Bora Ćosić, pisac koji je i prije 90-ih imao status klasika, jedna je od najoriginalnijih pojava na postjugoslavenskoj književnoj sceni. Proslavio se romanom "Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji" (NIN-ova nagrada 1969.), urnebesnom satirom u kojoj se izmjenjuju banalne replike članova jedne obitelji s društvene i socijane margine. Otac, pijanac i propali trgovac, histerična, malograđanska majka ("Meni je najvažnije da imam na sebi otmen veš za slučaj da padnem na ulici, a oni me odnesu"), ujak ženskar, jogunasti djed ("Sve se može popraviti ako je čovek zdrav, ako dugo živi i ako ima puno para"), tetke usidjelice i dječak tipski su likovi, čiji nadrealno banalni razgovori savršeno pristaju kaotičnom razdoblju II. svjetskog rata i poraća.

Film Bate Čengića, rađen prema toj knjizi, završio je u "bunkeru", a kazališna predstava u Ateljeu 212, svojedobno skinuta s repoertoara, nedavno je ponovno postavljena. Knjiga je prevedena na brojne jezike, uključujući i korejski. Isti junaci i isto povijesno razdoblje iz "Uloge moje porodice" pojavljuju se i u Ćosićevoj knjizi "Priče o zanatima", gdje su među umijeća mesara, frizera i postolara ubrojeni i zanati luđaka, baraba i Rusa. Šaljiv ton ove proze čitatelja ne amnestira od rasutih crijeva usputnih žrtava ideoloških nesporazuma. Osim tog "obiteljskog", dadaističko-burlesknog opusa (nastalog u vrijeme kad mu je, kako sam kaže, Hrabal bio stric), s vrhuncem u romanu "Tutori", Ćosić je autor jednako inovativnih eseja: "Musilova notesa", u kojem piše iz pozicije slavnog Austrijanca, ili "Sadržaja", koji među ostalim obuhvaća eseje o hladetini, kompotu i mahuni. Godine 1988. napisao je roman "Doktor Krleža", na besprijekornom hrvatskom i u Krležinoj maniri.

Beograd je napustio 1991., "kad je počelo zaudarati na fašizam". Iste godine napisao je svoj čuveni antiratni "Dnevnik apatrida". Nastanio se u Rovinju, a potom i u Berlinu. Otad piše vlastitim jezikom, kombinira hrvatski i srpski, ekavicu i ijekavicu. Za autobiografski esej "Carinska deklaracija" dobio je 2002. Leipzišku nagradu za europsko razumijevanje, a u lipnju ove godine dodijeljena mu je ugledna nagrada Stefan Heym, koju je prije njega dobio poznati izraelski pisac Amos Oz. Ćosić je rođen u Zagrebu, gdje je proveo prvih pet godina života, o čemu piše u zimus objavljenom "Kratkom detinjstvu u Agramu". Autor više od 35 knjiga upravo je završio novi rukopis.

Pripadali ste beogradskoj kulturnoj eliti, jednako kao i David Albahari, Mirko Kovač, Danilo Kiš. Takvog intelektualnog standarda u Srbiji, kao ni u drugim zemljama na području nekadašnje Jugoslavije, više nema, "Čas anatomije" Danila Kiša zamijenile su raprave vulgarne u tonu, a često i u sadržaju. Što je potrebno da se izgradi, a što da se sruši jedan takav svijet?
- Možda ne možemo govoriti o nekakvoj "eliti", ali na svaki način pripadali smo jednoj pristojnoj kulturnoj sredini, koja je sve više hvatala priključak s europskim i svjetskim zbivanjima. Svijet nam je, zapravo, došao u goste 70-ih godina svom svojom širinom. Zar nije, na primjer, Bob Wilson, sasvim nepoznati početnik u teatru, učinio prve važne korake na beogradskom festivalu, BITEF-u Mire Trailović? Meni je u časopis ROK stizala suradnja od Alana Kaprowa, Jochena Gerza, Georga Brechta, Luigija Ontanija. Mi smo se također pokazali kao ptičje gnijezdo budućih svjetskih numera; tu je napisana "Grobnica za Borisa Davidoviča", tu je započela eksplozivna karijera Marine Abramović. Tu, u Karađorđevoj ulici i drugdje, snimani su filmovi Dušana Makavejeva i Žike Pavlovića. Sve to, međutim, veoma je lako srušiti u pepeo, posebno kad dođe do tog "Buđenja pacova". Onda tako što se na čelu nacije pojavi samozvanac poznatog nam imena, a potom da ova nacija tog samozvanca prihvati kao zvijezdu vodilju. Efekti te zaslijepljenosti osjećaju se i danas.

Ne smatrate se disidentom, često napominjete da ste iz Beograda otišli svojevoljno, da vam čak nije, kao Mirku Kovaču, Šešelj fotoaparatom razbio arkadu. Tko su onda "pravi" disidenti?
- Sve ono vrijedno u našoj kulturi u posljednje tri četvrtine stoljeća bilo je, bez obzira na različite režime, disidentsko, onako kako je to vidio Krleža. (Pjesnik po svojoj vokaciji mora to biti itd.) Posebno u epohi socijalizma, sve je ključalo u našem teatru, u našim filmovima i u mnogima od naših knjiga, mimo namrštenosti cenzora i administrativnih zabrana pojedinog umjetničkog čina. U toj cjelovito prevratničkoj ulozi dadaista, nadrealista, zenitista, medialaca, ohoovaca, gorgonaša, konceptualista svih vrsta - bilo je mnogo više trajnog otpora prema sklerotičnom, retrogradnom i sumračnom pogledu na svijet, nego u nekoj "disidentskoj sudbini" pojedinca koji je na trenutak postajao medijska zvijezda, ali ta se uloga mahom poslije ispostavljala kao vrlo žalosna.

U putopisu kroz ovu regiju, od koje pokazujete otklon već naslovom, "Put na Aljasku", govorite o kvrgavim, neravnim pločnicima. Čini se da se mnogo bolje osjećate na tlu zapadne, nego istočne Europe. Unatoč kasnom preseljenju, izvrsno ste se naviknuli na svoj "novi" život.
- Naravno da razlike, socijalne, psihološke, političke, između Istoka i Zapada, ne svode se samo na problem kolovoza, na posao asfalterski. Ali to što po rumunjskim, srpsko-hrvatskim ili istočnonjemačkim drumovima ima više džombi i čitavih rupetina nego na zapadnim stranama, jedna je znakovita pojava; nije stvar u tome da na Istoku ima manje bitumena ili katrana, nego ondje ima manje opće brige za ljudsku populaciju. Nego i sama populacija vrlo lako prelazi preko tih drumskih rupetina, narodi su ti takvi kakvi su, ne žure se da promijene pregorjelu žarulju, da mjesecima poprave lift, pa se samozatajno, šutke penju na trinaesti kat ponosnih socijalističkih nebodera.

Ipak, o Zapadu rijetko pišete. "Dnevnik apatrida", "Nulta zemlja", "Izgnanici", "Doručak kod Mažestika" tematski su uglavnom vezani za vaš "prijašnji" život.
- To je jedan sasvim čist previd, upravo u Zagrebu objavio sam prije dvije godine knjigu "Zapadno od raja", dugogodišnji uvid u pojave koje se tiču života u mom današnjem (zapadno)njemačkom okruženju.

U knjizi "Kratko djetinjstvo u Agramu" detaljno opisujete iz vlastite vizure u dobi kad ste imali tri ili četiri godine. To se nastavlja u "Consulu u Beogradu", gdje se sjećate gotovo svih vlasnika radionica, frizera i postolara u tom gradu kad ste se u njega doselili kao petogodišnjak 1937.
- Imao sam nekakvu nenormalnu puerilnu memoriju, svaku budalaštinu zapažao sam već s tri ili četiri godine. Samo što mislim da i ostala dječurlija toga uzrasta ima tu sposobnost, ali ih većina to poslije zapusti, a kad netko stane na ludi kamen, svaku sitnicu pokušava zabilježiti. Jedan moj prijatelj smatra da sve čega se ja navodno "sjećam" ja samo izmišljam. Možda je i u pravu. Ali i ono "izmišljeno" na nekakav način postoji, samo treba otkriti gdje.

Dječja ili pseudodječja perspektiva važna je i za vašu najpoznatiju knjigu "Ulogu moje porodice u svetskoj revoluciji". Jeste li se za takav postupak odlučili stoga što je "dječjim ustima" bilo lakše izbjeći gnjev režima?
- U tome nije bilo nekakve posebne moje lukavosti. Da "dječji pogled na stvari" ne stvara imunitet pred opresijom vlasti pokazale su upravo "Priče o zanatima", "Uloga moje porodice...", pisane tim načinom, a koje, češće od svega drugoga, doživljavale su zabrane i mnoge druge neprilike.

Služite se jedinstvenom mješavinom hrvatskog i srpskog, ijekavice i ekavice. Osim toga, vaš je stil tipičan po jednoj vrsti unutarrečenične inverzije koji je već stekao brojne epigone.
- Mješavina kojom produciram svoje pisanje nije rezultat nekakve dogmatske namjere, nemam želju da ujedinjujem dva jezika koja milijuni naših sugrađana svim silama pokušavaju razdvojiti. Moj srpsko-hrvatski, s pretežnim srpskim i mnogo manjim hrvatskim udjelom u njemu, organski je zasnovan otvorenošću prema oba nasilno stvorena ekstrema. Ono što su za druge leksičke komponente različitih jezika, meni su sinonimi. Ne znam točno kakvih epigona imam, više bih volio da su mi to nekakvi učenici. A oni, prije ili poslije, završe svoje školovanje i pođu vlastitim putem.

Nedavno ste dobili njemačku nagradu "Stefan Heym". Je li piscima iz "trusnih" područja teško održati se na njemačkoj sceni, nakon što splasne medijski interes za nevolje njihovih zemalja?
- Nagrada "Stefan Heym", kao i neke druge, došla je nakon jednog konjskog posla da se njemačkom publikumu razjasne događaji u našoj dičnoj domaji. Ovo je, prema tome, rezultat teškog argatovanja posljednjih dvadeset godina. Ako se, dakle, zaboravi lijep ugođaj gdje cvrči, cvrči čvorak na čvoru crne smrče, nego se u jedno mutno vrijeme na našim trusnim područjima zbude da lije ljudska krv potocima, pa se onda o tome govori otvoreno i bez uvijanja, - to se u ovom svijetu vrednuje. A možda u pojedinim spisateljskim sudbinama ima i udjela sreće, nekome ide lakše, nekom teže.

O čemu pišete u svom najnovijem djelu?
- To je jedan putopis, austrijski, zapravo dunavski, onako kako je u svom čunu plovio već prije Claudio Magris. Pa ako sam neko vrijeme boravio u Kremsu ili Linzu, ili kojegdje, bilo mi je važno da utvrdim gdje je Vuk Isakovič, iz romana Crnjanskog, u stoljeću osamnaestom, prelazio sa svojim pukom preko nekog obližnjeg brvna, idući na vojnu. A našlo se i drugih naših tragova ondje, vrijednih pažnje.

Već treći putopis u relativno kratkim vremenskim razmacima?
- Mnogo lutam posljednjih godina, malo i previše za svoje godine. Tako ne samo što bazamo po zakutcima velikih gradova, nego i po raznim putevima evropskim, tko bi rekao da ovom, prilično malom kontinentu, kao da nema kraja. Iz tog stalnog kretanja, nomadskog, toliko tekstova, skoro bedekerskih, u posljednje vrijeme! Mislim da nešto "putopisno" uvijek je postojalo u mojim stvarima, jer čak i obična vožnja autobusom otkriva nekakve neočekivane vizure; tako mi se jedanput učinilo da čitava tehnika fotografskih collagea u nadrealista potekla je iz onih isprekidanih pogleda kroz prozor nekadašnjeg omnibusa. Od ostalog, u današnjoj mojoj "putničkoj" prozi najvažniji su mi tragovi naših prethodnika; berlinske ulice u kojima je živio za medicinskih studija Laza Lazarević, rimska kavana u kojoj sjedio je Crnjanski, zapušteni normandijski mlin gdje je slikao Dado (crnogorski slikar Miodrag Đurić)

Objavljujete u Hrvatskoj, Srbiji, Njemačkoj. Polemizirate s Peterom Handkeom, družite se s Imrom Kertészom. Neki kritičari smatraju da ste, uz njega, jedan od najvažnijih autora jugoistočne Europe. Jeste li upravo sada na vrhuncu svoje karijere?
- Ja sam svakako na vrhuncu, ali "životnom". Popeo sam se na svojih osamdeset godina, a što sam usput, verući se ovamo, vukao sve više svojih knjiga, moja je krivnja. Ne znam koliko ću se na tom Zauberbergu još zadržati.

Imate berlinsku, rovinjsku i beogradsku adresu. Dakle, pisanjem ste uspjeli osigurati pristojnu egzistenciju, što većina pisaca danas smatra nemogućim.
- Moj život teče na način razlomljen, stjecajem okolnosti. U Beogradu, osim djece koja su ostala tamo, nemam ničega. Život u Berlinu odvija se bez velike raskoši, Berlin je ionako grad veoma proleterski, ali je predivan. Ostaje moj rovinjski oslonac, jedini stvarni nekadašnji dom.

Je li Berlin uistinu još uvijek proleterski grad?
- Pučanstvo berlinsko većinom je skromnije nego u hanzeatskom Hamburgu ili vrlo žovijalnom Münchenu. To ne znači da moji sugrađani čine onaj proletarijat koji u Marxovo vrijeme sanjao je da izgubi svoje okove. Čak se može reći da Berlin također polako postaje bogatiji i svakako s mnogo više sjaja. Ali pravo bogatstvo berlinsko njegov je duhovni sadržaj, njegovo graditeljstvo, muzika i pjesništvo. Osim što se i dalje osjeća ono proletariziranje, možda prije demokratiziranje, koje prouzročila je šezdeset osma.

Mnogo ste pisali o stanjima dramatične oskudice, i metodama pomoću kojih su je pojedinci preživljavali. Što mislite, dokad će nam u ovim krajevima biti potrebne takve vještine?
- Ekonomski problemi uvijek imaju svoju psihološku komponentu, onaj udio mentaliteta pojedine sredine. Pa tko može izmijeniti habitus našeg naciona, često trom do ludila! Potom dolazi ono što u južnosrpskoj ili makedonskoj regiji zovu dert, udio strasti, kako je to opisao Bora Stanković. Iz te oblasti potječe luda pjesmica "Hajde, rano, kuću da prodamo, kuću da prodamo, samo da igramo"! Tako to ide od godine na godinu, mimo svake ekonomske logike, a ispostavlja se da se prema regulama tržišne probitačnosti, dakle profita, ponašaju samo tajkuni, novokomponirani bogatuni, koji svoju gramzivu mašineriju ne zaustavljaju. Je li to pravi smisao kapitalizma, treba pitati Slavoja Žižeka, on to bolje zna.

U jednoj od svojih knjiga spominjete kakvu averziju osjećate prema Francuskoj 7 u Beogradu, gdje je Klub književnika. S te adrese više ne dolaze poruke kakve su dolazile 90-ih, to je danas jedno gluho mjesto. Što ostaje iza institucija koje su se do te mjere kompromitirale i urušile u sebe?
- Volio bih da Francuska 7, beogradska, vrati ono veselo značenje od nekad, ugled svog podzemnog restorana. Mislim da će epoha Ive i Bude (nekadašnji poslovođe restorana beogradskog Kluba književnika) u povijesti ovog doma ipak nadići period Đogo-Nogo, koji lagano blijedi. Ti naši nekadašnji podrumi vatikanski, nadam se, preživjeli su kataklizmu koja je destruirala gornje katove ove zgrade.

Jedan od kurioziteta u vašoj biografiji je to što ste bili koscenarist filma "Desant na Drvar". Kako vam s vremenske distance od pola stoljeća izgleda taj zadatak?
- Nedavno sam u hrvatskim novinama saznao za film o davnim danima naše kinematografije, posebno o događajima iz Avala-filma, gdje sam nekada radio. To je u meni izazvalo mnogo emocija i sjećanja na prijatelje kojih odavno nema. "Desant na Drvar" nije bio jedini posao ondje, bilo je tu suradnje i s Aleksandrom Petrovićem, s Jožom Babičem, a najprije s maštovitim i silovitim Batom Čengićem. Sada, međutim, sve je to dim, makar bio zapakiran u plehnate okrugle kutije neke kinoteke.

Ovih je dana umro Radomir Konstantinović, autor "Filozofije palanke", za koju ste napisali da je jedino srpsko filozofsko djelo. Nema dugo ni od smrti Bogdana Bogdanovića. Što su nam ti ljudi ostavili u svojim testamentima?
- Posljednjih godina samo prebrojavam svoje mrtve, kao da hodam onim bojištem na način Pjera Bezuhova. Tako su pali Milo Dor, Bogdan Bogdanović, još vrlo mladi Dragan Klaić, pa upravo ovih dana Rade Konstantinović. Čiji glas čuo sam, telefonski, prije nekoliko dana, a sada je i taj zvuk i ono glasnih žica munjevito zatočeno u jednu urnu beogradsku. O bezglasnosti koja je ovog mudraca pratila kroz mnoge decenije nema se što reći, nitko nam nije kriv što rođeni smo u zemlji koja ne cijeni ni ono najvrednije. Mi smo jedan narod bešćutan, a što je najgore, ovo je zemlja neiskorjenjivog nemara i ignorancije. Nedavno je jedna zagrebačka revija donijela fotografiju Beckettovu s jednom gospođom u hodu nekom strmom ulicom. U potpisu tvrdi se da je ta dama Beckettova supruga. A tamo je, na toj rijetkoj snimci, bila upravo supruga Rade Konstantinovića, Kaća Samardžić, koja je Beckettovog "Molloya" prevela, a ta strma ulica beogradska je Ulica kraljice Natalije. To je znakovita pogreška koja je okrznula i Radinu sudbinu; ako danas za novine iz Züricha pišem taj nekrolog, ne znam odakle da počnem, jer tamo se o tom predmetu ništa ne zna, a vidimo da ni na našem tlu nije mnogo bolje. Prva vijest o tom neusporedivom gubitku (možda najtežem nakon smrti Danila Kiša) glasila je da je umro "neki Radomir Konstantinović". Kao da je pao nepoznati vojnik u jednom od brojnih (besmislenih) ratova zemlje Srbije.