Objavljeno u Nacionalu br. 835, 2011-11-15

Autor: Nina Ožegović

'Nije ružno reći da čovjek nema nogu'

Intimna drama o odnosu majke i sina s posebnim potrebama dramatičara Ivora Martinića otvara bolnu temu, još nedotaknutu u hrvatskom teatru, čime se društvo želi senzibilizirati za invalide

Premijera drame Ivora Martinića bit će 26. studenoga u Zagrebačkom kazalištu mladihPremijera drame Ivora Martinića bit će 26. studenoga u Zagrebačkom kazalištu mladihNakon velikog uspjeha s dramom "O Mirjani i onima oko nje", koja je u izvedbi Jugoslovenskog dramskog pozorišta s Mirjanom Karanović dobila čak 12 regionalnih nagrada, mladi i vjerojatno trenutačno najbolji suvremeni hrvatski dramatičar Ivor Martinić uhvatio se vrlo važne teme - invalidnosti.


Praizvedba drame "Moj sin samo malo sporije hoda" bit će 26. studenoga u Zagrebačkom kazalištu mladih, gdje ga postavlja Janusz Kica, poljski redatelj koji već 20-ak godina radi u Hrvatskoj. Naslovnu ulogu "nehodajućeg sina Branka koji iznenada oboli od neimenovane bolesti i završi u kolicima" igra Vedran Živolić, mlada zvijezda iz Buljanove "Garaže". Njegovu majku, koja teško prihvaća sinovu bolest, glumi Ksenija Marinković, a u ostalim ulogama pojavljuju se Urša Raukar, Doris Šarić-Kukuljica, Lucija Šerbedžija, Jadranka Đokić, Sreten Mokrović, Goran Bogdan i drugi. Svaka praizvedba domaćeg teksta velik je kulturni događaj, a kako je u ovom slučaju riječ o novoj temi u hrvatskom teatru te o socijalno osviještenu autoru, predstava se očekuje s velikim zanimanjem, pogotovo zato što s proba "cure" samo pohvale."U središtu te intimne drame je odnos majke i sina s posebnim potrebama, a sve se događa oko proslave njegova 25. rođendana kad sve traume te obitelji izlaze na vidjelo", kaže Martinić, dodavši da je htio pokazati kako funkcionira obitelj koja se odjednom suočava s bolešću, dakle, nečim što ne možemo kontrolirati. "Obitelj se suočava s osnovnim pitanjem: Zašto se to dogodilo baš nama i zašto baš njemu? A zatim se javlja nada i vjera u ljubav. I to je najljepše: bez obzira na to kakvi bili i kakve nevolje doživjeli u životu, ljubav je dana svima jednako, jer ne poznaje granice, vjere, rase ni religije. I u toj obitelji stvara se neograničena ljubav, ali ona prelazi u opsesivnost, jer majka silno želi zaštititi sina od svega lošeg i negativnog, a zatim se taj odnos preslikava i na ostale članove obitelji." Martinić je napomenuo da je htio poručiti kako ljudi u trenutku kad se suoče s bolešću počnu razmišljati o tome što je zaista bitno i stalno u životu te shvate da je to - ljubav. No dramom propagira i dodire među ljudima, kojih se danas "svi užasno boje", te poručuje: "Trebamo što više dodirivati svoje bližnje i prestati živjeti egoistično, jer time dokazujemo da smo živi."
Iako se Ivor Martinić, podrijetlom s Brača, često tuži na "incestuozne odnose u hrvatskim kazalištima" te na "manjak javnog mehanizma koji bi piscu omogućavao da kazalištu ponudi tekst te, nakon što ga pročita dramaturg, dođe do premijere", njegov slučaj gotovo opovrgava te tvrdnje. Naime, u samo 27 godina napisao je šest drama koje su prevedene na engleski, francuski, španjolski, talijanski, norveški i druge jezike, a tekst "Ovdje piše naslov o Anti" izveden je i u Blue Elephant Theatreu u Londonu.
Martinić se za pisanje ove drame pripremao vrlo studiozno: pročitao je puno knjiga koje su se bavile osobnim pričama ljudi s posebnim potrebama. Proveo je puno vremena na forumima, uz internetske grupe podrške, gdje ljudi s istom dijagnozom govore o lijekovima iosjećajima te tako dijele svoju bol. Na pitanje koliko je odnos hrvatskog društva, nimalo senzibiliziranoga za ljude s posebnim potrebama, utjecao na smjer priče, Martinić je odgovorio da kod nas postoji "strašno velik jaz između hodajućih i nehodajućih osoba". "Ljudi se boje pristupiti nehodajućim osobama, boje ih se dodirnuti, a uzrok leži u neznanju, predrasudama i osjećaju da bi im se moglo nešto loše dogoditi", kaže Martinić. "Ljudi su postali egoistični, a naše društvo jako sebično. Lakše je hodati kroz život sam, nego pokazati zanimanje za drugoga, jer zanimanje za druge zahtijeva angažman, vrijeme i odgovornost. Taj strah može biti izazvan i predrasudama koje se usađuju u nas od malih nogu. Tako invalidnost postaje tabu, a to ne bi smjelo biti tako. Svijet treba vidjeti u svoj njegovoj ljepoti i neljepoti, onakvog kakav on jest, i naglas reći istinu, kao što je reklo dijete koje sam nedavno vidio na cesti: 'Tata, čovjek nema nogu.' No otac mu je rekao da je to ružno reći. Tako se već u najranijem djetinjstvu prema nehodajućim osobama stvara drukčiji odnos, što dovodi do predrasuda i straha prema osobama s invaliditetom."
Martinić kaže da se ti ljudi osjećaju stigmatizirano jer ih društvo stalno podsjeća na to da su drukčiji. Tvrdi da je naišao na nekoliko izjava nehodajućih ljudi koji su rekli da se ne ljute na svoju bolest jer im je pomogla da steknu dublji uvid u život i da sada više cijene svaki novi dan. Na pitanje može li kazalište otvaranjem tih bolnih tema, kao što je pitanje ljudi s posebnim potrebama, pomoći u senzibiliziranju društva prema invaliditetu, Martinić je odgovorio potvrdno, no objasnio je da ovo nije angažirana kazališna predstava i da ne pokušava pedagoški djelovati niti pronaći rješenja. "Ovo je tragikomedija u kojoj se članovi obitelji suočavaju s bolešću i zahvaljujući tome, mijenja se njihova percepcija života", rekao je Martinić, objasnivši da je tekst izravan i iskren, što automatski implicira okrutnost. "No takav je život. Život nije lijep, kakvog nam ga serviraju reklame, nego je posve drukčiji, što ljudi u masi fotošopiranih naslovnica novina uopće ne vide. Život je humorističan i ima tragikomične elemente."
Zanimalo nas je kako bismo mi, kao društvo, mogli pomoći u boljoj integraciji invalidnih osoba, a Martinić je rekao da bi država morala urediti funkcioniranje svih ministarstava, osobito pravosuđa i zdravstva, da bi se građani osjećali zaštićeno i sigurno. "Naše društvo je frustrirano, jer ubojice šeću na slobodi i ljudi žive na rubu siromaštva, ali kad bi se sredila država, onda bi se polako sredili i problemi osoba s invaliditetom", kaže. "Nužno je da ponovo počnemo vjerovati jedni drugima, a to možemo tek kada shvatimo da smo sigurni i da nas netko štiti, a to može jedino država s uređenim pravosudnim organima."
Govoreći o Martinićevu tekstu, redatelj Janusz Kica je rekao da je "pun rafinirana humora te sočnih i neobičnih likova u prilično klasičnoj konstelaciji jedne obitelji". "Zaintrigirala me je upornost i nemir tih likova, njihova nemoć, krutost i tuga, te njihova povezanost sa svijetom u kojem živimo", kaže. "Iznenadila me je zrelost kojom autor uspijeva duboko zaroniti u svoja lica. No prije svega dopala mi se intrigantna i moderna eliptičnost Martinićeva jezika te snaga rečenica koje unatoč svojoj tobožnjoj jednostavnosti, zapravo skrivaju kompliciranu mrežu odnosa između likova", rekao je Kica, dodajući da je Martinićev tekst shvatio "kao zahtjevnu partituru". "Tražio sam oblik za glavne teme komada: egoizam, depresiju, propast obitelji, nemilosrdan prolazak vremena, nesposobnost akceptiranja nečega što je drukčije od nas itd. No nisam ništa posebno podcrtavao, već sam pokušavao otkriti intencije autora. Najveći dio rada s ansamblom posvetio sam dešifriranju teksta, što na kraju nitko neće primijetiti. Sviđa mi se teatar jednostavnih rješenja, koji ne koketira s patosom mudrosti. Ivor nam je ponudio dobar glumački materijal pa mi pokušavamo napraviti sve da njegov tekst na najbolji mogući način dopre do publike."
Glumica Ksenija Marinković glumi majku čiji "sin malo sporije hoda, no pokušava odrasti, a ona ga, kao posesivna majka, ne želi pustiti", kaže glumica, dodavši da usto u obitelji ima i dementnu majku. "Svi likovi oko njega jako su zabrinuti zbog njegova stanja, a on je dobro i sretan je što je živ. No drugi teško prihvaćaju njegovo stanje i govore - 'Ah, šteta, bio si baš zgodan dečko!'. S druge strane, predstava tretira i strah od starenja. U predstavi, ja se probudim jednog jutra i shvatim da imam sina invalida, dementnu majku i 50 godina i da ne znam što ću sa svojim životom. I cijelo si vrijeme postavljam pitanje gdje je otišlo tih 25 godina i kako ću ih vratiti, a ne mogu ih vratiti."
Na pitanje kako se snašla u ulozi majke invalidnog sina, Ksenija Marinković je citirala repliku iz komada "Tvoja bolest je i moja bolest, s time da je moja teža, jer za razliku od tebe ja hodam", objasnivši da bi "majci bilo puno lakše da on hoda, a ona ne hoda". Kaže da Martinić piše veoma zrelo, osobito za ženske likove: "Žene stalno nešto govore i pokušavaju napraviti, dok su muškarci na poslu, u parku, šeću... Iako je riječ o vrlo ozbiljnoj drami, njegovi dijalozi su puni humora, pomalo 'grezi' i grublji nego što bismo očekivali."

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika