Nakon skandalozne izjave predsjednika sinjske Hvidre Dražena Pavlovića stalno se pitam kako bi izgledao taj doručak kod Đinđića. I što bi se, uostalom, posluživalo? Za potrebe tako ozbiljnog sastanka na vrhu trebalo bi vjerojatno izabrati i jedan specijalni i dobro profilirani meni koji bi omogućio objema stranama afirmaciju njihovih nacionalnih kulinarskih specijaliteta. Da postoji reciprocitet i u papanju. Po mogućnosti, bilo bi dobro da to budu jela koja dižu iz mrtvih. Ili koja bi i mrtva usta jela. Možda užički kajmak za kojim je hrvatsko nepce čeznulo svih ovih ratnih godina, možda punjena crevca od kojih se uneredio prestolonaslednik Karađorđević kad je početkom devedesetih posjetio Srbiju, možda slavonski kulen iz zavičaja našega predsjednika, ili pak nešto s mora, za kojim su oni tamo čeznuli barem onoliko dugo koliko je ovdje nedostajao kajmak. Pri tome još uvijek nije jasno zašto je gospodin Pavlović spomenuo doručak, a ne recimo, marendu, ručak ili večeru. U čitavoj toj rečenici zapravo je taj doručak najsporniji, u toj je riječi sadržana prijetnja koja momentano ugrožava hrvatsku demokraciju. Postoji čak izvjesna bojazan da se kolektivno uplašimo te riječi, pa kad nas netko pozove na doručak, da nam kičmom prođu srsi kao da nas zove pred snajperske nišane.

A ti nišani, od ovako shvaćenog doručka, zapravo i nisu tako daleko kako se čini u prvi mah. Štoviše, toliko su blizu da se od toga gubi svaki apetit i svaka želja za zezanjem s tim spiritističkim banketima. U svakom slučaju osjetio sam u kičmi, svim kostima i mišićima te žmarce čim sam čuo što je predsjednik sinjske Hvidre izvolio izjaviti. Naime, već dosta dugo, a pogotovo poslije ubojstva premijera Đinđića, postoji ovdje kod nas strah od preslikavanja srpske situacije. Toliko je, naime, u posljednjih dvanaestak godina bilo paralelnih događanja u ove dvije zemlje da je ubojstvo srpskoga premijera dočekano gotovo kao uvod i u domaću tragediju toga tipa. I ma koliko zapravo desno orijentirani političari govorili o divljoj Srbiji i njihovoj tradiciji ubijanja čelnih ljudi, čime, dakako, ističu pacifističku poziciju uljuđene Hrvatske, toliko se ekstremi u redovima desnice poistovjećuju zapravo s najgorim balkanskim kriminalnim elementom, ne zazirući, evo, ni od prijetnji smrću.

Istini za volju treba reći da je prijetnja smrću zapravo prisutna u ovoj zemlji od samoga ustoličenja nove vlasti, odnosno od famoznog 3. siječnja kad je Ivica Račan postao premijer, i nešto kasnije kad je Stipe Mesić sjeo u fotelju predsjednika Republike. Vrlo brzo nakon toga počele su masne uvrede na račun predsjednika, a tisuće ljudi po trgovima raznih gradova pjevalo je: “Oj, Ivice i Stipane, pojest će vas crne vrane.” I po čemu se sada te crne vrane, koje su, eto, postale i tradicija, razlikuju od doručka kod Đinđića? Osim po tome što bi na doručku kod Zorana, Ivica i Stipan nekoga jeli, a vranama bi oni sami bili doručak. Prijetnja je to koja ima jednaku težinu i čini mi se jednako opasna. O vranama se ne govori puno, iako se često pjevaju, a doručak je izazvao pravu javnu sablazan. Čak u tolikoj mjeri da se Pavlovića odriču i mnogi članovi Hvidre, a ni Čondić nije zadovoljan tom ugostiteljskom ponudom za trenutačno vladajuće. Je li to znak da je hrvatsko društvo sazrelo, kao što se sada piše po novinama?

DA. Ali bojim se samo u vrlo ograničenom segmentu. Naime, i vrlo agresivni i ekstremni elementi uvidjeli su, ako imaju i zrnce soli u glavi, da su u suvremenoj Europi (a bome i na njenom rubu) prijetnje smrću postale toliko nepopularne da istoga trenutka čovjeka koji ih izriče krajnjom efikasnošću brišu s javne scene. Međutim to, dakako, ne znači da se o tome ne može misliti, možda čak i priželjkivati. Govoriti, dakle, ne, a priželjkivati možda. Ima, naravno, u meni još toliko optimizma da se ipak nadam kako ta želja i nije previše česta jer za čitavu zemlju znači nepojmljivu nesreću. Ali ako su lukavost, demagogija i licemjerje zrelost, ovo je društvo krenulo u opasnom smjeru. Zrelost je ionako prva faza truljenja. Osim toga, javnost je jednoglasno skočila na tu rečenicu u prvom redu zato što su dosad prijetnje smrću čelnim ljudima države bile nekako apstraktne, nedovoljno stvarne pa ih se moglo zanemarivati, ili smo se u krajnjoj liniji svi skupa mogli praviti da ih ne čujemo. Bila je to prijetnja psa koji laje. Ubojstvo Đinđića pokazalo je, naime, da je sve moguće, a ponašanje ekstremnih elemenata u Srbiji prema njihovu premijeru nije se baš razlikovalo od ponašanja domaćih ekstremista prema čelnim ljudima Hrvatske. Odjednom je sve skupa zaogrnuto ozbiljnom mrtvačkom koprenom koja istovremeno plaši i upozorava.
Naravno, prvo je počelo s vrijeđanjem. Stječe se dojam da je predsjednik Mesić jedan od najvrjeđanijih predsjednika neke europske države i da mu na ulici može fućkati i dobacivati tko što želi. Najčešće ne reagirajući na prostakluk, dokazao je da je predsjednik-građanin, a istovremeno i dobro odgojen čovjek. Jedna poslovica kaže da se tako vidi razlika i između kurve i dame. Ako uvrijediš kurvu, pljunut će ti u lice, a dama će se na istu uvredu uljudno nasmiješiti. To je jednostavno logika društveno prihvatljivoga ponašanja. A stvar je baš u tome, u smiješku. Naime, u svakom društvu postoji satira i ona se najčešće okreće upravo protiv istaknutih ljudi dane zajednice. Ruganje predsjednicima nije samo pitanje stava, nego i pitanje stila i forme. Ako ruganje poprima zabavnu formu, postići će kudikamo snažnije efekte nego primitivno dobacivanje ili skandiranje: “Cigane! Cigane!” Uvreda je način da inferiorni ispucaju svoje negativne naboje. I to je toliko očito da se na primitivne uvrede često i ne reagira. No upravo su uvrede, čini mi se, bile neka vrsta pripreme za prijetnje.
A s njima stvari stoje drukčije. Prijetnja je kažnjivo djelo jer onespokojava i izaziva strah. Jedna jedina rečenica, izrečena možda u žaru demonstriranja i bez puno razmišljanja, kako tvrdi Pavlović, unijela je nespokojstvo u svijest mnogih u ovoj zemlji. Većem je dijelu javnosti postalo jasno da su riječi ubojite i da, kao što uvreda prethodi prijetnji, tako prijetnja prethodi djelovanju. Ona je neka vrsta ispipavanja terena i ako se ništa ne dogodi, vrata snajperskim djelatnicima širom su otvorena. Dodatno nespokojstvo u čitavu priču unosi i to što nam aktualni srpski obračun s političko-kriminalnom mafijom razotkriva princip djelovanja na koji ni Hrvatska nije imuna. Upravo zato jednodušna osuda ove kulinarsko-ugostiteljske prijetnje onim svijetom djeluje ljekovito.