

U većini hrvatskih gradova odustalo se od blokade prometnica, a kako se na televizijskim snimkama moglo vidjeti, tamo gdje je i održana, odaziv branitelja bio je vrlo slab. Upravo onakav kakvu težinu u Hrvatskoj danas ima politika koja svoja izvorišta i nadahnuća traži na tekovinama posljednjeg prekodrinskog obračuna.