Ograničeni napadi na iranska nuklearna postrojenja nisu isključeniDok analitičari lome koplja oko toga hoće li Izrael doista napasti Iran, u Washingtonu je to pitanje još jedna mogućnost za političku polarizaciju liberalnog i desnog krila Kongresa. Ondje se ponešto opiru toj ideji, ali pacifizam još ne stanuje na toj adresi. Capitol Hill je glavno savezničko uporište gotovo svake izraelske politike, uključujući i mogući napad na Iran. Ali ne više bez zadrške, posebno ne poslije iscrpljujućih ratova u Afganistanu i Iraku.

Amerika je u svom javnom diskursu zbog toga skeptičnija od svojih političara, koji gotovo da imaju planski razrađen "ratni raspored" pa se često čini da, kad je riječ o mogućnosti novog "američkog" rata, pitanje više nije hoće li se u njega ući, nego samo tko je sljedeći i kada počinje. Izraelske prijetnje dolaze u najgore vrijeme za predsjednika Obamu. Osim Palestine, gdje se Obama obrukao ispraznim obećanjima o potpori palestinskom prijemu u UN - na vrata je zakucao i Iran. Obama se mora nositi s iranskim pitanjem, a o njegovu stavu ponešto smo doznali iz priznanja koje je obišlo svijet preko "slučajno" uključenog mikrofona u Cannesu: na Sarkozyjevu upadicu da je Netanyahu "lažljivac", američki je predsjednik uzvratio da ga (takvoga) "mora trpjeti svakog dana". Pitanje je i koliko će se mogućem ratu protiv Irana, zbog njegova nuklearnog programa, Washingtonu suprotstaviti regionalne sile, prije svega Rusija, Kina, pa i Turska kao jedina zemlja NATO-a koja granični s Iranom. Ne slučajno, Obama je počeo o tome razgovarati prvo s ruskim predsjednikom Medvjedevom. No između Moskve i Washingtona još ima dosta nesporazuma u vezi s antiraketnim štitom. Osim toga, Moskva je nakon iskustva s Libijom u Vijeću sigurnosti sada tvrdoglavi protivnik bilo kakve "nedorečene" rezolucije u Vijeću, kako o Siriji (što je već i pokazala), tako i o Iranu. To znači da bi eventualna američka potpora vojnoj akciji Izraela protiv Irana - ostala bez podrške u Vijeću sigurnosti UN-a.

Simptomatična su i gotovo istovjetna "upozorenja" američkog šefa Pentagona Leona Panette i izraelskog ministra Ehuda Baraka; potonji je izjavio da "rat s Iranom ne bi bio piknik". Sve to daje za pravo analizama u kojima se tvrdi da je vojna intervencija protiv Irana samo dio "privikavanja" Amerikanaca i svijeta na tu ideju, ali da se u skorije vrijeme neće ići mnogo dalje od te oštre retorike.

Rat je, dakle, tek možda u pripremi, do trenutka kad će možda u sukob s Irancima ući netko treći kao delegirana snaga, a ne samo Izraelci, uz eventualnu potporu Amerikanaca. Turska, koja se zasad protivi objavi rata Iranu, ima svoje povijesne razmirice s Perzijancima još od doba Otomanskog Carstva. Ako dođe do sukoba sunita i šijita, Turska, posebno ako u njoj prevlada islamistički faktor, i Iran, gdje odavno zadnju riječ u politici ima teokratska elita mula, mogli bi se naći na dvije suprotne "islamske" strane. A to je varijanta koju nitko pametan ne priželjkuje.

"Snage otpora spremne su za svaku agresiju, pri čemu te snage čine skupa Iran, ali i Sirija, pa i dio Libanona koji je pod utjecajem Hezbollaha, što je u svom nedavnom govoru nagovijestio njihov lider Hasan Nasrallah. Mogao bi to biti rat svih protiv sviju, s nesagledivim posljedicama, uključujući zatvaranje Hormuškog tjesnaca u Perzijskom zaljevu", smatra Nizar Aboud, analitičar s Bliskog istoka koji već dugo prati događanja u UN-u.

Svijet je u neku ruku oko Iraka bio prevaren, pa će svaka akcija oko Irana, uz izostanak spomenute ruske i kineske podrške te međunarodnog konsenzusa, biti etiketirana kao još jedan "unilateralizam", tvrde i ostali dobri poznavaoci prilika. Ali nitko eksplicitno ne isključuje "nepredvidljive" poteze ograničenog bombardiranja iranskih nuklearnih postrojenja u Natanzu.

"Valjda se javnost pokušava priviknuti na mogućnost intervencije, iako još nitko ne zna pouzdano, jer riječ je o najstrože čuvanoj tajni, hoće li i kada Izrael vojno napasti neke dijelove Irana i koliko će mu Amerika pomoći u tome", smatra George Baumgarten, dopisnik medijske skupine Jewish Newspapers Sjeverne Amerike. No Nizad Aboud upozorava da je Izrael od 2006. "počeo ozbiljno gubiti ratove protiv Arapa, doživjevši kolosalni poraz u Libanonu te godine". Zato kaže da treba vjerovati da u Tel Avivu, kao i u Washingtonu, doista imaju neku alternativnu strategiju.

U prepoznatljive medijske koordinate priče o "ratu na čekanju" valja smjestiti i najnovije izvješće Međunarodne agencije UN-a za atomsku energiju (IAEA), koja je uprla prstom u "vojni karakter" iranskog nuklearnog programa. Izvješće se temelji na "vjerodostojnim" informacijama, ali ne i inspekciji IAEA eksperata iz prve ruke. Dovoljno da se u Washingtonu ozbiljno razgovara o ratu i da se u Teheranu ništa manje ozbiljno za taj rat "svim raspoloživim sredstvima" sprema.