Objavljeno u Nacionalu br. 835, 2011-11-15

Autor: Zrinka Radić

Saša Božić

Nenapeto, nenasilno, drukčije

Šok izazvan viđenim na Eurokazu potaknuo je dečka iz Slavonije da upiše režiju, a uspješnu karijeru ostvario je i u Hrvatskoj i u inozemstvu

Božića intrigira kreiranje prostora u kojem je moguća druga stvarnost od one u TV-sapunicamaBožića intrigira kreiranje prostora u kojem je moguća druga stvarnost od one u TV-sapunicamaKazališni redatelj i dramaturg Saša Božić radi uvijek na tankoj granici između kazališta, plesa i performansa. Samo ovih dana na repertoarima zagrebačkih kazališta tri su njegove najnovije predstave: "Nosferatu" u Teatru &td, praizveden nedavno u sklopu Platforme.hr, a u Trešnji "Šeherezada" u koautorstvu s koreografkinjom Ksenijom Zec, kao i "Rent a friend" prema dramskom tekstu koji je napisao s redateljicom Dorom Ruždjak Podolski. Projekt "Love will tear us apart" u suradnji s Petrom Hrašćanec, nakon premijere na ovogodišnjem Tjednu suvremenog plesa, igra neprestano diljem Hrvatske.


Dečko iz Slavonije, odrastao u Županji, teško je mogao doći u kontakt sa suvremenim kazališnim zbivanjima u svijetu. Otac mu je bio profesionalni nogometaš, a sestra je svirala bas u lokalnom džez bendu. Prvi performans postavio je s grupom kreativnih vršnjaka u 14. godini, nazvali su ga "Zlatan Zubović trči trku za mir od Bošnjaka do Županje". Dvije godine kasnije lažirao je novinarsku iskaznicu da bi otišao na svoj prvi Eurokaz u Zagreb (poslije će na tom festivalu biti izvođeni autor i voditelj posebnih projekata). Pozitivno šokiran onim što je vidio odlučio se baviti kazalištem.
"Sve što se krajem 90-ih događalo na hrvatskoj neovisnoj kazališnoj sceni ni na koji način nije bilo u vezi s institucionaliziranim kazališnim praksama. Taj paralelni svemir u puno je većem dosluhu bio s raznim aktivističkim i civilnim inicijativama, a odigravao se većinom na ulici ili u podrumima Attack!a, Močvare i sličnih klubova", prisjeća se Saša i dodaje da je svemu tome ADU tada bila - potpuna suprotnost: "Za razliku od uzavrele intelektualne klime Filozofskog fakulteta, na Akademiji se, osim nekoliko časnih pojedinaca, konformizam širio sa svih strana. Nije bilo nikakve inicijative da se bilo što promišlja ili uobliči neki tip mišljenja, estetike. Govorim o studentima!" Stoga se povezao s mladim redateljskim buntovnicima i nezadovoljnicima načinom rada na Akademiji - Oliverom Frljićem i Miranom Kurspahićem. To se pamti kao velika pobuna na Odsjeku režije 2006. godine. Što se rezultata tiče, kaže, barem su u jednom trenutku potaknuli dijalog s profesorima.

Diplomirao je i sad mirno radi svoj posao, kao što je nedavno rekao njegov profesor, tada jedan od "prozvanih", Branko Brezovec. S Frljićem ga i danas veže blizak umjetnički i prijateljski odnos, često rade s istim suradnicima i izvođačima, ali ne smatra da su ti autori povezani tako često spominjanom klanovskom pripadnošću: "Naši postulati bili su subverzija ideje klanova i istraživanje različitih, često disparatnih estetika i u našim radovima."

Ples je, kaže, njegov primarni interes. Kućnim dramaturgom ZPA postao je još u vrijeme studija, a danas potpisuje neke od njihovih najuspješnijih projekata, poput predstave "Ogoljeno" koja je dobila Nagradu hrvatskoga glumišta kao najbolja plesna predstava 2008., ili "Isto" za najbolju koreografiju 2005. godine. S Barbarom Matijević osnovao je umjetničku organizaciju De facto. Prisutniji su na europskim kazališnim pozornicama nego u Hrvatskoj, a predstave "Tracks" i "Forecasting" ove su godine bile predstavljene na Avignonskome festivalu, kao prvo hrvatsko kazalište na toj najvažnijoj europskoj kazališnoj smotri. Voli i miran istraživački rad s Ksenijom Zec koji sve više zadire u eksperimentalne i edukacijske sfere. Osim "Šeherezade" iza njih su dva veoma uspješna projekta - plesna predstava za najmlađe "Tijelo" i VIS Životinje, koji se potpuno oslanja na tehniku koju ta koreografkinja predaje na katedri za scenski pokret ADU.

Jedan je od rijetkih naših redatelja tzv. mlađe generacije koji je jednako uspješan i u Hrvatskoj i u inozemstvu. Adrese su mu Zagreb i Bruxelles, status - slobodni umjetnik. "Nisam se odlučio za neovisnu kulturnu scenu, ne radim takve distinkcije. Svoju obranu na diplomskom ispitu iz režije radio sam s kartom u džepu za Oslo, gdje sam surađivao s Francescom Scavettom koji njeguje poseban tretman plesne tehnike. Nakon toga sam išao u Berlin, Beograd, Essen, Zürich, Bruxelles", prisjeća se. Od osobito uspješnih inozemnih suradnji izdvaja onu s Isabelle Schad u integraciji tehnike Body Mind Centering u suvremenoplesnu konceptualnu praksu te s beogradskom umjetnicom Dalijom Aćin, koju smatra presudnom za svoju europsku karijeru. Za zajednički projekt "Handle with a great care" nagrađen je prvom nagradom Jardin d' Europe najprestižnijeg europskog plesnog festivala Impulstanz u Beču 2008. S druge strane, napominje da je podjela na institucije i neovisnu scenu u Europi izbrisana još 80-ih: "Vodeće europske kazališne kuće, kao Hebbel am Uffer u Berlinu, Gessnerallee u Zürichu ili Kaaitheater u Bruxellesu, institucije su koje produciraju, predstavljaju i raspravljaju o suvremenoj umjetnosti. S takvom produkcijskom politikom u nas se može uspoređivati Teatar &td. Zašto je kazališna javnost od &td-a odustala, drugi je par rukava. Bojim se - zbog straha od korjenitih promjena koje se moraju dogoditi u institucijama."

Prije godinu dana vratio se u Zagreb. Prevladala je, kaže, želja za stabilnim centrom odakle su sva putovanja moguća. I, kaže, pogriješio je. Suvremeno je hrvatsko kazalište, smatra, jako dobro, vide se pomaci u programaciji, ali zapinje u kulturnoj politici. Suradnjom u Vijeću za nove medije Ministarstva kulture suočio se s bolnim ranama kulturnog sustava - nerazumijevanjem umjetničke prakse i umjetničkog rada, glorificiranjem reprezentacijske kulture - festivala i zabave, nepostojećim ulaganjima u kontinuitet umjetničkog rada i edukaciju: "Dok naši umjetnici, primjerice BAD.co, Barbara Matijević, Tea Tupaić, Oliver Frljić, rade u prestižnim europskim kazališnim centrima, u Hrvatskoj su javnosti nevidljivi, osim ako ne rade pod zaštitom neke institucionalne kuće. Nepostojanje višegodišnjeg razvojnog planiranja i financiranja scene u zemlji koja se sprema ući u EU više je nego porazno."

U hrvatskom se kazalištu, primjećuje Božić, posljednjih godina puno govorilo o političkom teatru: "No to se svodi na ideju da glumci s pozornice izgovaraju neskrivene političke poruke lažno stvarajući osjećaj ugode kod publike. I što se poslije dogodi? Ništa. Osim nekoliko skandaloznih novinskih članaka." Njega više od odašiljanja marketinških poruka s pozornice zanima istraživanje i kreiranje prostora u kojem je doista moguća drukčija stvarnost od one koju viđamo u medijatiziranu okruženju političkih i TV-sapunica: "Reprezentirati druga, drukčija tijela, nenapeta, neeksplozivna, nenasilna tijela, čini mi se da je to način na koji kazalište istinski može utjecati na stvarnost, više nego da je tek palanački komentira." Saša Božić trenutačno završava ciklus plesnih i kazališnih eseja, diptiha o konstituciji izvođača i upotrebi njegova tijela kao oruđa razumijevanja izvedbe, započet lani s predstavom "O prijateljstvu", a nastavljen "Nosferatuom". Rad na plesnoj predstavi "Boys don't cry", koja se bavi fenomenima pop-glazbe, počeo je u Lyonu, a premijera će biti u Bruxellesu u ožujku 2012. godine. Iduće godine vraća se i u Beograd kako bi za BITEF radio na jednom "posve drukčijem" projektu, a u &td-u će Marinkovićevom "Glorijom" zatvoriti svojevrstan krug. Predstavu će raditi s mladom generacijom studenata koja na ADU sazrijeva u bitno drukčijim uvjetima od onih koji su svojedobno zatekli njega.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika