Objavljeno u Nacionalu br. 835, 2011-11-15

Autor: Sandi Blagonić

20 godina od pada Vukovara

Trijumf zločina

Kanibalistička četnička pjesma razotkrila je krajnju posljedicu nacionalizma koji je zbog ideje o poklapanju etničke i nacionalne granice skrivio smrt milijuna ljudi

    Vukovar je 1991. 
postao područje
gdje su sva pravila
bila izokrenuta Vukovar je 1991. postao područje gdje su sva pravila bila izokrenutaOvog se tjedna navršava dvadeset godina otkada je, u jednoj od razrušenih ulica Vukovara, otpjevan stih koji će obilježiti ne samo njegov pad, već i čitav rat. Opscenost stiha "Biće mesa, klaćemo Hrvate" nije bila samo u najavi onoga što će se sljedećih dana događati u Vukovaru. Stih je komprimiran nizom značenja, toliko da se nadaje kao univerzalna metafora za razumijevanje ne samo ovog, već i ratova uopće.


Najočitiji učinak stiha što su ga, stupajući gradom koji su dokrajčili, zlokobno pjevali srpski vojnici jest u njegovoj necenzuriranosti. Zločina se čovjek najčešće stidi. I kada se čini, zločin se pokušava verbalno maskirati. Od njega se naredbodavac ili počinitelj odvajaju deminutivima i metaforama. Baš je zato, kao da je jedina stvarnost sadržana u riječima, svojedobno zapovjednik HVO-a u srednjoj Bosni Ivica Rajić izvijestio svoje nadređene da je "Vareš očišćen". Nakon što je "zbog iskazanih slabosti" smijenjen, nigdje se, u cijeloj toj aseptičnoj komunikaciji nije mogao pronaći trag masakriranim Bošnjacima što su ostali iza Rajićevih postrojbi. U Vukovaru, a to je njegovu strahotu činilo nekako još većom, takva je kodiranost izostala. Necenzuriranost, između ostaloga, treba tražiti u činjenici da je Vukovar tih dana i mjeseci pretvoren u arhetipsko liminalno polje u kojem pravila nisu uspostavljena ili su, naprosto, preokrenuta. Nije li određena karnevaleskna inverzija naznačena već u odjeći nekih vojnika na srpskoj strani, poput onog koji se, na često reproduciranoj fotografiji, pojavljuje u fantazmagoričnoj kombinaciji maskirne uniforme, krzna srebrne lisice i cilindra, s fotoaparatom oko vrata i kalašnjikovom u ruci ili u prizorima svinja koje jedu ljudske leševe po vukovarskim ulicama?
Istovremeno, može se tvrditi da je verbalna cenzura zločina na neki način ipak provedena i to ne cenzuriranjem onoga što se čini (klanje), nego metamorfozom onoga nad kime se nasilje čini. Srpska ratna propaganda trasirala je, mjesecima ranije, put srpskim vojnicima do vukovarskog pokolja postepeno izmještajući Hrvate iz okvira ljudske zajednice.

U jednoj od perverznijih sekvenci ratnog izvještavanja, po padu Vukovara, pružila je priču o srpskim vojnicima koji su diljem grada koji su prethodno ubili zatekli izgorene srpske bebe u pećnicama vukovarskih Hrvata. Na tom je mjestu završen proces koji je započeo Slobodan Milošević kada je krajem 1980-ih protivljenje centralizaciji što je dolazilo iz hrvatskog Saveza komunista nazivao "buđenjem ustaša": etnički Drugi iz zajednice "bratstva i jedinstva" najprije je pretvoren u stranca, neprijatelja, a na kraju i u pripadnika druge vrste. Odatle, iz srpske nacionalističke perspektive, klanje Hrvata nikako nije zločin niti bi njihova konzumacija koja se stihom sugerira bila kršenje univerzalnog tabua kanibalizma. Umjesto toga, klanje Hrvata postaje ritual kojim ljudska vrsta simbolički i stvarno trijumfira nad jednom životinjskom vrstom.

U tom je smislu vukovarski prizor u bitnom primordijalan. U Vukovaru zatičemo muškarce kako daleko od svojih domova vlastite živote stavljaju na kocku ne bi li, sučeljeni zvijerima, priskrbili potrebne kalorije. Stih "Biće mesa, klaćemo Hrvate" nije ništa drugo doli biologistički eho jednog patrijarhalnog koda ili, još šire, lovačko-sakupljačkog društva u kojem su muškarci zaduženi za opasnu nabavu mesa. Da je ovdje uistinu riječ o tome, upućuje i stih koji mu prethodi, a pojavljuje se tijekom 1990-ih u dvije osnovne verzije. Jedna glasi: "Mađarice pripremi salate, biće mesa klaćemo Hrvate" (na internetu je moguće naći verziju gdje se, vjerojatno crnogorski, tinejdžeri zabavljaju pozivajući na pripremu salate Crnogorku, dok će oni klati Hrvate). Time je, osim uloge muškaraca, reproducirana patrijarhalna uloga žene koja ostaje kod kuće pripravljajući salatu.
Druga verzija koja u tom smislu može zvučati kao semantičko iznenađenje glasila je: "Druže Slobo, šalji nam salate, biće mesa klaćemo Hrvate." Kako to da je ocu domovine, strogom, pravednom, ali i nježnom subjektu povjerena ingerencija nad salatom, kada je to inače ženski posao? Mogući odgovor valja tražiti u sitnoj ali značajnoj razlici između ove dvije verzije: Mađarice / Crnogorke se pozivaju da pripreme salatu, dok je Slobo samo šalje. Kao što rituali zajedničke konzumacije hrane i pića stvaraju i potvrđuju prijateljske veze i međusobne obaveze, tako je zlohudim stihovima potvrđena veza vođe i njegovih hrabrih sinova. Uz to, oni koji izgovaraju stihove o klanju (eventualno to i čine) se uključivanjem vođe, koji se kao personifikacija volje nacije nadvija nad svakom pojedinčanom egzistencijem, djelomično rasterećuju od odgovornosti vlastitog djelovanja.

Iako se veže ponajprije uz Vukovar, ovaj se stih moglo čuti i prije, već u srpnju 1989. na skupu poznatome kao "mini Gazimestan" kojim se u Kosovu kraj Knina razmahivao srpski nacionalizam na obilježavanju 600. godišnjice Kosovske bitke. Nastavio se nakon Vukovara, na navijačkim tribinama kao pričuvnim položajima nacionalista, na ulicama Subotice gdje su srpski fašisti na pravoslavni praznik obnavljali svoju infantilnu ideju o čistoći nacije, sve do Žepča gdje su neki tamošnji bošnjački srednjoškolci prije nekoliko godina, ispisali transparent s tim stihom. Ono što je zajedničko svim slučajevima jest da se taj stih uvijek izgovara u masi, autentičnom mjestu egzistencije svakog nacionalista. U masi se nacionalist krije, u masi, zato što se osjeća bezvrijedno, dobiva svoj žuđeni identitet. Nacionalist ne poznaje prvo lice jednine. On ga je kukavički napustio u ime omiljene zamjenice "mi". I baš zato što je njegovo djelovanje uvijek djelovanje grupe, nacionalist danas ne može zamisliti koncept pojedinačne odgovornosti. Zato je za nacionalista suđenje jednom suđenje svima. Zato smo svi mi Mirko Norac, a svi oni Vojislav Šešelj.

Na kraju, malo bi koja pjesma pružila bolje domaćinstvo ovom vukovarskom stihu od one na čiju je melodiju ispjevan. "Ko to kaže, Srbija je mala", pjesma srpskih nacionalista koja slavi srpsku borbu od balkanskih do svjetskih ratova, konačno je, stihom o klanju Hrvata, razotkrila krajnju posljedicu nacionalizma koja proizlazi iz njegove temeljne ideje o poklapanju etničke i političke granice, zbog čega su tijekom posljednja dva stoljeća izginuli milijuni. Zato je inkorporiranje ovog stiha u srpsku "domoljubnu" pjesmu jedna od najiskrenijih artikulacija (srpskog) nacionalizma. Po uzoru na ovu, svaka bi nacionalistička pjesma trebala imati stih poput ovog. I baš zato, ono što bi Hrvati trebali naučiti iz stiha "Biće mesa, klaćemo Hrvate" i uopće sudbine Vukovara jest da stati uz hrvatski nacionalizam ne znači osudu vukovarske tragedije, već pristajanje na jedan˙(nacionalistički) princip koji je dopustio da ona bude moguća.

Vezane vijesti

'Merčep je bio funkcionalni zapovjednik MUP-ove postrojbe'

'Merčep je bio funkcionalni zapovjednik MUP-ove postrojbe'

Bivši zamjenik predstojnika Ureda za zaštitu Ustavnog poretka Zdravko Mustač posvjedočio je danas na zagrebačkom Županijskom da se Tomislava Merčepa… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika