Objavljeno u Nacionalu br. 385, 2003-04-02

Autor: Ivan Starčević

Vijenci i kaktusi

Polupismena Ljilja Vokić cenzurira

Direktorica zagrebačke VII. gimnazije uputila je HRT-u polemičko pisamce u kojem je nanijela štetu jedino sebi, jer se pokazala kao osoba koja ne zna da su razina i nivo jedna te ista riječ

POLA URE KULTURE
Petak, HRT 1, 21.50
Vijenac
Emisija je isto ono staro smeće bake Branke u kojem se kći ljubljenog joj nakladnika i dalje skriva pod pseudonimom «anketirala Ana Hanak», no prije ove tradicionalne potvrde dobrog odgoja kćerkice imali smo biser hrvatske kulture i pismenosti: Ljilja Vokić Legenda, pismeno prosvjeduje protiv reportaže Jelene Jindre u kojoj se govori o zabrani organiziranog odlaženja đaka VII. zagrebačke gimnazije na jednu kazališnu prestavu. Direktorica sadašnje sedme zagrebačke gimnazije i ministrica prosvjete bivšeg HDZ-a jasno i glasno napiše HRT-u da mu je prilog Jelene Jindre “ispod razine kulturnog nivoa hrvatskog naroda i drugih građana Hrvatske», onda ta vrsta pismenosti nije samo dokument primitivizma i pripadajuće mu prepotencije, nego i jasan znak napretka autorice kao političke osobe, jer još do prije koju godinu, dok je naša najdraža krležologinja bila u punoj ministarskoj snazi, ona bi polemički okrpila po tv emisiji jedino zbog dobrobiti «hrvatskog naroda» i ne bi se gnjavila dodatnim slovkanjem sintagmice «i drugih građana Hrvatske».
Pozdravljamo ovaj očit porast nivoa razine političke kulture, ali da vuk (npr. Vuk Kurjak) razinu mijenja, ali nivo ne, pokazuje autoričino laganje i petljanje o vrlo korektnom prilogu Jelene Jindre, objavljenom u «Pola ure kulture» prije sedam dana pod proročkim naslovom «Kome zvono zvoni u srednjim školama».
Tu se razgovaralo s profesoricama Nevenkom Vipauc i Sanjom Zolić Neralić, koje su upozorile, i ravnateljicom Ljiljom koja je odobrila da se organizirano ne ide na kazališnu predstavu «Što je muškarac bez brkova», rađenoj prema istoimenom romanu koji jest smeće jednog netalentiranog skribomana (opis odgovara Jurici Pavičiću) koji je Ante Tomić, no to je već druga priča.
Na blagajnu kazališta vraćene su 164 ulaznice, jer se u predstavi psuje, novinarka Jindra podsjetila je na svojedobnu Ljljinu podršku harangi koju je na predstavu «Izbacivači» otvorio neki zagrebački pop (svećenik, vrli odgojitelj mladeži) i zaključila prilog poanticom koja je posebno podigla razinu nivoa krvnog tlaka u moždanima gđe ravnateljice: zagrebački srednjoškolci će se u korizmenim danima odreći jedne predstave. Odmah je gospođa profesorica i ravnateljica otpisala da se time vrijeđaju osjećaji vjernika.
I da zaključimo: ravnateljica VII. gimnazije ne želi da srednjoškolci gledaju dvije kazališne predstave. Skromna protumjera bila bi da roditelji tih đaka ne žele da im djeca gledaju jednu ravnateljicu, onu koja ne zna da su razina i nivo jedna te ista riječ. Takva ravnateljica je loš primjer učenicima, ali očekivati od nje da se sama makne ili od ministra Strugara (vrana vrani oči ne vadi) da je pošalje u neko selo, da se tamo, na izvoru narodne mudrosti prisjeti zaboravljene pismenosti, e to bi za vodostaj općih naših prilika značilo pravu poplavu. Kad je tako, blago roditeljima male dječice. Jednog sretnog dana ona će poći u gimnaziju im Sedmu, a tamo više ne će biti Ljilje Vokić. O happy day, reče pjesnik praćen zborom od četiristo srednjoškolaca i srednjoškolki.

MERIDIJAN 16
Petak, HRT 1, 22.36
Četiri kaktusa
Miro Aščić, potpisan kao Miro Aščić i novinar, lijepo je najavljen od genijalne voditeljice Gačić, poznate nam još od prepametnog uvrštenja Josipa Vrhovca, koji je u njenom «Meridijanu 16» nedavno gostovao kao borac protiv diktatora i diktature, posebno osjetljiv na Sadama Huseina već onda, prije trideset godina, što je dokumentirano slikom na kojoj Vrhovec nema nož u zubima, nego uživa u društvu razdraganih demokrata, Tita i Sadama. britanski vojnik Adam Holmes, Caroline Nesbitt.
Sada je, na tragu jednako sramotne groteske, emisija začinjena najsmrdljivijom i najglupljom ratnom propagandom, k tome serviranoj publici u kojoj prevladava antiratno raspoloženje, ali tko je Hrvatima kriv. Neka čuju nešto i o divnoj strani rata u kojem se nađe vremena «za ipak ljepše stvari od osvajanja iračkih gradova».
Ukratko, riječ je o tome da je neki britanski vojnik (11 godina profesionalnog staža) putem videofona ili vrag zna čega zaprosio svoju dragu i vidjeli smo kako on nju pita, a ona mu kaže da. Najprije je to učinio u lokalnim engleskim novinama (vidimo naslovnu stranicu neke bijede od novina), «ali Caroline nije mogla odgovoriti. Na njegovu sreću, satelitske komunikacije omogućile su mu da na vrućem iračkom pijesku dobije toliko željeni odgovor», raspričao se Aščić uz blagoslov lucidne urednice Gačić.
Svi oni koji misle da je britanski vojnik Adam Holmes zaprosio gđicu Caroline Nesbitt po naređenju britanskih vojnih mozgova koji su to smislili i proveli specijalno za našu gđicu Gačić i slične urednike, okrutno su demantirani. Počujte, vi pametni koji mislite da je Adam u Engleskoj imao lijepog vremena za zaruke, prošnju i svadbu. Citiramo Hrvatsku televiziju:
«Kako je Adam iznenada pozvan u Irak, nije stigao zaprositi Caroline koja mu je prije sedam godina rodila sina, Adama mlađeg». Da, dobro ste pročitali, a oni koji su imali čast gledati nešto tako legendarno glupo kao Gačićkin «Meridijan 16», vidjeli su i to sedmogodišnje dijete kako sjedi pokraj svoje nevjenčane mamice koju tata već sedam godina nije stigao zaprositi, jer je jučer hitno pozvan u Irak.
Populaciji koja dnevno čita internetske viceve na hrvatskom «Iskonu», a i svima ostalima, ne će biti mrzak komentar skinut s tog izvora, jer samo vicem, tim najnižim proizvodom ljudskog duha, mogu se objektivnom čitatelju približiti visoki dometi odgovornih djelatnika HRT-a. Ovako to ide: George Bush žali se svojem neurokirurgu kako mu se čini da su mu umne sposobnosti, kako bi rekla Ljilja Vokić Legenda, ispod razine nivoa ostalih ljudi. Nakon pregleda liječnik ga pouči da se mozak sastoji od lijeve i desne polovice i dodaje: in your left brain, nothing is right and in your right brain, nothing is left (u lijevoj polovici ništa vam nije u redu, a u desnoj ništa ni nemate).

NEDJELJOM U DVA
Nedjelja, HRT 1, 14.00
Vijenac
Zahvaljujući voditelju Aleksandru Stankoviću upoznali smo higijenske navike jednog od prvaka naše medicinske znanost. Stanković je u emisiju doveo prof. dr. Asima Kurjaka koji se trebao oprati od svinjarija koje su pripisivane ustanovama kojima je blizak. U tu je svrhu liječnik Kurjak donio hrpu papira i počeo ih listati. Bilo je to samo za ljude jakog želuca, jer prof. dr. Kurjak nije od onih primitivaca koji nasline po jedan prst prije svake stranice. Gurajući dva prsta odjednom, kažiprst i srednji prst, nebrojeno puta u vlastita usta i po vlastitom oklembešenom jeziku dr. Kurjak se i ovom prigodom usjekao u pamćenje naroda ili, kako je sam nekoliko puta galantno ustvrdio, milijunski auditorij. Ne znamo koliko je ljudi ovu emisiju gledalo i koliko ih je povraćalo, ali svaka čast onima koji su izdržali kad je gost podigao jedan svoj papir sa poda i, pogađate, polizao prste prije nego ga je počeo čitati. Iako je bio gost, dr. Kurjaku ne mogu se odreći domaćinske sposobnosti: svaki svoj zapljuvani papir on je velikodušno, kao seljak u vlaku pečeno pile, nudio novinarki i novinaru koji su sjedili do njega, neka se uvjere u njegovu nevinost.
Iz nekih nepoznatih razloga (da nisu možda gadljivi, stoka jedna) novinari nisu Kurjakove papire uzimali u ruku, a mogli su. Htjela ih je samo kamera. Možda je to šteta, jer što ako je čovjek sam namazao papire nekim otrovom i navalio ih lizati u namjeri da se javno strovali u komu. Da su novinari više uzimali, on bi im više balavih papira davao i do kraja emisije, upornim balavljenjem otrovanih papira, stigao bi do cilja. Kako nije bilo poticaja, naš higijeničar je svega desetak puta zaslinio kažiprst i srednjak, što se pokazalo kao nedovoljno.

KRALJICA NOĆI
Nedjelja, HRT 1, 21.10
četiri kaktusa
Tko je Branko Šmit, tko Televizija i tko ministarstvo kulture koje mu je dalo novce za ovo nešto što je ispod svake kritike, što ne zaslužuje čak ni psovku. Šmit, preprezimenovan u Schmidt, jedan je od stupova hrvatske kinematografije u devedesetim godinama prošlog stoljeća, ah-da, i sada mu dobro ide, bio je, do prije sekundu-dvije, nekakav veliki tv urednik, a možda je to još i sad, jer tko će od nas malih znati putove velikana hrvatske kulture. Možda je kao veliki tv urednik bio nadležan i za stavljanje ove svoje serije na program, ali to bi bila sitnica. Branko Schmidt do kraja svog života slobodno može ubijati, silovati, krasti i činiti razne opačine, jer sve su to dobra djela koja će mu puno značiti kad na strašnom sudu bude najavljen kao režiser i scenarist «Kraljice noći».

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika