Neprijatelj režima Bashara al-Assada drži u ruci bistu njegova oca Hafeza koji je bio predsjednik od 1971. do smrti 2000.Posljednjih je dana stanje u Siriji opet na svojevrsnoj prijelomnici - mirovni plan sklopljen 2. studenoga nije zaživio, a nakon tjedan dana oklijevanja Arapska liga odlučila je ponovo djelovati. U subotu je donesena odluka o suspenziji Sirije iz članstva te organizacije te o političkim i ekonomskim sankcijama, koje bi, ne počne li se striktno primjenjivati mirovni sporazum, trebale stupiti na snagu 16. studenoga. Time je stanje u Siriji sve dalje od mira i sve bliže građanskom ratu, prema uzoru na nedavna događanja u Libiji i Jemenu. Pa ipak, sirijska situacija još uvijek nije identična onoj libijskoj iz veljače. Iako je na vidiku suspenzija iz Arapske lige - potez koji je Libiju riješio regionalne podrške 22. veljače - Sirija još nije potpuno bez saveznika, a nema govora ni o novoj kaznenoj rezoluciji UN-a.

Sirijska oporba i dalje djeluje nesposobnije čak i od Gadafijevih protivnika. Dok ona sama nema snage pobijediti režim, sasvim je u stanju pokvariti svako mirovno posredovanje. Protesti ne prestaju, poziva se na njihovu "radikalnu eskalaciju", traži pomorska blokada Sirije i uvođenje međunarodne zone zabrane leta - iako Sirija, za razliku od Libije, ne rabi zrakoplovstvo protiv oporbenjaka. Uz miroljubive demonstrante, sve se jasnije ocrtavaju i grupe sklonije oružanoj borbi. Od 3500 poginulih u Siriji trećina su navodno vojnici i policajci. Počelo je i etnički i religijski motivirano nasilje među pojedinim grupama sirijskog stanovništva. Za to vrijeme vlast navodno i dalje mulja o nekakvim reformama ne bi li barem donekle otupila oštricu kritika iz zemlje i inozemstva.

Dok je jasno da NATO nema ni snage ni volje za intervenciju u Siriji, tamošnje stanje ipak donekle prati libijski obrazac događaja. Demonstracije protiv vlasti traju već mjesecima, a sirijska se oporba dosad barem dvaput pokušala ujediniti. Krajem kolovoza osnovano je Sirijsko nacionalno vijeće, koje od početka listopada stvarno i čini većinu sirijske oporbe, a sredinom rujna nastao je Nacionalni koordinacijski odbor za demokratske promjene, drugi bitan oporbeni skup, koji više okuplja lijeve i kurdske skupine u Siriji. Ipak, oba su ta tijela dobrim dijelom sastavljena od političara iz emigracije i nastoje prema međunarodnoj zajednici biti oporba koja na terenu funkcionira kroz više stotina "lokalnih koordinacijskih odbora". Nacionalni koordinacijski odbor prvi je prihvatio razgovor o planu Arapske lige (ako treba, pod njihovim pokroviteljstvom i s predstavnicima režima), dok je Sirijskom nacionalnom vijeću trebalo puno više nagovaranja. Budući da manjince i ljevičare ionako bije glas da bi se lakše dogovorili i s vlastima Bashara al-Assada, ova se načelna podjela brzo preslikala i na ulice egipatske prijestolnice, kad su 9. studenoga u Kairu jedni oporbeni Sirijci trulim povrćem zasuli druge, koji su upravo stigli ugovarati termine otpočinjanja razgovora s Arapskom ligom.

Za razliku od tih političkih tijela, grubo usporedivih s libijskim Nacionalnim prijelaznim vijećem, u Siriji se profilira i oružana oporba režimu u Damasku - donekle usporediva s libijskim Vojnim vijećima i pobunjeničkim brigadama. Taj je dio oporbe, sastavljen uglavnom od sunita, u Siriji poprilično odijeljen od političara. Slobodnu sirijsku vojsku čine ponajviše dezerteri iz sirijske kopnene vojske koja ima oko 220 tisuća ljudi , a ta naoružana organizacija možda ima do 15 tisuća ljudi pod oružjem. Navodno je većinski bazirana u Turskoj, a nakon što su ih vlasti u žestokim sukobima izbacile iz naseljenih mjesta, oni nastoje djelovati na otvorenom, napadajući postrojbe sirijske vojske i sigurnosnih službi na putu prema naseljima koja su poprišta političkih nemira. Iako se posljednjih mjeseci žestoko sukobljavala s vlastima, Slobodna sirijska vojska načelno je prihvatila mirovni plan Arapske lige - bude li ga se pridržavao i režim iz Damaska.
Oprema Slobodne sirijske vojske uglavnom stiže švercom, posebno preko granice s Libanonom. Šverc u Libanon nije bio problem kad su iz Sirije bili naoružavani tamošnji šijiti ili se iznosila jeftina roba široke potrošnje, ali kad se smjer transporta oružja okrenuo, sirijske su vlasti počele minirati pogranični prostor. Dok se nagađa o opsegu vojne pomoći službenih libanonskih vlasti prijateljskoj Siriji, miniranje granice prošlog je tjedna odnijelo i prve libanonske žrtve - osim na pad ilegalnog prometa, to je, navodno, utjecalo i na sve izraženiji neprijateljski stav kriminalnog podzemlja Libanona prema sirijskim političkim izbjeglicama.

Za razliku od Libije, gdje su priče o plaćenicima poslužile i za obračun s omraženim najamnim radnicima iz podsaharskih područja, ne-Arapima, nasilje prema manjinama u Siriji ne traži nikakve krinke. Mržnja većine usmjerena je prema vladajućim alavitima, sekti kojoj pripada obitelj al-Assad i vrh države. Treba se nadati da praksa izdvajanja alavita iz autobusa na izlazu iz Homsa, a onda i njihovih navodnih smaknuća s početka studenoga, neće biti uvod u šire sektaško ratovanje u Siriji prema libanonskom uzoru.
Nakon više pokušaja regionalnog posredovanja, Sirija je 1. studenoga prihvatila mirovni plan Arapske lige, kojim je ugovoreno povlačenje režimskih oružanih snaga s ulica, oslobađanje političkih zatvorenika i početak dijaloga vlasti i oporbe. Ta je novost objavljena u Kairu ujutro u srijedu, 2. studenoga, i odmah je izazvala nedoumice - dok je oporba očekivala primjenu odmah, vlasti iz Damaska su poteze povlačile postupno. Krajem tjedna iz zatvora je pušteno prvih 550 od ukupno 12.000 političkih zatvorenika. Šire poštivanje potpisanoga očekivalo se tek nakon nedjelje, 6. studenoga, prvog dana ovogodišnjeg Kurban-Bajrama.

Na temelju tog neslaganja oko satnice počele su i nove oporbene demonstracije. Nakon prvih izjava da se njima želi iskušati posvećenost sirijskih vlasti potpisanom sporazumu, oporba je uskoro otkrila karte - traži se "radikalna eskalacija", ne bi li se uz regionalni pritisak što prije riješilo diktatora. Iako u posljednjih tjedan dana nije ni izbliza postignuta milijunska posjećenost prosvjeda, oni su ostali otvoren izazov vlastima koje potpisom na mirovni plan nisu ujedno potpisale i opću kapitulaciju. Velike skupove podrške režimu pratio je i oružani odgovor vladajućih, posebice u pretežno sunitskome gradu Homsu, što je posljednjeg tjedna postao i formalnim razlogom daljnje aktivnosti Arapske lige.

U subotu, 12. studenoga, na izvanrednoj sjednici Arapske lige u Kairu razmatralo se sirijsko nepridržavanje odredbi mirovnog sporazuma, a onda se na prijedlog Saudijske Arabije i predsjedavajućeg Katara glasovalo o isključenju Sirije iz rada organizacije i o sankcijama. Od 22 zemlje članice organizacije protiv kaznenih mjera glasovale su sama Sirija, njen susjed i saveznik Libanon i nemirima potreseni Jemen. Iako se očekivao neizvjesniji ishod, samo je još Irak ostao suzdržan. Time se jasno profilirao i odnos snaga - Saudijske Arabije i prijatelja te iranskih saveznika u arapskom svijetu. Glavna donesena odluka bila je ona o privremenoj suspenziji Sirije iz Arapske lige, tijela kojem je ona i jedna od zemalja osnivača - odluka vremenski odgođena do srijede, 16. studenoga, i usklađena sa službenim početkom dijaloga Arapske lige sa sirijskom oporbom dan ranije, 15. studenoga. Iako Arapska liga svoje djelovanje, čini se, nije pobliže uskladila sa Siriji susjednom Turskom, te velesilama Rusijom i Kinom, nije sporno da se tu radi o bitnu slabljenju položaja Sirije u regiji - a posredno i o arapskom udaru na sirijskog glavnog saveznika Iran. Osim što se time otvara prostor za skore daljnje međunarodne pritiske na Siriju i Iran, u regiji i u UN-u, ostaje nejasno jesu li ujedno olakšane i neke buduće oružane intervencije. Zato ne začuđuje žestok odgovor dijela režimu sklone javnosti u Siriji: napadnuta su veleposlanstva Saudijske Arabije, Katara i Turske, ali i manji diplomatski uredi Turske i Francuske (valjda radi njihove uloge u Libiji).

Dok se iščekuju nove sankcije, postaju sve jasniji učinci embarga na uvoz petrokemijskih proizvoda, koji je EU uvela za Siriju početkom rujna. Do kraja listopada čak je i službeni Damask morao priznati radikalno smanjivanje tamošnje proizvodnje nafte, koje je u normalnim okolnostima oko 95 posto završavalo na tržištima EU. Time je Siriji nestao glavni izvor deviza, potrebnih za uvoz naftnih prerađevina budući da domaći rafinerijski potencijali ne zadovoljavaju nacionalne potrebe. Ipak, vlasti tvrde da time još uvijek nije ugrožena i opskrba domaćeg stanovništva energentima, zahvaljujući pripremljenim zalihama. Posljednjih je mjeseci praktično usahnuo i drugi važan izvor sirijskih deviza - turizam. Prošlogodišnjih 8,5 milijuna turista u Siriji, od toga oko 440 tisuća iz zapadnoeuropskih zemalja, ovogodišnji su nemiri sveli na simboličan broj.
Što se politike tiče, i tu se režim Bashara al-Assada već neko vrijeme aktivno koprca ne bi li uz valove vijesti o oružanom nasilju prema prosvjednicima ostavio barem naznake političkih reformi. Početkom studenoga proglašene su i dvije nove amnestije - za osobe koje su nosile ili pribavljale oružje, a nisu same okrvavile ruke, te za razne bjegunce od služenja vojnog roka. Od ožujka ove godine to su 4. i 5. runda amnestija u Siriji, od kojih vjerojatno ni sada neće biti mnogo učinka, jer podrazumijevaju barem elementarno povjerenje u državne vlasti kojima se pojedinci trebaju predati prije amnestiranja. Nije pomogla ni Victoria Nuland, glasnogovornica američkog State Departementa, koja je pozvala Sirijce da se na te amnestije ne odazivaju, implicirajući da su one vjerojatno samo još jedna klopka tamošnjeg totalitarnog režima.

Jednako je sporna i vladina ideja održavanja lokalnih izbora u Siriji, raspisanih početkom listopada. Dok je prije desetak dana završilo podnošenje kandidatura, sami su izbori najavljeni za 12. prosinca. Nije izvjesno koliko je to sve ozbiljno - ni ti izbori, kao ni pisanje novog ustava o kojem se već dugo priča, ili uvođenje nekih naznaka višestranačkog sustava, ocrtano u novom sirijskom zakonu o političkim strankama. Kako sada izgleda, sve bi to mogli biti lagani koraci prema širim reformama, ali bi se jednako tako moglo raditi i o propagandi - igri u kojoj se režim Bashara al-Assada dosad nekoliko puta pokazao vrlo vještim.